Glumac Miro Barnjak jedno je od prepoznatljivijih imena mostarske kazališne scene. Dugogodišnji je član Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, a tijekom karijere ostvario je brojne kazališne, filmske i televizijske uloge. Publika ga pamti po predstavama poput "Gnijezda" i "Kroz proces", ali i po televizijskoj seriji "Larin izbor", u kojoj je također glumio. Posljednjih godina sve češće sudjeluje i u regionalnim filmskim projektima. Jedan od njih je "Nonina villa", nova obiteljska komedija koja okuplja glumce i autore iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Film je sniman na više lokacija u Hrvatskoj, među kojima su Istra, Zagreb i Jastrebarsko, a trenutačno je u postprodukciji. Barnjak u filmu ima jednu od glavnih uloga, ali je i bosanskohercegovački koproducent.
U razgovoru za Večernji list govori o "Noninoj villi", regionalnoj suradnji i potencijalu zajedničkog filmskog prostora, ali i o kazalištu kao svojoj velikoj ljubavi. Otvoreno govori o uvjetima u kojima rade mostarski glumci, položaju mladih, dramskim radionicama i potrebi da se mladima pruži kvalitetno obrazovanje. Dotaknuo se i problema financiranja filmske produkcije u BiH, odnosa među narodima, društvenih podjela, odlaska mladih te onoga što bi danas, s iskustvom koje ima, savjetovao sebi na početku karijere.
Za početak, kako je uopće došlo do toga da zaigrate u filmu "Nonina villa"?
Scenarist i glavni glumac u filmu "Nonina villa" moj je prijatelj Antonio Scarpa, s kojim sam prije nekoliko godina snimao jednu seriju u Zagrebu i tako smo se upoznali. Kako sam posljednjih nekoliko mjeseci povremeno u Zagrebu zbog nekih projekata, tako sam ga ponovno sreo i počeli smo razgovarati. Oni snimaju komediju "Nonina villa". Najprije su napravili kratki igrani film koji ima jako puno pregleda na YouTubeu, a već su imali napisan scenarij za dugometražni film. Zanimljivo je da su za tu ulogu najprije tražili Radu Šerbedžiju. Međutim, Rade nije mogao zbog svojih obveza, pa su pokušali s Mikijem Manojlovićem. Ni on nije mogao, pa su razmišljali o Frani Lasiću. Međutim, onda sam ja došao u Zagreb, sreo Tonija i otišli smo zajedno na jednu premijeru filma. Zapričali smo se, sjeli, popili piće s redateljem i onda je rekao: "Mislim da bi ti bio idealan za tu ulogu." I tako sam, zapravo, kao četvrti izbor, dobio ulogu kapetana Rade u "Noninoj villi".
Što ste prepoznali u toj priči i što vas je privuklo filmu?
Riječ je o jednoj vrlo zanimljivoj obiteljskoj komediji. Snimana je u Istri, regionalna je produkcija i regionalni su glumci, tako da puno očekujemo od tog filma. Distribucija bi trebala početi nekad u siječnju ili veljači, prema nekim planovima. Glumci su iz Hrvatske i Srbije, a evo, ja sam iz Bosne i Hercegovine. Film je sniman u Istri, Zagrebu i Jastrebarskom. Obiteljska je to i zanimljiva priča i mislim da bi mogla biti dobar mamac za publiku, što je, zapravo, krajnja namjera. Federalna televizija također nam je koproducent, a ja sam bosanskohercegovački koproducent u filmu. Sve se nekako nabrzinu izdogađalo, ali vrlo uspješno jer smo uspjeli snimiti film i on je već u postprodukciji, odnosno u montaži.
Film okuplja ljude iz nekoliko zemalja regije. Koliko je danas takva suradnja važna za film?
Recimo, kada se pojavila "Svadba", bilo mi je drago što se taj film pojavio, pogledalo ga je više od dva milijuna ljudi, rekao bih, regionalno, ali i na svjetskom tržištu, što je super. Vjerujem da će i HAVC konačno početi financirati žanrovske filmove, dakle, i kriminalističke filmove i komedije, a da to neće biti samo autorski projekti koje ne gledaju ni obitelji ni glavni glumci u kinima. Tako da je "Svadba" u ovom smislu vrlo bitna i napravila je svojevrsni "bum" koji je, rekao bih, bio potreban regiji. Mislim da smo premale države da bismo mogli ovisiti o svojim samostalnim kinematografijama. Mislim da je jezično podneblje koje nas okružuje vrlo važno jer se razumijemo. Dobro je kada se pojave takve vrste filmova, odnosno komedije koje se mogu gledati i u Zagrebu i u Beogradu, Novom Sadu, Sarajevu, Banjoj Luci, Zenici ili Mostaru, sasvim svejedno.
A gdje je u toj priči danas Bosna i Hercegovina?
U BiH je sve problem. BiH sama sebi pravi problem, od postanka do danas. Važno je napomenuti da Fondacija za kinematografiju tri godine nije radila. Dakle, od 2023. godine, kada je protuzakonito poništen natječaj iz 2023., do prije mjesec dana, kada je konačno raspisan natječaj za 2025. godinu, ako se ne varam, tri godine nije podijeljen novac nikome. To je prilično velik hendikep za nas u BiH. Zapravo, nisu se snimali filmovi. Možda je snimljen jedan ili najviše dva filma uz pomoć neke koprodukcije.
Vi ste ipak, prije svega, glumac koji je izgradio karijeru u kazalištu. Što vam danas znači taj živi susret s publikom?
Zapravo, meni su podjednako dragi i televizija, i film, i kazalište, ali najljepši dojam pruža upravo ono što ti kazalište daje – izravan kontakt s publikom. To je nešto što te čini glumcem i što ti je najljepše. Mislim da je manje-više svima moguće uključiti televizijsku ili filmsku kameru i, ako treba, deset puta ponoviti jednu repliku dok redatelj ne kaže da je dobra, da je "kupljena". To možete napraviti. Međutim, u teatru ne možete. U teatru, kada se otvori zastor pa sve do trenutka kada se zatvori, morate biti prisutni. Ta interakcija s publikom, kada je predstava dobra i kada osjetiš da je publika s tobom, da zajedno dišete, da titra, da se smije – to je nešto najljepše. To je, zapravo, ono zbog čega vjerojatno voliš ovaj posao. Živi kontakt s publikom nešto je najljepše za glumce.
Je li upravo reakcija publike ono što vam potvrđuje da je predstava uspjela?
Naravno, pogotovo kada imate povratnu reakciju koja zadovoljava. Bilo da je riječ o smijehu ili tuzi, ta reakcija nam jako puno znači. Imao sam sreću da sam igrao u predstavama u kojima je bilo jako puno smijeha, ali i onima u kojima je bilo dosta tužnih trenutaka, kao što su bili u "Gnijezdu" i "Kroz proces" te u nekim drugim predstavama koje smo igrali, a koje je publika voljela gledati.
Može li se uopće unaprijed znati hoće li jedna predstava postati uspješna?
Kada je u pitanju teatar, a manje-više isto vrijedi i za kinematografiju, potrebno je posložiti više elemenata da bi predstava, film ili serija bili uspješni. Znalo se nekad dogoditi da dođe dobar tekst, dobar redatelj i dobra atmosfera, a predstava se igra pet puta i skine s repertoara. Jednostavno, nije zaživjela. A nekad se dogodi da jedva završite predstavu, da vam se ne da raditi s njom i da imate problema s redateljem, stalne konflikte, prije svega kreativne, i onda publika klikne, zavoli tu predstavu pa ona proigra, igra se 50 ili 100 puta i publika je voli. Dakle, nema recepta koji bi mogao biti ključan. Ne možeš reći: dvije šake papra, pola kile mljevenog, zamiješaj, ostavi pola sata pa nakon pola sata savij sarmu i to je to. U ovom poslu općenito, ni u glumi ni u drugoj vrsti umjetnosti, nikad nemaš recept za nešto.
Što se onda mora poklopiti da bi se dogodila ta kemija između glumaca, redatelja i publike?
U predstavi se treba složiti više elemenata: da je dobar tekst, da legne glumcu, da je dobra podjela, da se kolege međusobno slušaju i razumiju, da kliknu na sceni, da to redatelj dobro složi i, jednostavno, da se pogodi vrijeme premijere, odnosno trenutak kada su glumci onako "ful nabrijani" da se premijera dogodi. Tako da je to uvijek vrlo upitno i neizvjesno. Zato mislim da je čar upravo u onom trenutku kada prvi put dođete na probu, sjednete zajedno za stol i pročitate tekst pa sve do trenutka kada na premijeri imate naklon pred publikom. Samo taj raspon od nekih 40 do 60 proba potreban je da se sve apsorbira kako bismo dobili krajnji rezultat.
Kada govorimo o svakodnevici glumaca u BiH, koliko je teško od ovog posla napraviti egzistenciju?
Rekao bih da se može preživjeti, a može li se živjeti, ovisi o tome kako se život doživljava. Mislim da u BiH i bolje plaćeni poslovi u ovim teškim ekonomskim vremenima teško mogu osigurati koliko-toliko pristojnu egzistenciju. Pa su glumci primorani raditi više poslova, bilo u matičnoj kući ili na nekim off-projektima, kroz tezgarenje s duodramama i monodramama, snimanje serija i filmova. Mislim da smo svi danas osuđeni raditi najmanje dva posla kako bismo mogli pristojno živjeti.
Kako danas mladi glumac uopće može doći do svoje prilike?
Mladim glumcima bih rekao da budu uporni i ustrajni. Sada, recimo, u ovom digitalnom dobu, puno je veća mogućnost skretanja pozornosti na sebe. Vidim da su neki mladi glumci, kolege, već uspjeli. Nisu imali tu sreću završiti u nekoj teatarskoj kući, nego su putem TikToka i Instagrama pravili neke skečeve i danas imaju monodrame, predstave i stand-up komedije. I meni je to jako pohvalno, moram priznati.
Oni, jednostavno, pripadaju tom digitalnom svijetu. Vrlo često i ja pogledam na društvenim mrežama neke skečeve koje rade. Moram priznati da još nisam gledao njihove predstave, ali sviđa mi se način na koji ipak pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem. Mislim da ih ne treba obeshrabriti, dapače, treba ih podržati i dati im priliku jer se svijet iznimno brzo mijenja i mi moramo pratiti trendove koji dolaze s digitalnim svijetom. Isto tako, mislim da teatar nikad neće umrijeti jer će ljudi uvijek tražiti da vide i čuju živu riječ. Sada radim u Zagrebu i spremam neke predstave. U Zagrebu su predstave uglavnom rasprodane. Znači, ljudi vole ići u kazališta i gledati predstave. Tako da mislim da će, uz sve ove digitalne mreže koje imamo, dinamičan život i pojavu AI-ja, ljudi ipak htjeti otići u teatar, pogledati živu riječ i čuti glumce na sceni.
U Mostaru se posljednjih godina govori i o dramskim klubovima i radu sa studentima. Kako gledate na takve inicijative?
Ako imate propisano kazalište ovdje, i to ne jedno, nego četiri profesionalne kuće, mogli ste otići i pozvati nekoga. Ali nije mi jasno da netko tko ne zna elementarne stvari u glumi može okupiti mlade ljude i pogrešno ih učiti. Onda je to najgore što može biti. Ja sam ove godine htio Sveučilištu predložiti da, recimo, moja kolegica Ana Franjčević iz Hrvatskog narodnog kazališta, koja je već radila s mladim osobama, vodi dramsku sekciju na Sveučilištu.
Vi ste, osim dramske radionice, ponudili i konkretnu filmsku radionicu. Što ste zamislili?
Ovom prilikom Sveučilištu nudim da zajedno napravimo filmsku radionicu dokumentarnog filma Ateliers Varan u Mostaru. To je francuska škola dokumentarnog filma koju već tri godine pokušavam dovesti u Mostar. Dosad su imali samo jednom po deset eksperimentalnih dana. Naime, iz natječaja iz 2023. godine, kada smo dobili novac za tu radionicu, nama je novac blokiran i natječaj je poništen. Tako da sam ove godine zamislio radionicu koja bi trajala sedam tjedana, tijekom kojih bi deset polaznika učilo o kameri, svjetlu, tonu i odabiru teme te bi snimili svoj prvi dokumentarni kratki film do 35 minuta, uz mentore iz Pariza i Europe. To je nešto što već tri godine pokušavam dovesti u Mostar. Nažalost, zbog situacije u Fondaciji za kinematografiju nisam uspio, ali nadam se da će to uspjeti iduće godine. Isto tako, predložio bih da netko od mojih kolega, u ovom slučaju znam da je Ana Franjčević zainteresirana, vodi dramsku radionicu na Sveučilištu u Mostaru kako bi polaznici stvarno naučili prve korake o teatru, glumi i kazalištu uopće. Mi smo imali vrlo ozbiljnu radionicu i čak su pojedini polaznici igrali u našim profesionalnim predstavama. Igrali su Ivan Prskalo i njegova djevojka Rafaela, to su sve mladi iz dramskog studija kod nas koji su igrali na sceni s nama.
Koliko je, s druge strane, mladima i profesionalnim glumcima otežan rad činjenicom da Mostar još nema vlastitu kazališnu zgradu?
Nažalost, mi patimo s kazalištem zbog gradnje. Igramo u Kosači, koja nije adekvatna i koja je loš prostor. Nema ni uredne sanitarne čvorove. Ne znam, ako izdržimo tu još godinu dana, bit će to uspjeh. Nadam se da ćemo se iduće godine možda vratiti na Malu scenu, što bi bilo idealno. Tako da mi, nažalost, plaćamo danak gradnji kazališta. Dokad će to trajati, Bog dragi zna.
Govorili ste o regionalnoj suradnji kroz film, a sada govorimo i o mladima, kulturi i kazalištu. Kada sve to stavimo u širi kontekst BiH, koliko nas zapravo dijele stvari koje bi nas trebale povezivati?
Moj stav je da su i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci jednako glupi, pokvareni i zli u BiH. I tu nikakve razlike ne treba praviti. A isto tako, i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci jednako su dobri u BiH. Znači, imamo vrlo defektan problem. Naš duhovni i mentalni problem jest taj što u svojoj povijesti nismo imali ni renesansu ni barok, odnosno sve ono što je Europa tijekom povijesti imala i što je doživljavala u svom duhovnom biću, nas je mimoišlo. U svom genskom kodu nemamo taj "fajl", dakle, on je negdje izostavljen. Mi smo u 16. i 17. stoljeću svoje pretke skidali s kolca, bježali smo, tukli jedni druge, ubijali, odsijecali glave, progonili, hajdučili. Jednostavno, imamo u sebi taj gen, kako bih rekao, mržnje i netrpeljivosti, a vrlo malo uzajamnog poštovanja i ljubavi. I to nas genetski proganja. Mi smo društvo s posebnim potrebama. Mi smo, kao što negdje nekome fali kromosom X, takvi da nam nedostaje cijeli genski kod koji je tijekom povijesti negdje nestao. I mi zato jesmo potpuno defektni. Pogotovo nakon ovog rata, jer ovo društvo nitko nije liječio. Znači, nitko nije liječio ni Srbe, ni Hrvate, ni Bošnjake, a trebao nam je lijek. Trebali su nam psiholozi, trebalo nam je društvo koje će svu tu bol i agresiju negdje znati analizirati. Dobili smo hrpu političkih budala kojima su mentori bili još veće budale. I onda smo na kraju dobili takvo trulo društvo u kojem živimo.
Kada mi netko kaže "domoljublje", "patriotizam", ili već kako god se to zvalo, ne možeš biti ni dobar domoljub ni patriot ako odeš u planinu na izlet i ostaviš smeće na toj planini. Ako napraviš kuću pored jezera, postaviš kanalizaciju i pustiš da teče u jezero, to nije patriotizam. Tako da moramo jednom prestati. Volio bih u posljednjih 30 godina vidjeti koja je to stranka u BiH rekla svom narodu: "Imamo tri-četiri naroda plus ostali, ispričavamo se, nismo uradili ono što smo vam obećali, ali vi ste nam dali glas."
Nijedna stranka u 30 godina nije rekla svom narodu: "Ispričavamo se što smo to uradili, a to je loše." Sada su izbori, svi će obećavati brda i doline, naravno da se ništa neće napraviti, i narod će opet glasati, izlaziti, tražiti neko rješenje. Jer u svojoj psihologiji čovjek se nada, on vjeruje u bolje sutra.
Spomenuli ste probleme s Fondacijom za kinematografiju i činjenicu da godinama nisu bila dostupna sredstva za filmske projekte. Koliko odgovornost institucija i ljudi koji vode kulturu utječe na položaj umjetnika u BiH?
Nedavno je objavljen film čiji redatelj ne zna ništa o filmu, ne zna filmske planove. To nitko nije mogao spasiti, ni glumac ni producent iz Australije. Nešto su i popravili, ali ne možete tu puno toga učiniti. Nažalost, njemu dođe ministrica kulture i tapše ga po ramenu te kaže da je to dobro zato što je ona veći diletant od njega. Zato nam je kultura takva jer nam je ministrica takva. Sramota je tko nam je na poziciji ministra kulture i toj osobi u idućoj vlasti, ako bude na vlasti, ne treba dati da prođe ulicom u kojoj je bilo koji objekt kulture. Jer je potpuno nesposobna i sramoti sve one koje zastupa na toj poziciji. Jer mora to netko reći. Ne možemo šutjeti na sve kao da je svejedno.
Kada biste mogli razgovarati s mlađim Mirom Barnjakom, što biste mu danas rekli?
Sebi iz mladosti bih rekao: "Otiđi u Italiju, Bolognu, upiši akademiju."
A što biste poručili današnjim mladima koji razmišljaju o odlasku iz BiH?
Mladima bih preporučio: upišite, završite školu, idite nekamo van, provedite tri do pet godina vani, mimo država regije, i nakon toga se vratite ako se želite vratiti i radite svoj posao. Jer uvijek je dobro otići vidjeti kako stvari funkcioniraju drugdje. Uvijek je dobro vratiti se sa stečenim znanjima i iskustvom. Kad odeš van, kad se vratiš, da se razumijemo, to iskustvo može biti jako vrijedno. Nigdje ne "cveta cveće", ali, ustvari, mi smo dno. Iskren sam uvijek i ta me iskrenost puno puta znala i koštati, ali nikad neću prestati govoriti istinu jer sam već u godinama kada ne mogu biti razočaran. Samo stvari mogu prihvatiti onakve kakve jesu. Nekad je možda dobro prešutjeti istinu, ali ne treba od nje bježati jer samo nas istina može osloboditi.
Otvori KEKS Pay
