Prema službenim podacima, u listopadu 2025. godine u Japanu je živjelo oko 123 milijuna stanovnika, od kojih je više od 36 milijuna bilo starije od 65 godina. To znači da je gotovo trećina japanskog stanovništva bila u dobi od 65 i više godina. Istodobno, broj rođenih godinama sve oštrije pada, što znači da se i ukupan broj stanovnika Japana smanjuje - u 2025. godini bio je približno 3,1 milijun manji nego 2020. godine.
Posljedice su posebno vidljive u manjim gradovima i selima. Mladi zbog obrazovanja i posla odlaze u veća urbana središta poput Tokija i Osake, dok u unutrašnjosti kućanstva postaju sve starija. Kad vlasnik takve nekretnine umre, ona nerijetko ostaje prazna jer nema nasljednika koji bi se u nju (ponovno) uselio. Čak i kad nasljednici postoje, održavanje kuće, porezi i skupa obnova mogu biti veći teret od njezine tržišne vrijednosti.
Zato u Japanu postoje kuće koje vlasnici žele prepustiti novim stanarima za simboličan iznos, a neke, koje su ostale iza vlasnika bez nasljednika, nude se čak i besplatno. Razlog nije velikodušnost, već je riječ o nastojanju lokalnih vlasti da na sve moguće načine privuku nove stanovnike na svoje područje i tako ožive lokalnu zajednicu (ili barem uspore njezino odumiranje), piše Jutarnji.
Japanci za nekretnine u kojima nitko ne stanuje i više se uopće ne koriste imaju poseban naziv - akiya. Pojam je posljednjih godina postao poznat i izvan Japana, zahvaljujući pričama o nekretninama koje se mogu kupiti za vrlo malo novca, pa čak i dobiti besplatno. Takve ponude doista postoje, a uglavnom je riječ o starijim kućama u područjima s padom stanovništva, za koje vlasnici teško pronalaze kupce. Takve kuće u pravilu nisu odmah useljive jer je u njih potrebno uložiti novac kako bi ih se obnovilo.
Japanci su kreirali i akiya banke; ne radi se o financijskim institucijama, nego o registrima praznih kuća koje vode lokalne vlasti. Vlasnici ondje mogu oglasiti nekretninu za prodaju ili najam, a zainteresirani kupci mogu pretraživati dostupne ponude. Pojedine općine nude čak i subvencije za obnovu ili doseljavanje, no uvjeti se razlikuju od mjesta do mjesta.
Istodobno, japansko Ministarstvo zemljišta, infrastrukture, prometa i turizma objavljuje službeni pregled programa i nacionalnih registara praznih kuća. Na taj je način moguće istraživati ponude u različitim dijelovima zemlje, premda nisu svi oglasi dostupni na engleskom jeziku.
Kuća ponuđena za nula eura ili za simboličan iznos može zvučati kao idealna prilika, ali cijena je samo početak priče. Mnoge su nekretnine desetljećima bile prazne, pa mogu zahtijevati obnovu krova, instalacija, vodovoda, konstrukcije ili zaštite od vlage. U nekim slučajevima potrebno je provjeriti i vlasničke odnose, osobito kad je nekretnina bila u vlasništvu više osoba.
Dodatni su troškovi prijenos vlasništva, porezi, osiguranje i redovito održavanje. Kuća u udaljenom selu može biti jeftina upravo zato što se nalazi daleko od radnih mjesta, javnog prijevoza, trgovina i zdravstvenih usluga. Neke općine uvjetuju dodjelu subvencija time da se kupac preseli u mjesto ili ondje živi određeno vrijeme.
To, naravno, ne znači da se ne mogu pronaći dobre prilike. Za nekoga tko želi živjeti u Japanu, raditi na daljinu ili obnoviti tradicionalnu kuću, akiya može biti zanimljiv projekt. No prije kupnje potrebno je utvrditi stvarno stanje zgrade, pravni status nekretnine, troškove radova i lokalne uvjete.
Razmjeri problema vidljivi su u službenim statistikama. Prema japanskom istraživanju stambenog fonda, u zemlji je više od 9 milijuna praznih stambenih jedinica, najviše otkako se provode takva istraživanja. To je 13,8 posto ukupnog stambenog fonda, odnosno gotovo svaki sedmi stan ili kuća. Da bi se shvatila ozbiljnost problema, treba biti svjestan podatka da se broj praznih nekretnina u 3 desetljeća udvostručio.
Važno je i razlikovati prazne kuće koje se nude na prodaju ili najam od onih koje su napuštene ili se ne koriste. Oko 3,85 milijuna nekretnina pripadalo je 2023. upravo toj drugoj skupini - nisu bile namijenjene ni prodaji ni najmu, niti su se koristile kao vikendice. Riječ je o kućama koje često ostaju iza preminulih vlasnika ili roditelja koji su se preselili u domove za starije, a nasljednici ne znaju što bi s njima. Neki žive daleko, drugi nemaju novca za obnovu, a treći ne vide smisao u održavanju kuće u mjestu iz kojega stanovništvo odlazi.