Pedeset godina braka veliki je jubilej za svaku obitelj, a za Peju Marića i njegovu suprugu Melindu ovogodišnja obljetnica dobila je dodatno značenje. Nakon pola stoljeća zajedničkog života vratili su se u Pejinu rodnu Komaricu kod Doboja, gdje su u crkvi u župi Foča pred obitelji i prijateljima obnovili svoje bračne zavjete.
U Župnoj crkvi Presvetog Srca Marijina u Foči se okupio velik broj ljudi. Stigli su Pejin brat Ivica i njegova supruga Branka, sestre Iva, Mara, Jelka i Milka te njihova djeca, rodbina i prijatelji iz Australije, ali i brojni prijatelji, poznanici i ljudi podrijetlom iz Foče i okolnih mjesta. Među okupljenima bili su i brojni znameniti Hrvati iz ovoga kraja, pa je proslava 50. obljetnice braka ujedno bila i veliko okupljanje ljudi povezanih s Komaricom, Fočom i njezinom poviješću.
Misu i obred obnove bračnih zavjeta predvodio je fra Petar Jeleč, rođen upravo u ovoj župi. U svojem obraćanju posebno je govorio o vrijednosti pedeset godina zajedničkog života Peje i Melinde. U vremenu kada se brakovi često lako prekidaju, takav jubilej, rekao je, predstavlja rijetkost i veliko svjedočanstvo ustrajnosti, ljubavi i međusobnog poštovanja.
Peju i Melindu opisao je kao primjer bračnog zajedništva koje se tijekom pola stoljeća gradilo kroz radost i teške trenutke, kroz svakodnevni život, odricanja i međusobno oslanjanje.
„Pedeset godina nije tek puki broj“, poručio je fra Petar, podsjećajući na desetljeća zajedničkog života i sve ono što su supružnici tijekom tog vremena zajedno prošli.
Posebno se osvrnuo na Pejin životni put. Pejo je rođen u Komarici, a kršten je i krizman u Foči. Ali ga je životni put odveo daleko od rodnoga kraja, sve do Australije. Fra Petar njegov je odlazak opisao kao put političkog emigranta koji je morao napustiti dom, roditelje, braću i sestre te krenuti u nepoznato. Sa sobom je, međutim, ponio vjeru, ljubav prema zavičaju i pripadnost hrvatskom katoličkom narodu.
U Australiji su Pejo i Melinda izgradili novi život, a fra Petar posebno je istaknuo njihovu povezanost s hrvatskom katoličkom zajednicom. Njihov dom, rekao je, nije bio samo obiteljska kuća, nego i mjesto okupljanja Hrvata. Njihova vrata i srca bili su otvoreni, a svojim su djelovanjem pomagali očuvati vjeru, zajedništvo i hrvatski identitet daleko od rodnoga kraja.
Njihov najveći životni uspjeh, naglasio je, njihova je obitelj. Djecu su odgajali vlastitim primjerom, radom, molitvom i žrtvom, a danas su im potomci najveća radost i blagoslov.
Fra Petar u svojem je obraćanju podsjetio i da riječi bračnog zavjeta – u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti – nisu samo riječi izgovorene pred oltarom. One se, rekao je, potvrđuju svakodnevnim izborom da se voli, prašta, razumije i ustraje.
„Bio sam nervozniji nego prvi put“ – Peju svladale emocije pred oltarom
Koliko je obnova zavjeta bila emotivna, najbolje je nakon mise ispričao sam Pejo.
Priznao je da je bio nervozniji nego prvi put
„Naš velečasni fra Petar Jeleč, rođen u ovoj župi, toliko me dirnuo svojom propovijedi, svojim govorom, da sam bio iznenađen. Jednostavno nisam mogao kontrolirati osjećaje pa sam pustio suzu. Vidjeli ste i sami da mi je bilo teško“, rekao je Pejo nakon obreda.
Za njega je obnova zavjeta bila posebno važna jer se održala upravo u župi u kojoj je rođen, kršten i krizman.
„Ja mislim da je ovo jedna velika stvar u životu. Rođen sam u ovoj ovoj župi, krstio se, krizmao se. Eto, imao sam priliku da sa svojom obitelji i prijateljima obnovim bračne zavjete poslije 50 godina“, kazao je.
Foča je inače jedno od povijesno važnih hrvatskih i katoličkih mjesta u Bosanskoj Posavini. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, imala je 1457 stanovnika, od čega 1437 Hrvata, odnosno 98,62 posto stanovništva. Župa Foča danas obuhvaća sela Foču, Johovac, Vranduk, Bukovac i dio Komarice i prije rata je brojala preko 4000 vjernika. Danas u njoj stalno živio sedamdesetak starijih ljudi, ali ono što budi nadu jest ljubav Fočana prema vlastitom zavičaju i činjenica kako ne prodaju svoju očevinu i djedovinu.
O stanovništvu ovoga kraja postoji i zanimljiv zapis fra Ivana Franje Jukića iz 19. stoljeća. On je u Foči zabilježio katolike koje je dijelio na Šokce i Hrvaćane. Šokce je u svojem zapisu opisivao kao starije, odnosno starosjedilačko stanovništvo, dok su Hrvaćani bili doseljenici, među kojima je bilo stanovništva iz Hercegovine i Dalmatinske zagore. Razlikovali su se i govorom i običajima, a Jukićevi zapisi bilježe i ikavska obilježja njihova govora.
Ta je podjela zanimljiva i danas jer pokazuje koliko je slojevita povijest hrvatskog stanovništva ovoga dijela Bosne. Kroz različite migracije tijekom stoljeća u Foči i okolnim selima stvarala se zajednica koja je do kraja 20. stoljeća ostala izrazito brojna.
Foča i Komarica pamte generacije Hrvata, a Marićevi se svome kraju i danas vraćaju
U neposrednoj blizini Foče nalazi se i Komarica, još jedno mjesto s izrazitom hrvatskom većinom prije rata. Prema popisu iz 1991. godine, Komarica je imala 1020 stanovnika, od čega 964 Hrvata, odnosno 94,5 posto.
U Komarici i župi Foča su živjele brojne hrvatske obitelji i stari rodovi. Među prezimenima koja se vežu uz mjesto: Blažević, Ljevar, Pranjić, Marić, Čičak, Karamatić, Ključević, Anušić, Ćosić, Knežević, Bukva, Uvalić, Vidović, Valentić, Tubić, Miloš, Stević, Tucić i Rendić.
Rat 1992. godine prekinuo je život kakav je u Foči i okolnim selima postojao desetljećima. Hrvatsko stanovništvo bilo je prognano, ljudi su ubijani i nestajali, a kuće, crkve i druga imovina uništavani.
U Komarici je razaranje bilo posebno veliko. Selo koje je prije rata imalo više od tisuću stanovnika i izrazitu hrvatsku većinu nakon rata ostalo je s tek malim brojem povratnika. Mnogi prognani nikada se nisu trajno vratili, nego su život nastavili u Hrvatskoj, Australiji i drugim zemljama.
Ipak, njihove obitelji nisu zaboravile rodni kraj
Za mnoge od njih kuće i zemljište u Foči, Komarici i okolnim mjestima i dalje su njihovi. Grunt je ostao u rukama obitelji koje su ondje živjele generacijama. Tako je i s Marićevima.
Zbog toga je dolazak Peje Marića iz Geelonga u Australiji u rodnu Foču imao značenje koje nadilazi jednu obiteljsku proslavu. On se vratio u mjesto u kojemu je rođen, u župu u kojoj je kršten i krizman, među rodbinu i prijatelje, ali i među ljude čije obitelji dijele sličnu povijest odlaska i života u iseljeništvu.
Nakon mise slavlje se nastavilo u Pejinoj rodnoj kući. Uz šargiju i violinu okupili su se mladenci i svatovi, a atmosfera je bila poput prave svadbe. Pjevalo se, veselilo i družilo, a rodna kuća ponovno je bila puna rodbine i prijatelja.
Za ljude koji su desetljećima udaljeni od svojega kraja takvi su trenuci posebno važni. Jedan obiteljski događaj tako postaje i prilika da se ponovno okupe ljudi koji se možda godinama ne vide, da se obiđu stare kuće i grobovi te da mlađi naraštaji upoznaju mjesto iz kojega potječu njihove obitelji.
Pejo se početkom sljedećeg mjeseca vraća u Australiju, gdje i dalje ostaje povezan s hrvatskom zajednicom. Nakon gotovo 35 godina rada na hrvatskom radijskom programu i dalje želi biti uz zajednicu i pridonositi njezinu zajedništvu.
U Komarici ostaju obitelj, rodna kuća, zemlja i uspomene. Trag obitelji Marić ondje nije nestao, a ovaj je dolazak pokazao koliko su snažne veze ljudi koji su iz ovoga kraja otišli prije više desetljeća.
Pejo i Melinda tako su 50. godišnjicu braka proslavili u društvu najbližih, u kraju kojemu se Pejo, unatoč desetljećima provedenima u Australiji, i dalje vraća.
Nakon mise, obnove zavjeta i slavlja uz šargiju i violinu, Marićeva rodna kuća ponovno je bila puna rodbine, prijatelja i pjesme. Bio je to veliki obiteljski jubilej, ali i susret ljudi koji svojim životima i povratcima čuvaju sjećanje na hrvatsku Komaricu.
Otvori KEKS Pay
