Prema dostupnim informacijama, koje je s javnošću podijelila njegova supruga Edina Gugać, Čičak je preminuo na KCUS-u gdje je ranije bio hospitaliziran zbog zdravstvenih problema, a zatim se zarazio i koronavirusom od čijih posljedica je i preminuo.

Želimir Altarac Čičak rođen je 1947. godine u Sarajevu. Još kao učenik Prve gimnazije u Sarajevu organizirao je razne kulturno-zabavne programe i koncerte i u to vrijeme bio najbolji voditelj koncerata "in live".

Altarac će ostati upamćen kao pionir diskdžokejstva, urednik i voditelj mnogih popularnih radijskih i televizijskih emisija, promotor i organizator velikih rock spektakala, publicist i animator rock kulture, inicijator mnogih glazbenih manifestacija koje su postale tradicionalne, javlja Klix.ba.

U drugoj polovini šezdesetih godina često je nastupao na večerima poezije govoreći svoje stihove po studentskim domovima i domovima kulture, gdje je stekao brojnu publiku. Bili su to Čičkovi glazbeno-poetski performansi na kojima bi kao gosti njegove stihove govorili Etela Pardo i Branko Ličen, tada studenti Pozorišne akademije, dok je za glazbenu pratnju na orguljama bio zadužen Ranko Rihtman.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih u podrumu Studentskog doma "Mladen Stojanović" djelovao je i prvi underground club u Sarajevu "Barutana". U kratkoj povijesti tu su svirali mnogi, ali "Barutana" je zapamćena po programima koje je vodio Čičak i to pod nazivom "Čičak plus Čičak", gdje su zajedno nastupali Ž. A. Čičak i grupa "Čičak", a koji je već tada stekao epitet najboljeg diskdžokeja bivše Jugoslavije, a "Barutana" je bila mjesto gdje su se mogla čuti najaktualnija svjetska glazbena ostvarenja trendovskog i progresivnog avangardnog žanra.

Najuspješniju suradnju ostvaruje s grupom Indexi, odnosno s gitaristom i skladateljem Slobodanom Bodom A. Kovačevićem.

Uradio je tekstove za neke od ključnih pjesama Indexa, kao što su "Negdje na kraju u zatišju" i "Svijet u kome živim". Također, Indexima je napisao stihove za njihovu antologijsku i na koncertima najviše izvođenu "Svijet u kome živim" (domaći hit '71.), "Povratak Jacka Trbosjeka i ostalog zla".

Kao novinar i muzički kritičar počinje objavljivati tekstove 1973. godine u "Našim danima", da bi kasnije surađivao sa svim listovima u Sarajevu, kao kolumnist "VEN-a", "Večernjih novina" "Svijeta", "Oslobođenja", beogradskog "Džuboksa" i "Rocka".

Svojim je napisima u mnogome doprinio afirmiranju mnogih mladih sarajevskih grupa, kao i drugih, koje su se tek borile za širu popularnost. Želimir Altarac Čičak prvi put se oglašava kao DJ i voditelj glazbenih emisija 1974. godine na Radio Sarajevu ("Pop Orion"), a zatim slijede emisije "Pažnja, na ploči dinamit", "Balade u sjenci solitera" i "Razigrane elektronike". Pokretanjem noćnog programa Radio Sarajeva 1981. godine, uređivao je i vodio emisiju "Diskoteka u pola dva". Nakon toga slijedi zasigurno njegova najpopularnija emisija "Šarada akustika". U sarajevskoj "Slozi" od 1977. do 1982. Čičak subotom i nedjeljom predstavlja nove rock sastave.

Kao šampioni svoje ulice, gimnazije, mjesne zajednice, nastupali su mlađahni bendovi Žaoka, Flota, Top, Kako kad, Mali princ, Rock apoteka, Tina, Ozbiljno pitanje, Linija života, Posljednji autobus, Lucifer, Velika porodica... Iz tih početničkih sastava izniknuli su kasnije Zabranjeno pušenje, Elvis J. Kurtovich, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Bombaj štampa, Valentino, Gino Banana te Mladen Vojičić Tifa...

U sarajevskom Domu mladih djelovao je od 1984. do 1992. godine kao urednik glazbenih programa. U tom razdoblju je pored koncertnih aktivnosti u velikoj "okrugloj dancing dvorani" pokrenuo i novu klupsku scenu "Muzički video art klub" (od 1986. do 1992.) i utemeljio dvije tradicionalne glazbene manifestacije koje su se događale svake godine i dobivši priznanje diljem bivše SFRJ i to: “Yu heavy metal fest" (Dom mladih od 1986. do 1991.), te "Festival pop-rock grupa BIH - nove nade nove snage" (Dom mladih od 1984. do 1992.) Tu su svoje prve promotivne nastupe imali Merlin, Hari Mata Hari, Konvoj, Regina, Letu štuke, kao i mnogi drugi glazbenici. Čičak je i tijekom ratnih godina u Sarajevu organizirao koncerte u "Slozi" te vodio mnoge glazbene emisije. Poseban je događaj bio koncert proslavljene kantautorice Joan Baez, održan u Sarajevu 14. travnja 1993. godine u dvorani kina "Imperijal".

Također, posebnu je pažnju izazvao njegov koncert "Give Peace A Chance" u okviru tradicionalne manifestacije "Sarajevska zima" iste godine, a na kojem su nastupili gotovo svi glazbenici koji su tada ostali u Sarajevu. Od 1993. do 1995. na sarajevskom radiju "Zid" uređuje i vodi emisiju "Rock 'n' roll radio". Organizator je prvog poslijeratnog povratničkog koncerta legendarnih Indexa u sarajevskom Bosanskom kulturnom centru, 2. i 3. veljače 1996. godine, a kao je promotor sudjelovao i u organizaciji najvećeg sarajevskog spektakla irskih rock zvijezda grupe U2, održanog na Koševskom stadionu 23. rujna 1997. godine.

Organizator je i koncerta legendarne grupe Deep Purple u sarajevskoj "Zetri" 3. studenoga 2007. godine, te još jednog koncerta proslavljene kantautorice Joan Baez u okviru tradicionalne manifestacije "Baščaršijske noći" 2008. godine.

Objavio je knjigu "Anitkvarnica snova" autobiografiju/monografiju kao sudionik razvoja sarajevske, bh. i ex-SFRJ pop-rock scene od početka 60-ih pa sve do današnjih dana.

Za svoj predani društveni i umjetnički angažman Želimir Altarac Čičak je dobio mnoga društvena priznanja, od kojih posebno treba spomenuti slijedeća: Spomen-plaketa Grada Sarajeva (1980.), Zlatna medalja rada (1983. Predsjedništvo SFRJ), Estradna nagrada BiH (1990. Savez Udruženja estradnih radnika SR BiH), Zlatni liljan (1996. - Općina Centar Sarajevo), Nagrada Davorin (Posebna nagrada za afirmaciju bh. pop-rock kulture).

Posljednje priznanje je dobio u prosincu 2020. godine kada je proglašen Počasnim građaninom Grada Sarajeva, objavio je Klix.