Željko Škarić, poznatiji kao Pancho, sarajevski je glazbenik i tonski snimatelj koji je nedavno osvojio nagradu struke za najboljeg tonskog snimatelja u regiji. U konkurenciji tonskih snimatelja javnih servisa RS-a, Srbije, Vojvodine, Crne Gore, Slovenije, Slovačke te nacionalnih radija Bugarske i Rumunjske nagrađen je za snimku pjesme "Priča o nama" u izvedbi Lane Hamze. Škarić je od 1980. aktivan na glazbenoj sceni. Svirao je u tada poznatim sarajevskim grupama Visa, Garri Garrincha, Grafiti, Crno vino i Disidenti. Već gotovo 30 godina zaposlenik je BHRT-a na mjestu snimatelja tona, a radio je emisije: Pop rock metropola, Svako dobro, BiH, Folk show, Elvis J. Kurtovich show, Sarajevska alternativna scena, Figure, Music Life, Dobri ljudi, Kod kuće je najbolje, Klub čitalaca, Konačno petak, Tamburaši i vi, Korner... Također je bio tonski snimatelj na festivalima: BH Eurosong Contest, Sarajevo Jazz Fest, Bihaćki festival, Melodije Mostara, Forte Festival, Sarajevo String Festival... Od važnijih događaja ozvučio je posjete Billa Clintona, pape Ivana Pavla II. 1997., svečanost otvorenja Staroga mosta u Mostaru 2004., koncert Josea Carrerasa 2007. godine... Uz sve nabrojeno bio je radijski urednik, skladatelj, kao i ton-majstor na filmovima. Snimao je albume brojnim glazbenicima poput Sinana Alimanovića, Bombaj štampe, Hende i dr. Ovo mu je druga nagrada za najboljeg snimatelja na natjecanju Taktons koju dodjeljuje struka, prvu je dobio 2015. godine.
Večernji list: Čestitke na nagradi i recite nam što vam ona znači s obzirom na to da je dodjeljuje struka?
- Ovo natjecanje (Taktons) postoji još od 1982. i pokrenuli su ga vrsni znalci i entuzijasti s RTV Vojvodine. Do rata nagrade su osvajali i mnogi moji stariji kolege, a nakon ponovnog pokretanja natjecanja nagrade su osvojili i Mirza Šišić, Denis Čabrić, Nino Imamović te ja dva puta (2015. i sad, 2022.). Taktons bih usporedio s, primjerice, godišnjom skupštinom radiologa i kirurga, dakle struke okupljene na jednom mjestu koja sluša tvoj rad, premda oni koji sjede u žiriju ne znaju čiji je rad, tko svira, iz koje države dolazi. Znači, čista profesionalna ocjena nečijeg rada. Riječ je o natjecanju u kojem sudjeluju sve bivše jugoslavenske države, uključujući Slovačku, Mađarsku, Austriju, Rumunjsku i od ove godine Bugarsku. Riječ je o formi druženja i razmjene iskustva. Lijepo je osvojiti prvu nagradu, ali još su bitniji druženje i razmjena iskustava.
Večernji list: Ova nagrada potvrda je vašeg dugogodišnjeg rada kao tonskog snimatelja. U struci ste više od 30 godina?
- Da, moglo bi se tako reći. Ovo je druga nagrada, a inače i prije su moji kolege Antun Marković, Mufid Kosović, Miralem Mezet, Mirza Šišić, Denis Čabrić i Nino Imamović dobivali ovu nagradu. Ovo je samo nastavak dobre škole sarajevskih tonskih snimatelja i potvrda od struke da smo na dobrom putu i da ne zaostajemo za svjetskim standardima i kolegama iz okružja.
Večernji list: Dobro, kako se postaje tonski snimatelj, postoji li neka škola za to kod nas?
- Nema škole. BiH je država koja nema školu za tonskog snimatelja. Ja sam se školovao u hodu i usavršavao kroz rad i iskustvo. Već osamdesetih godina krenuo sam u glazbene vode svirajući u nekoliko grupa i tada me počeo zanimati sam tijek snimanja, pa sam improvizirao u kućnoj radinosti, a poslije kao glazbenik snimao sam u pravim studijima, da bih se 1994. godine za vrijeme rata zaposlio ovdje na BHT-u. Imao sam najbolje mentore, poput Antuna Tune Markovića, od kojih sam puno naučio.
Večernji list: Može li se reći da je glazba odredila vaš životni put?
- Glazba je temelj svega. Radio sam i kao glazbeni producent, pa i kao glazbenik na nekim projektima, u posljednjih 15 - 20 godina to je sve usko povezano kao ekstremi na tijelu.
Večernji list: Radite sve vrste glazbe, od klasike, preko jazza do rocka i narodne glazbe. Što je najzahtjevnije?
- Narodnu glazbu radio sam s najvećim velikanima, s Ratom Petkovićem na harmonici pa Nedžadom Imamovićem. Popularnu glazbu isto sam tako radio s našim najvećim umjetnicima, a jazz sa Sinanom Alimanovićem. Klasičnu glazbu najviše volim, posebice raditi s filharmonijama. Radio sam s najvećim i najpoznatijim filharmonijama u Europi.
Večernji list: Snimali ste albume s mnogim poznatim izvođačima. Koja je razlika raditi uživo i u studiju?
- Pravi tonski snimatelj mora dobro poznavati svaki instrument i, što je još važnije, skladatelja kad se radi o klasičnoj glazbi. Moram znati čija se djela izvode jer znaš na čemu se temelji glazba Čajkovskog, na čemu Mozart "inzistira"... U svakom slučaju, morate se pripremiti dobro prije nego se upustite u bilo kakav posao, pa tako i ovaj kojim se ja bavim.
Večernji list: Radili ste posjete velikih svjetskih lidera poput Billa Clintona i pape Ivana Pavla II. BiH?
- Uh, to je poseban izazov raditi. To je ljepota posla i kad dođem kući umoran poslije tako uspješno obavljenog posla, zadovoljstvu nema granica. Ali ja sam samo jedan mali dio u cijelom tom procesu rada i ne mogu nikad reći "ja sam to uradio", nego je to timski rad, a te velike stvari su izazov i satisfakcija.
Večernji list: Kad je riječ o glazbenoj produkciji u BiH, imamo dva profesionalna studija, jedan BHRT-a u Sarajevu, a drugi u Pavarotti centru u Mostaru. Je li to dovoljno?
- Vidite, i u svijetu veliki studiji nisu toliko moderni. Danas svatko sebi može za relativno mali novac opremiti kućni glazbeni atelje, ne bih ga nazvao studio, u kojem svaki glazbenik može snimati svoje radove. Proces snimanja razvojem tehnologije otišao je u potpuno drugom smjeru i prilično se razlikuje od onoga na čemu sam ja počeo raditi. Što se tiče tehničko-tehnoloških uvjeta, u BHRT-u imamo najbolje studije, a i oprema je, posebno sad kada je modernizirana, takva da bi mnogi poželjeli raditi u takvim uvjetima.
Večernji list: Vi ste prošli sve faze rada tonskog snimatelja, od analognog do digitalnog?
- Da. Trenutačno sam jedini aktivni ton-majstor koji je prošao sve faze snimanja, od potpune analogije do potpunog digitalnog tretmana.
Večernji list: Što biste poručili mladim kolegama koji se počinju baviti poslom tonskog snimatelja?
- Samo bih im preporučio da vjeruju u ono što rade i neka uče od najboljih. Danas je sve dostupno na internetu i imaju prigodu učiti. Kad sam ja počinjao, nije bilo ničega, a njima želim sve najbolje i da vjeruju u sebe.
Večernji list: Svi znamo za ton-majstore i glazbene producente. Čija je zadnja?
- Kad je u pitanju snimanje, u glazbenom studiju imamo tzv. trokut, čije su strane podjednako važne, a čine ga tonski snimatelj, glazbeni producent i glazbenik, odnosno umjetnik. Sva trojica moraju se usuglasiti i znati točno što žele i što se od svakoga od njih očekuje kako bi se postigao što kvalitetniji tonski zapis. Ako glazbenik ne donese kvalitetan instrument ili ako je loš glazbenik, ja mogu postaviti najbolji mikrofon, ali to neće dobro zvučati. A ako sve štima dobro u tom lancu, kao što se posložilo s ovom skladbom s kojom sam osvojio prvo mjesto, to je to. S glazbenim producentom dogovaramo koji ćemo mikrofon postaviti, koje postavke raditi, potrebne pripreme, timski rad koji ne može biti samostalan. Volim raditi s ljudima, ne mogu sam. Tonski majstor u suradnji s producentom pri miksu stvara tonsku sliku nastojeći da kompletan miks zvuči kao jedna slika.
Večernji list: Moramo spomenuti i vaše kolege iz Muzičke produkcije BHRT-a koja na čelu s Jasminom Ferovićem radi vrhunske stvari.
- Što se tiče Muzičke produkcije BHRT-a, ona u posljednjih 30 godina nikad nije bila bolja. Imamo odličan Narodni orkestar, a naš Revijalni orkestar u ovom je trenutku možda i jedan od najboljih u regiji. Imamo odlične glazbenike, od Amara Češljara, Dinka Šimunovića, Muje Behmena pa nadalje, sve zlatna glazbena imena.
Večernji list: I za kraj ovog razgovora kažite nam na što ste najponosniji u svojoj karijeri.
- Najponosniji sam na radove s filharmonijama i većim orkestrima. A ako bih morao birati, onda bi to bio koncert Josea Carrerasa 2006. u Zetri, to mi je bilo veliko iskustvo.
