Ne biste vjerovali, ali on je još živ. Tak počni tekst, zafrkava me Zlatko Vitez, glumac, saborski zastupnik, ministar kulture i prvi Bad Blue Boys, vinogradar, krležijanac... Kada bismo stali nabrajati što je sve Zlatko Vitez i koja je priznanja dobio, potrošili bismo dosta tinte. Baš kao i Miroslav Krleža, književnik koji je uvelike obilježio njegovu karijeru u teatru i van njega, i Vitez je čitava života sklon polemikama. Svoje stavove izražava jasno i brani ih glasno što mu je s jedne strane priskrbilo brojne štovatelje, s druge pak i dugačak popis onih koji ga osporavaju.
Svaki puta kada se sretnemo u njegovim bazama u Histrionskom domu ili Opatovini, Vitez obilježava poneki jubilej. Zadnji puta pričali smo 2020. kada je slavio 70. rođendan, 45 godina od osnutka Glumačke družine Histrion te 35. obljetnicu Ljeta na Opatovini. Ove godine pak u Histrionskom domu priprema pravu feštu povodom 40. obljetnice Dinamovog proljeća, no o tome nešto kasnije. Lani je obilježio i 40. godišnjicu smrti Miroslava Krleže maestralnom monodramom "Evropa za nas ima štrik", no 2021. je za Viteza bila teška. Krajem kolovoza mu je pozlilo i završio je u bolnici zbog sumnje da ima vodu na plućima. Na ultrazvuku je otkriveno da mu nedostaje jedan srčani zalizak pa je prošao kroz čak četiri operacije, a o teškim trenucima koje je proživio prvi puta govori za Večernji list.
-Rekli su mi doktori da takav slučaj nisu imali. U bolnicama sam proveo 47 dana, u šok sobi pa na intenzivnoj... Dobro se osjećam ali još nije gotovo, traje ta agonija. Savjetuju mi da odem u Krapinske toplice ili Opatiju, ali kaj će mi to? Ionak hodam po stanu i šećem Zagrebom, oporavljam se, ali polako - priča Vitez koji ima novo srce i staru, histrionsku dušu. Njegov najveći porok, najveća strast i dalje je kazalište. Fatalna ljubav spram teatra ne napušta ga ni u 72. godini života pa neumorno planira novu predstavu za Histrionsko ljeto, a s nestrpljenjem čeka i oporavak kako bi ponovo stao na scenu.
A sve je počelo u Varaždinu kasnih 50-ih kada je kao pučkoškolac prvi puta došao u doticaj s Krležinom zbirkom poezije "Balade Petrice Kerempuha".
-Moj tata bio je amater glumac koji ih je krasno govorio na tvorničkim priredbama. Kući je donio drugo izdanje, ono iz ‘46., s Hegedušićevim ilustracijama. Pjesme i crteži razbuktali su mi maštu. Još kao dijete frfljao sam “Balade”, a vratio sam im se kao gimnazijalac i počeo ih učiti napamet - započinje svoju priču Vitez, rođen 22. lipnja 1950. u baroknom Varaždinu koji, kaže, pamti kao grad kula, cvijeća, sanjkanja niz bregove...
Otac mu je porijeklom iz Gornjeg Kneginjca kod Varaždina, djed po majci podrijetlom Mađar, a mamina majka iz Brinja pa za sebe često zna reći da je 'austrougarski gemišt'. Vitezova majka bila je partizanka, otac domobranski časnik pa mu je djetinjstvo bilo obilježeno njihovim političkim podbadanjima.
-Tata bi se napil i onda je bacao njezina odlikovanja po dvorištu pa ga je milicija hapsila, a majka ga je potom oslobađala. Zato sam rekao Tuđmanu da mu neće ideja pomirbe baš tak lako proći. To sam imal doma. Gledal sam to svaki mjesec bar jedanput, kako baca njezino ordenje uz prigodne psovke - smije se Vitez. Na zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti upao je iz prve i to kao najmlađi u klasi. Imao je jedva 18, a na prijamni je došao s "Baladama Petrice Kerempuha" pa je vrlo brzo počeo igrati Krležin repertoar.
-Igrao sam Horvata u "Vučjaku", Silberbrandta s Radom Šerbedžijom u Gavelli, Križovca, Kyrialesa... Još mi jedino fali uloga starog Glembaya - govori mi Vitez. S najvećim hrvatskim književnikom svih vremena prvi puta se susreo '77. kada je u Gavellinom "Vučjaku" igrao glavnu ulogu.
-Nije bio zadovoljan načinom na koji igram kraj “Redakcije”. Rekao mi je da igram sfumato, a ja njemu odgovorio: “Vi to niste dobro napisali!” Svi su ostali zaprepašteni kako sam mu odbrusio, no bio sam pogođen, taština mladog glumca... Rekao sam mu da ne mogu to izvikivati iz perspektive čovjeka koji je doživio Hrvatsko proljeće. On je tu umro od straha i kazao mi da je to napisao 1921. i da nema veze s današnjicom. Odgovorio sam mu da ja Horvata igram iz pozicije današnjeg vremena te da je meni u “Redakciji” glavna rečenica “u ruke bi trebalo uzeti nekakvu zastavu i trebalo bi se tući”. Mislio sam, naravno, na hrvatsku zastavu. Na Gavellu je tada Jošku Juvančiću došlo njegovo pismo da bi on ipak promijenio kraj “Redakcije”. Moja prepirka s njim urodila je time da se “dopusti Vitezu da progovori par muških riječi” - ispričao mi je Vitez koji je na braniku Krležina opusa ostao i 90-ih kada su se pojavile tendencije za njegovim preispitivanjem. Zbog svojih ljevičarskih uvjerenja, Krleža tada više nije bio podoban pa su ga prestali izvoditi na sceni i predavati u školama.
Zbog toga je 1993. povodom 100. rođendana Miroslava Krleže na Histrionskom ljetu postavio "Krležijadu", predstavu koja se smatra jednom od najboljih otakao je hrvatske samostalnosti. Dobila je brojne nagrade i doživjela 200 izvedbi što je, kada je u pitanju Krleža, gotovo pa nezamislivo. Za lanjsku predstavu inspiriranu djelima MK "Evropa za nas ima štrik" dobio je pak Nagradu hrvatskog glumišta za poseban doprinos kazališnoj umjesnosti.
-Drago mi je da povod nije bila moja starost iako sam u kazalištu preko pedeset godina, već moj umjetnički rad. Pokazao sam da u 71. ne samo da se može dobro glumiti već i dobro svirati, adaptirati, režirati i dramatizirati - hvali se Vitez za kojeg mnogi tvrde da Krležine "Balade" govori najbolje. On pak smatra da ima jedan koji je bolji.
-Prije nekoliko godina, molili su me iz HAZU da dođem govoriti "Balade" i ulomke iz "Zastava". Ante Stamać je još bio živ, a nakon nastupa su mi došli čestitati Zvonko Kustić i Budimir Lončar. Rekli su mi da najbolje govorim "Balade", a ja sam im rekao- ima jedan bolji, zove se Rade Šerbedžija. Na to su mi oni rekli da su neki dan s njim bili na večeri, i da im je rekao da od njega Balade bolje govorite jedino vi - kaže Vitez. S četiri godine starijim Šerbedžijom Viteza veže prijateljstvo koje traje čitava života.
-Dolaskom u Gavellu, Rade je ‘82. inzistirao da se i ja vratim da ima s kim glumiti. Napravili smo puno toga u životu kao glumci, no nikad nismo bili rivali. Kad sam bio mlađi, volio sam igrati karakternu komiku. On ne, on se držao dramskih uloga, iako je bio sjajan kada je igrao komiku. Rade se orijentirao na ozbiljnije uloge, ja sam volio grotesku, čak i lakrdiju. Igrali smo skupa i nogomet, Rade je bio napadač, a ja obrambeni igrač. U nogometu su popularniji oni koji zabijaju golove pa mu priznajem da je u tome bolji jer je zabio više golova od mene - pripovijeda Vitez. Iako, kako veli, nisu rivali u glumi, kao nogometni navijači jesu. Vitez je, naime, zakleti Dinamovac dok je Rade navijao za partizan. Jednom prilikom u 80-ima Šerbedžija je tako na Dinamovu utakmicu u svom spačeku vozio Viteza i Franju Tuđmana.
-S nama ja bio i Ivan Šibl koji nas je zamolio da kod Džamije pokupimo Tuđmana. Rade je u šali rekao, 'zašto ne, on je moj partizanovac' - ispričao je Zlatko aludirajući na to što je prvi hrvatski predsjednik beogradskom klubu dao ime. Svoju ljubav spram Dinama Vitez je često znao pokazati i na sceni. Prvi puta to je učinio u travnju '82. kada je Dinamo nakon dugo vremena postao prvakom Jugoslavije.
-Bilo je to u travnju 1982. nakon utakmice sa Željezničarom koju je Dinamo dobio 2:0. Na premijeri "Diogeneša" Tituša Brezovačkog u HNK u mojoj režiji, u sceni kada Diogeneš napušta svoju domaju, na glavu sam stavio Dinamovu kapu. Tad još nije bilo Bad Blue Boysa pa znam reći da sam ja bio prvi BBB. Bila je to prva javna demonstracija ljubavi spram Dinama u kulturnom životu. Kazalište se diglo na noge, svi su počeli pljeskati, ovacije su trajale pet minuta. Poslije su mi pričali da je naš profesor, veliki redatelj Vlado Habunek pital 'dobro recite mi, a zakaj sad to njemu plješću' pa su mu rekli da je to zbog Dinamove kape, a on je pital 'pa kakve to sad ima veze s kazalištem'. 'Kod Viteza vam to ima veze, on je prvo dinamovac, a onda sve drugo', rekli su mu -prisjetio se Vitez zlatne ere Ćirinog bijelog šala. Od tada traje i njegovo prijateljstvo s Ćirom Blaževićem pa 9. travnja u Histrionskom domu priprema pravi nogometno-kazališni spektakl njemu u čast.
-Napravit ćemo večer posvećenu Ćiri i momčadi Dinama iz '82. pod naslovom kojeg je smislio spiker Ivo Tomić "Sve nam je to dal Ćirin bijeli šal". Naumio sam pozvati ljude s kojima je on surađivao u životu, Velimira Zajeca, Gabi Novak, Ladarice i napraviti jedan hommage Ćiri kojeg se mi veliki drukeri Dinama sjećamo i nakon 40 godina - najavljuje Vitez koji je od 1996. do 2000. bio predsjednik skupštine nogometnog kluba koji se tada zvao Croatia. Ljubav prema Dinamu zbližila ga je i s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom kojega je upoznao 1976. u domu Vlade Gotovca, onu večer kada je slavni proljećar pušten iz logora u Gradiški.
-Franjo je uvijek tvrdio da je naš odnos “friendly” i da smo frendovi, a ne političari. U Zagrebu ak’ imaš frenda, to je kao da imaš brata - priča Zlatko koji je nakon demokratskih promjena postao Tuđmanov savjetnik, saborski zastupnik i ministar kulture. S prvim predsjednikom, veli, posvađao se samo jednom.
-Tema je bila Feral Tribune. Tražio sam da mu ukine porez na pornografiju. Nastala je oštra prepirka nakon koje sam mu ponudio ostavku. Da nije bilo mog inzistiranja, Feralu porez ne bi bio ukinut - tvrdi Zlatko. Iz njegovih zastupničkih dana, u antologiju je ušla izjava o Hrvatskom saboru kao kokošinjcu.
-Izrekao sam je na Vijeću HRT-a kada se tražilo da se ne prenose sve sjednice Sabora jer smo se nalazili u trenutku održavanja najvažnijih akcija u povijesti Hrvatske, Bljeska i Oluje. Na Vijeću su me iziritirali HDZ-ovci koji su se protivili Tuđmanovoj preporuci pa sam reagirao glumački. Citirao sam Matoša i ustvrdio da atmosfera, ne Sabor sam, nalikuje na kokošinjac. I dan-danas me ljudi zaustavljaju na ulici i kažu “Gospon Vitez, imali ste prav. To više nije kokošinjac, već nekaj puno gore”- prisjetio se on. Vitezova je zasluga i to što je Hrvatska po prvi puta u povijesti dobila ministarstvo kulture. Tuđman se tome protivio jer je smatrao da je hrvatska premala zemlja za velik broj ministarstava, no uspio ga je nagovoriti.
-Inzistirao da kultura bude odvojena od prosvjete i sporta. Kao ministar, uspio sam osloboditi knjižare i izdavače ratnog poreza. Moja borba sa Škegrom je trajala dugo, no na kraju je popustio. Dan danas mi mnogi mali izdavači zahvaljuju na tome. Pokrenuo sam i hrvatski film, do mene ga nije bilo. Jedna od mojih zasluga je bilo i to što nisam dopustio da se Jadran film privatizira. Hrvatska tada nije imala, a nema ni danas producente koji bi nabavili par milijuna.To može jedino Sedlar. Vidiš da se on se jedini i danas snalazi- kaže Vitez. Tuđmana je pak u njegovom novom filmu trebao igrati on, šali se.
-Kaj Spacey zna o Tuđmanu? Isto kak je igrao Tuđmana, tak je mogao igrati i Davy Crocketta, Čaušeskua, bilo koga. Zezam se, znam da ga je Sedlar uzeo kako bi privukao publiku u kino u inozemstvu gdje nitko ne zna za mene. Filmaši su poseban svijet, za snimiti film potrebno je lobirati. Baš je Picasso bio lud za Bulajićem kad je napravio plakat za "Neretvu"- smije se Vitez koji je trebao igrati i Josipa Broza Tita u "Bombaškom procesu". Međutim, te su ga uloge stajala njegova neslaganja s jugoslavenskim režimom.
-Na kraju ga je igrao Rade. U to vrijeme mi ej bilo jako žao što sam ostao bez te uloge. Ivanda je režirao film, i njegova pomoćnica režije Jasenka Gretić kroz plač me obavijestila da je Puharić rekao da ne može. Navodno je Udba provjeravala prvih deset glumaca u tom filmu, tak sam barem čuo- prisjeća se Vitez koji je zbog svojih prohrvatskih stavova i prijateljstva s vođama hrvatskog proljeća ostao bez mnogih uloga na filmu i televiziji u bivšoj državi.
-Te sam godine navršio 21. Dobro se sjećam promjena i osjeća prkosa, no onda je to ugušeno pendrecima. Dobro se sjećam tih koji su nas mlatili međutim, nisam osjećao posljedice od samog proljeća, već zbog prijateljstva s Gotovcem. i o mojim Histrionima su pisali tek rijetki. Pratio nas je Veselko Tenžera. 'Više mi je dosadilo da jedino ja pišem o Histrionima', započeo je tako jednu kazališnu kritiku u Vjesniku- govori. Vitez je ADU završio u roku, 1972. a tri godine kasnije osnovao Glumačku družinu Histrion koja će postati središnje mjesto njegove kreativnosti.
- Bila je to plebejska pobuna kojom sam rekao ne redateljskom kazalištu. Bilo je teških momenata, sto puta sam htio odustati, ali uvijek sam se vraćao na mjesto zločina, a to je Opatovina, ploveće kazalište i Histrionski dom- ističe ravnatelj Histriona. Glumačka družina Histrion u četiri i pol desetljeća svog postojanja, odgojila je generacije Zagrepčana. Vrlo popularne postale su njihove adaptacije romana Marije Jurić-Zagorke čiju su ostavštinu vratili na scenu nakon više desetljeća izbivanja sa zagrebačkih scena.
-Kada je došao socijalizam, nisu je prihvaćali jer su smatrali da je ona pisac buržoazije, da nije dovoljno revolucionarna, iako je navodno nakon obračuna Tita sa Staljinom napisala jednočinku o Titu. Proučavao sam s velikim guštom Zagorku, postavio na Opatovini gotovo cijeli njen književni opus, a ‘91. podigli smo joj i spomenik u Tkalčićevoj. To mi je posebno drago jer je to prvi spomenik ženi u Zagrebu. Do tada su bila samo poprsja -ponosan je Vitez na spomenik, djelo akademskog kipara Stjepana Gračana. Ovoga ljeta pak, u Histrionu priprema klasik Slavka Kolara koji Histrioni do sad nisu postavljali.
-Novela "Svoga tela gospodar" adaptirana je na filmu, a igrala ju je i Gavella. Nije već dugo igrala u Zagrebu, a zaslužila je biti stalno na repertoaru. Posebno mi je drag taj tekst, to su krasne uloge za dobre histrionske glumce, jako se tome veselim - najavljuje Vitez novu histrionsku uspješnicu. "Domagojada", prva predstava družine, najprije je nagrađena, a potom zabranjena.
- Izvedena je ‘76. na Malim scenama u Sarajevu, gdje je osvojila Zlatnu masku za najbolju predstavu, a potom je počeo bojkot., Predsjednik CK BiH Branko Mikulić i njegov šef policije demonstrativno su se digli i otišli prije pljeska kao zadnji barbari, a nakon toga unajmili su Miru Lasića da nas napadne zbog nacionalizma, što je bila najteža osuda tog vremena -ispričao je Vitez. Ista je godina za Viteza bila sudbonosna i na ljubavnom planu. Te je godine, naime, upoznao svoju suprugu Zoricu.
-Radio sam jednu karnevalsku predstavu. O pokladama nisam ništa znao pa mi je trebala stručna pomoć. Kolegica me odvela u Institut za narodnu umjetnost gdje je radila Zorica. Zaljubili smo se, Bog je tako htio. Tu počinje naša love story koja traje do danas- otkrio nam je Vitez. Sa Zoricom se vjenčao tajno, a kumovi su im bili Arsen Dedić i Gabi Novak. Danas, kada je u mirovini, najveću sreću donose mu unučice.
-Zoričina kći, moja pokćerka Jelena, ima dvije djevojčice, naše unučice Emu i Iru. Ema ima 15, a Ira 13. S njima se veselimo. Ova korona priječi nas da ih viđamo koliko bismo htjeli - kaže.
