Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kultura

Film je posveta Anđelku, Karlu, Peri i svim logorašima u Domovinskom ratu

11. rujna 2021. u 18:15 0 komentara 365 prikaza

U Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače obilježena je 28. godišnjica od utemeljenja Hrvatske Republike Herceg Bosne, a u sklopu tog obilježavanja premijerno je prikazan dugometražni dokumentarni film “Zidine” o logorima za Hrvate u BiH tijekom Domovinskoga rata. Film traje 100 minuta i snimljen je u produkciji tvrtke Simbol za Hrvatsku udrugu logoraša Domovinskog rata u BiH. Scenarij za film “Zidine” napisao je Ivo Čolak, a režiju potpisuju Ivo Čolak i Marko Mikulić. Pripreme, istraživanje, snimanje i montaža filma trajali su pet godina i sada, nakon premijere, o svemu u razgovoru za Večernji list BiH govori autor prof. dr. sc. Ivo Čolak.

Večernji list: Možete li nam reći kako ste došli na ideju za snimanje filma “Zidine”?

- Sve je počelo prije pet godina kada me je pokojni Anđelko Kvesić, inače tadašnji predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH, pozvao na kavu. Ponudio je snimanje dokumentarnoga filma o logorima za bosanskohercegovačke Hrvate u Domovinskom ratu. U prvom trenutku nisam bio baš previše zainteresiran, tema mi nije bila pretjerano bliska, bio sam cijelo vrijeme u Domovinskom ratu i razgovarao s nekim poznanicima koji su bili u logorima, ali znao sam da je za takav projekt potrebno dosta vremena i istraživanja. Anđelko je tada izvadio neke DVD-ove i stickove te rekao da pogledam što je sve snimila druga strana, što je snimila treća strana, a mi, eto, nemamo ništa. Rekao sam mu da ću pogledati i javiti se.

Večernji list: Znači, vaš odgovor bio je pozitivan?

- Pregledao sam materijal koji mi je dao i nije mi trebalo puno vremena da se javim. Rekao sam da pristajem, ali uz uvjet da ne radimo film “kako bismo i mi nešto imali”, a ne samo druga i treća strana, nego da radimo nešto upravo suprotno. Nisam želio snimati onakve filmove kakve mi je pokazao. To me nije zanimalo, nikakvi politički filmovi, glorifikacija nečega, kao ni huškački filmovi s puno patetike.

Večernji list: Kakav ste film o logorašima tada željeli snimiti?

- Pristao sam snimiti film koji neće biti samo za njih, za logoraše, koji neće biti samo za Hrvate u BiH, koji neće biti samo za ljude iz BiH, nego koji bi mogao zaintrigirati i izazvati određene emocije kod nekoga prosječnog gledatelja, primjerice iz Zagreba, Ljubljane, Züricha ili Londona, nekoga tko nema veze s BiH. Želio sam snimiti film koji se sutra može poslati na neki međunarodni festival dokumentarnoga filma i biti u konkurenciji. Jedino je tako za mene ovaj projekt imao smisla. Naime, nije me zanimala gola statistika, pretrpanost podacima, jer za to imamo druge medije poput monografija, leksikona, službenih web-stranica na koje se može silan materijal staviti. Zanimao me isključivo film kao poseban žanr koji “igra” i na emocije, pozitivne ili negativne, bilo kojeg gledatelja, a ne samo ljudi iz ovoga kraja.

Večernji list: Kakva je, nakon vaših riječi, bila reakcija ljudi iz Udruge hrvatskih logoraša?

- Nisu ni sekunde dvojili, rekli su da i oni isto to žele i objeručke su prihvatili prijedlog. Međutim, nije ga bilo lako realizirati. Posao je tek trebalo započeti i ideje realizirati. To sam ljeto najprije napisao sinopsis pa je onda nastajao scenarij, počela se razvijati priča i nakon nekoliko mjeseci krenulo je snimanje.

Večernji list: Rekli ste kako je bio cilj zaintrigirati za film sve gledatelje, a ne samo one iz BiH?

- Dakle, kako bi budući film zaintrigirao i gledatelje izvana koji nemaju pojma o situaciji u BiH, morale su se staviti neke osnovne informacije koje mi svi znamo, pa i ljudi iz regije, ali prosječan europski gledatelj to ne zna. Jednostavno, morale su se dati određene činjenice i arhivski materijal o samom ratu, početku rata, sukobima… kako bi se film mogao lakše pratiti.

Večernji list: Možete li nam nešto kazati o samom konceptu filma “Zidine”?

- Polazišni koncept filma je da trojica ostarjelih logoraša, bivši, tadašnji i budući predsjednik Udruge logoraša, odlučuju snimiti film. U fokusu su i glavni protagonisti su Anđelko, Karlo i Mirko, trojka koja želi napraviti film o logorima za Hrvate u BiH.

Njih trojica pripremaju materijal za film, svakodnevno razgovaraju o tome, analiziraju događanja u logorima, a kamera je uvijek prisutna negdje “sa strane”. Kao neka skrivena kamera koja ih prati. Dakle, oni ništa ne govore izravno u kameru, kamera samo svjedoči njihovim razgovorima, pripremama i oni, zapravo, slažu film. Cilj je stvoriti dojam kako njih trojica stvaraju svoj film.

Večernji list: Na koji su način prikazani ostali logoraši, svjedoci koji su govorili u filmu?

- Anđelko, Karlo i Mirko išli su u posjet ostalim svjedocima u različitim mjestima u BiH koji su proživjeli torture u logorima. S njima su razgovarali, primjerice, dok režu voćke, išli su u njihove urede, na posao, dolazili u njihove kuće na kavu, ručak i naši su logoraši vodili sve razgovore, a “skrivena” je kamera sa strane bilježila ta svjedočenja. Naravno, naša je trojka, kao i ostali svjedoci, dobila desetak tema o kojima su govorili, a prilikom montaže izdvojeni su samo najvažniji segmenti. Dakle, cilj je bio da oni kroz svoje razgovore stvaraju film. Kako bi se dobila zamišljena priča i kako bi imala svoj ritam, moralo se odbaciti više od 15 sati materijala, a na kraju je ostao “pregled” od 100 minuta finalnog projekta. To vam je nešto slično kao kad kipar od gromade kamena ili drva ostavi samo 15% ukupnog materijala kako bi realizirao završnu skulpturu.

Večernji list: U filmu se koristio određeni arhivski materijal o logorima za Hrvate?

- Bilo je nužno staviti određenu količinu arhivskog materijala, nama poznatog i nepoznatog, kako bi i neutralni gledatelj bio koliko-toliko upućen u temu. Arhivski materijal daje se u četiri bloka i prezentiran je tako da, nakon njihovih svakodnevnih razgovora u Udruzi, Anđelko uvečer dolazi kući i pregledava materijal na svome računalu, u svojoj sobi. Gledatelj ga prati i tako i on saznaje s kojim materijalom logoraši raspolažu. Ovdje nam je iznimno pomogla širokobriješka udruga RIS, na čelu s Pitom Ćužićem, koja uistinu raspolaže bogatim arhivskim materijalom iz rata, a zahvaljujem i Hrvatskoj zajednici Herceg Bosna i Fondaciji za kinematografiju Sarajevo koji su pomogli u snimanju filma.

Večernji list: Je li vaš film apolitičan, odnosno koliko se priklanja jednoj strani u BiH?

- Pa, valja naglasiti kako su “Zidine” film o logorima za Hrvate u Domovinskom ratu i samim tim govori se o logorašima “s jedne strane”. Tko god kaže kako film o ovoj temi može biti potpuno apolitičan, mislim da nije u pravu. I sami znate da i dobitnici Oscara ili oskarovski nominanti nisu apolitični kada govore o ovim ili sličnim temama, kao ni pobjednici najvećih svjetskih festivala. Netko je morao stajati iza tih logora, netko ih je morao organizirati, netko je činio strahote i zvjerstva u njima… Prema tome, taj netko nije “no name” i zadatak je filma, uz ostalo, i razotkriti politiku ili ljude koji su to činili, barem u situacijama gdje imamo činjenice i postoje svjedočanstva o tome.

Večernji list: Što vam je najteže palo, ima li neki trenutak s kojim se bilo teško suočiti prilikom snimanja filma?

- Bilo je dosta takvih trenutaka. U filmu se može vidjeti, a to je pokojni Ivica Mlivončić u svojoj knjizi nabrojio i dokumentirao, kako je postojao 331 logor za Hrvate pod upravom Armije BiH i 194 logora pod upravom vojske Republike Srpske. Kroz logore je prošlo više od 15.000 hrvatskih civila i vojnika. Neka su svjedočanstva bila uistinu potresna, s vremenom ih čovjek prihvati kao neki kadar u filmu, ali kad se malo zamisli, mora vidjeti o kakvim se monstrumima radilo. Odsijecanja glava, silovanja, nabijanja na kolac, ubijanje djece, ubijanje svećenika u samostanu…, grozne stvari…, čak su zločine radili i u vjerskim objektima. Jednostavno, trebalo je vremena za oporaviti se od svih tih prizora i svjedočanstava.

Večernji list: Govori li film samo o logorima ili se osvrće i na današnjicu?

- Cilj je u samom scenariju bio predstaviti i sadašnje živote trojice logoraša, a ne samo njihovo stradanje u logorima. Nadalje, željeli smo ponuditi određeni optimizam. Film inače ima dosta amplituda jer kako bi se predočile strahote u logorima i da bi se izazvale određene emocije kod običnog gledatelja, bilo je nužno kao kontrast prikazati normalan život, humor i optimizam kod naših junaka, njihove svakodnevne kave, obične rituale koji čine život danas. Ali bez obzira na to, uvijek se osjeti njihova muka i gorčina i ispod naizgled optimističnih riječi koje govore. Mirko Zelenika je u jednom trenutku rekao kako samo logoraši znaju što se događa noću kad ostanu sami. Rekao je kako mu je spavanje samo obveza i teret. Ovom prilikom moram iskazati veliku zahvalu skladatelju glazbe za film Gordanu Prskalu koji je sa svojom skladbom “Siciliana”, koja je lajtmotiv filma, uspio dočarati onu muku i gorčinu koju oni osjećaju. Jedna naizgled optimistična pjesma, puna života, ali što je dulje slušamo, osjeti se ta gorčina, gorčina mediteranskoga krša, bliska i našem podneblju.

Večernji list: Jeste li se prilikom snimanja držali početnog scenarija ili je bilo nekih izmjena?

- Početni je scenarij imao drukčiji početak i kraj. Znate i sami da se to posljednje snima kad je preostali materijal gotov, kao što se, primjerice, kod monografije ili neke druge publikacije tek na kraju piše predgovor i pogovor. Nismo mogli imati zamišljeni svršetak, optimističan, ali s gorčinom u grudima, jer je vrlo brzo umro Anđelko, umro je i Karlo, umro je Pero… i bez obzira što nismo mogli snimiti njih, nego samo groblje, mislim da smo uspjeli odagnati tu gorčinu i njihov duh unijeti u kraj, njihov optimizam i vjeru, njihovo i naše svjetlo na kraju tunela. Film je, dakle, posvećen Anđelku, Karlu, Peri i svim logorašima u Domovinskom ratu.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.