Iako se o disleksiji danas govori više nego prije, u Bosni i Hercegovini ona je i dalje u velikoj mjeri “skrivena poteškoća”. Ne postoji jedinstven registar ni službeni podaci o broju djece s disleksijom, no istraživanja prof. dr. sc. Mirele Duranović pokazuju da je ima oko 3 posto učenika osnovnoškolskog uzrasta. U stvarnosti, to znači da se u gotovo svakom razredu nalazi barem jedno dijete koje čita sporije, piše teže, ulaže ogroman napor, a često se još uvijek pogrešno doživljava kao lijeno, nezainteresirano ili nedovoljno koncentrirano.

Upravo je to najveći problem: disleksija se ne vidi na prvi pogled, ali se itekako vidi u svakodnevici djeteta. U školskim bilježnicama, strahu od čitanja naglas, sporijem pisanju, umoru, frustraciji i padu samopouzdanja. O tome zašto se u BiH ova teškoća i dalje prepoznaje prekasno, kakvu podršku djeca trebaju i zašto je važno da roditelji i škole reagiraju na vrijeme, razgovarali smo s prof. dr. sc. Mirelom Duranović i logopedicom Amilom Hasanbašić, direktoricom Logopedskog centra Moj logoped d.o.o.

Koliko je disleksija kod djece u BiH još uvijek “skrivena poteškoća” i u kojoj dobi se najčešće prvi put prepozna?

Prof. dr. sc. Mirela Duranović:
U svakodnevnom radu često se susrećem s djecom koja već u prvom i drugom razredu osnovne škole pokazuju jasne poteškoće u usvajanju vještina čitanja i pisanja koje se najčešće ne prepoznaju kao razvojni poremećaj čitanja, nego se minimiziraju ili pogrešno interpretiraju. Ovakav pristup dovodi do odgađanja odgovarajuće reakcije, a kod disleksije je upravo vrijeme jedan od ključnih faktora.

Zašto se u našem društvu još uvijek događa da se djecu s disleksijom pogrešno percipira kao lijenu ili nezainteresiranu?

Prof. dr. sc. Mirela Duranović:
Prije svega, to je rezultat nedovoljnog razumijevanja prirode disleksije, ali i načina na koji je obrazovni sustav koncipiran i na koji se vrednuje školski uspjeh. U obrazovnom okruženju koje primarno naglašava brzinu čitanja, točnost odgovora i količinu usvojenog gradiva, djeca koja odstupaju od tih standarda brzo su etiketirana kao “sporija”, “nepažljiva” ili “nedovoljno angažirana”. Problem dodatno pojačava činjenica da disleksija nije vidljiva poteškoća. Ona se ne prepoznaje na osnovu vanjskih obilježja, nego kroz specifične obrasce učenja i obrade informacija.

Koji su najčešći signali u učionici koje učitelji često propuštaju, a mogu ukazivati na disleksiju?

Amila Hasanbašić:
Jedan od najranijih i najčešćih znakova jest poteškoća u učenju slova, sporo, nesigurno čitanje, čitanje slovo po slovo, izrazito naporno čitanje, pri čemu dijete troši znatno više vremena i energije u odnosu na vršnjake. Uz to se često pojavljuju specifične pogreške u čitanju, poput zamjene, izostavljanja ili dodavanja slova, kao i poteškoće u točnom povezivanju glasova i slova. Kako dijete napreduje kroz školski proces, ove teškoće postaju vidljive i u pisanju, a očituju se u izraženim pravopisnim greškama, neujednačenom i često neorganiziranom pisanom izrazu, kao i poteškoćama u strukturiranju misli na papiru. Dijete može imati ideju i znanje, ali ga ne uspijeva adekvatno pismeno izraziti, što često stvara pogrešnu sliku o njegovim stvarnim sposobnostima. Prisutne su i teškoće u prepisivanju s ploče, praćenju instrukcija i pamćenju redoslijeda informacija.

Koliko je sustav podrške (škole, stručne službe, logopedi) u BiH trenutno spreman na rano prepoznavanje i intervenciju?

Prof. dr. sc. Mirela Duranović:
Kada govorimo o kompetencijama stručnjaka, možemo reći da u Bosni i Hercegovini postoji kvalitetno visokoškolsko obrazovanje, posebno kada je riječ o logopedima koji se školuju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Ključni problem nije u nedostatku znanja, nego u načinu na koji je sustav organiziran i u kojem se to znanje nedovoljno koristi. U velikom broju osnovnih škola logoped nije dio stručnog tima, a tamo gdje i postoje stručni timovi, oni su često kadrovski ograničeni i preopterećeni administrativnim i drugim obavezama.

Kako djeci najjednostavnije objasniti što je disleksija, a da se pritom ne osjećaju “drugačije” ili stigmatizirano?

Amila Hasanbašić:
Djeci je izuzetno važno pristupiti na način koji je istovremeno jasan, jednostavan i ohrabrujući. Način na koji im objasnimo disleksiju može značajno utjecati na to kako će doživljavati sebe i svoje sposobnosti. Zato je važno izbjeći stručne i komplicirane definicije, a koristiti jezik koji im je blizak. Disleksiju možemo objasniti kao drugačiji način na koji njihov mozak obrađuje slova, riječi i tekst. Na primjer, možemo reći: “Tvoj mozak radi malo drugačije kada čita i piše, zato ti treba više vremena ili drugačiji način da naučiš, ali to ne znači da si manje pametan.” Ovakav pristup pomaže djetetu da razumije da problem nije u njemu kao osobi, nego u načinu obrade informacija. Vrlo je važno odmah naglasiti da disleksija nema veze s inteligencijom i usmjeriti pažnju na djetetove jake strane i talente. Kada dijete prepozna u čemu je dobro, lakše prihvaća područja u kojima ima teškoće.

Kakvu ulogu danas imaju logopedi u radu s djecom s disleksijom?

Prof. dr. sc. Mirela Duranović:
Logopedi su nosioci cijelog procesa, od rane procjene i dijagnostike, preko planiranja i provođenja terapije, do kontinuiranog praćenja napretka djeteta. Njihov rad se ne odnosi samo na dijete, nego i na širi kontekst u kojem dijete funkcionira, što podrazumijeva savjetodavni rad s roditeljima i suradnju s nastavnicima. Upravo ta multidimenzionalna uloga omogućava individualiziran pristup, koji je nužan jer ne postoje dva ista djeteta s disleksijom. U terapijskom radu logoped ne razvija samo vještine čitanja i pisanja, nego i strategije učenja koje djetetu omogućavaju da se lakše nosi sa zahtjevima školskog sustava.

Postoje li primjeri dobre prakse u BiH školama gdje su se djeca s disleksijom uspješno uključila i napredovala bez osjećaja pritiska?

Amila Hasanbašić:
Takvi primjeri postoje, ali su nažalost i dalje iznimka, a ne pravilo. U praksi ih najčešće prepoznajemo u školama ili razredima gdje postoje pojedinci, najčešće učitelji, koji su senzibilizirani i imaju razumijevanje za specifične potrebe djece s disleksijom. Upravo taj individualni angažman često čini razliku u školskom iskustvu djeteta.

Kako roditelji najčešće reagiraju kada prvi put doznaju za disleksiju?

Prof. dr. sc. Mirela Duranović:
Roditelji vrlo često dolaze nakon dugog razdoblja nesigurnosti, sumnji i različitih, često negativnih iskustava u školskom sustavu. Mnogi od njih već godinama primjećuju da dijete ima teškoće, ali ne dobivaju jasno objašnjenje, pa prolaze kroz fazu traženja uzroka, od toga da dijete “ne radi dovoljno”, “nije koncentrirano”, "lijeno", pa do toga da se problem pripisuje motivaciji ili ponašanju ili čak intelektualnim sposobnostima. Kada konačno dobiju informaciju da se radi o disleksiji, reakcije su najčešće dvostruke. S jedne strane javlja se olakšanje, jer napokon postoji stručno objašnjenje za poteškoće koje su dugo bile nejasne i frustrirajuće. S druge strane, vrlo često se javlja zabrinutost i osjećaj nesigurnosti, jer roditelji ne znaju što ta dijagnoza konkretno znači za budućnost djeteta i kako mu mogu pomoći.

Što biste voljeli da se u sljedećih pet godina konkretno promijeni u obrazovnom sustavu kada je riječ o disleksiji kod djece?

Prof. dr. sc. Mirela Duranović:
Promjene u ovom području moraju biti sustavne, jasno definirane i obavezne za sve obrazovne ustanove, a ne prepuštene pojedinačnim inicijativama. Prije svega, potrebno je uvesti organizirano rano prepoznavanje teškoća u čitanju i pisanju već na upisu u školu ili odmah u prvim godinama školovanja. Drugo, logopoed ne bi smio biti iznimka ili dostupna opcija samo u pojedinim sredinama, nego standardni dio stručnog školskog tima. Treće, važna je edukacija nastavnika, koja mora biti kontinuirana, praktična i usmjerena na prepoznavanje ranih znakova teškoća u učenju, ali i na razumijevanje kako prilagoditi nastavu djeci s disleksijom. Dugoročni cilj mora biti sustav u kojem nijedno dijete neće godinama biti pogrešno shvaćeno ili prepušteno samo sebi prije nego što dobije odgovarajuću pomoć i priliku da razvije svoj puni potencijal.

Sadržaj nastao u suradnji s  tvrtkom Stanić Beverages

Vozači, pripremite se: Dolaze nova pravila za B kategoriju