Književnica Vedrana Rudan preminula je u utorak, u 77. godini života, nakon teške bolesti. Na njezinoj službenoj stranici osvanula je kratka poruka: „Vedrana je otišla na područje bez signala“. Rečenica je posebno snažno odjeknula jer je upravo tim riječima Rudan govorila o vlastitoj smrti dok je još bila živa.
U ožujku 2025., gostujući kod Aleksandra Stankovića u emisiji „Nedjeljom u 2“, otvoreno je govorila o tome da umire. Nije željela od bolesti napraviti sentimentalnu priču, kao što ni u svojim knjigama i kolumnama nikada nije pristajala na uljepšavanje stvarnosti. „Ima jako puno ljudi koji me vole i ja volim njih. I da sam besmrtna. Neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala“, rekla je tada. Gotovo godinu i pol ranije, u svibnju 2024., javnost je obavijestila da boluje od raka žučnih kanalića. O bolesti je govorila onako kako je govorila o gotovo svemu – izravno, bez mnogo obzira na to hoće li nekoga njezine riječi uznemiriti. Pisala je o liječenju, bolnicama, liječnicima, vlastitom tijelu koje je sve teže slušalo i strahu od smrti.
Vedrana Rudan rođena je 29. listopada 1949. u Opatiji, a odrasla je u Mošćeničkoj Dragi. Godine 1973. diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, na studiju hrvatskog i njemačkog jezika. Prije nego što je postala jedna od najpoznatijih hrvatskih književnica i kolumnistica, radila je različite poslove – bila je učiteljica, turistička vodičica, novinarka i urednica na radiju. Novinarstvo je bilo važan dio njezina života. Pisala je za različite hrvatske medije, među njima Feral Tribune i Nacional, a radila je i na Radio Rijeci. Upravo je ondje 1991. dobila otkaz nakon kritičkog odnosa prema tadašnjoj politici.
Književna karijera ozbiljnije joj počinje 2002., kada objavljuje roman „Uho, grlo, nož“. Nakon njega slijede „Ljubav na posljednji pogled“, „Ja, nevjernica“, „Crnci u Firenci“, „Kad je žena kurva / Kad je muškarac peder“, „Dabogda te majka rodila“, „Kosturi okruga Madison“, „U zemlji krvi i idiota“, „Amaruši“, „Zašto psujem“, „Muškarac u grlu“ i druge knjige. Rudan je godinama bila aktivna i kao blogerica. Njezin blog „Djevojka u zagrljaju metastaza“ privukao je milijune čitatelja.
Bila je udana za riječkog odvjetnika Ljubišu Drageljevića, osam godina mlađeg od nje. U jednom je intervjuu rekla da su zajedno 38 godina te da ju je suprug „naučio toleranciji“ i promijenio nabolje. Kada je teško oboljela, Drageljević je bio uz nju. Rudan je u javnim istupima govorila o tome koliko joj je pomagao u svakodnevnom životu, od oblačenja do njege, a pred kraj bolesti pomagao joj je i u pisanju. „Kupao me, oblačio, svlačio, navlačio mi čarapice na noge pred spavanje“, opisala je jednom njihovu svakodnevicu.
Prije Drageljevića bila je u prvom braku koji je trajao više od 14 godina. U tom je braku dobila dvoje djece, sina Slavena i kćer Asju. O prvom suprugu govorila je vrlo otvoreno i opisivala iskustvo nasilja u braku. Kasnije je upravo iz tog iskustva izvlačila teme kojima će se baviti i u svojim tekstovima. "Bila sam zbunjena kao i sve zlostavljane žene, jer te danas prebije, a sutra ti donese buket cvijeća i kaže: 'Nemoj me provocirati, pa će sve biti u redu''', svjedočila je Rudan.
O djeci je, s druge strane, govorila s ponosom. Za sina Slavena navodila je da je završio psihologiju i informatiku, dok je za kćer Asju govorila da je završila ekonomiju i da govori četiri jezika. Jednom je otkrila i vrlo konkretnu stvar koju je učinila kako bi sinu omogućila obrazovanje: rekla je da je prodala kuću u kojoj je odrasla kako bi mu platila školovanje u Americi. Rudan je često govorila da su joj upravo oni pokazali što znači bezuvjetna ljubav. „Bez obzira na to što oni učine, ja bih stala uz njih. Ne, naravno, iza postupka, ali sigurno iza njih“, govorila je.
Rudan je i o svojem djetinjstvu govorila bez romantiziranja. Odrasla je u obitelji skromnih prilika. Otac joj je bio podrijetlom iz Hercegovine, bavio se ribarstvom i vrtlarstvom, dok je majka bila podrijetlom iz Like i radila kao ravnateljica vrtića. Prema biografskim zapisima o Rudan, majka je nakon pritiska obitelji napustila posao, a potom se borila s depresijom i problemom alkohola.
“Mamu su kolima hitne pomoći odvezli u ludnicu. Povraćala je jetru, imala trideset kila, crna u licu i na umoru, nitko od nas nije vjerovao da će preživjeti i prestati piti. Imala je kćeri koje je nisu zanimale, posesivnu, zlu majku, muža alkoholičara kojeg nije voljela, a mogla je imati karijeru. Zašto bi prestala piti? Ja sam imala dvadeset godina i toliko sam se navikla na majku alkoholičarku da mi to više nije smetalo”, pisala je Rudan. Imala je i sestru, o kojoj se u javnosti znalo znatno manje. Prema ranijim medijskim napisima, sestra joj je preminula od raka pluća.
Otvori KEKS Pay
