Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kultura

Bio sam iznenađen uvrštavanjem u školski udžbenik u Ukrajini

05. siječnja 2021. u 15:01 0 komentara 621 prikaza

Potkraj prošle godine na adresu hrvatskoga pjesnika iz Neuma Pere Pavlovića stiglo je ogromno priznanje. Književni rad ovog istaknutog pjesnika prepoznali su u mnogoljudnoj Ukrajini i u udžbenik uvrstili njegove stihove. Ova nesvakidašnja kulturna vijest ujedno je i povod za ovaj intervju u kojem smo se dotaknuli i brojnih drugih tema.

Gospodine Pavloviću, velika je stvar biti uvršten u udžbenik jedne velike države kao što je Ukrajina. Kako ste se osjećali kada ste dobili tu vijest?

Dakle, poznata ukrajinska književnica Tetjana Dziuba prevela je desetak mojih pjesama s hrvatskog na ukrajinski jezik i objavila ih u časopisu “Književna Ukrajina”. Objavljeni su i moj životopis i fotografija. Zatim su još neki časopisi koji izlaze u tiskanom i elektroničkom izdanju objavili te pjesme. Neki od tih časopisa izlaze izvan Ukrajine gdje žive znatne ukrajinske zajednice.

Kada sam za sve ovo saznao i kada mi je to postalo dostupno, bio sam vrlo radostan. Mislio sam da je sve na tome završilo. Ali, nije bilo tako. Nedavno sam elektroničkom poštom dobio dvije poruke koje su mi bile sumnjive i nisam ih odmah naumio pregledati. Jedna je upućena redovitim putem, ali mi je pošiljatelj, u prvi mah, bio nepoznat, a druga je bila u mapi za spam i ime pošiljatelja mi je bilo poznato. E, sada, kako postupiti? Dosjetio sam se imena književnice Tetjane Dziube i pregledao poruku koja je došla redovitim putem te doznao da sam uvršten u školski udžbenik za književnost po kojem se predaje u svim pučkim školama u Ukrajini. Uvrštena je jedna moja pjesma u prijevodu Tetjane Dziube, a po preporuci Ministarstva obrazovanja i znanosti Ukrajine. Uz to je prikazan moj životopis i objavljena fotografija. Bio sam iznenađen i u nevjerici. Pogledao sam potom i poruku u mapi za spam koju je poslala književnica Enerika Bijač, koja je sadržavala istu vijest i tek sam tada uskliknuo od radosti. Zahvalio sam prvo Bogu na ovom daru, a onda i mojim dvjema spomenutim kolegicama koje su u ovome pomogle.

Jeste li vi jedini naš živući pjesnik čije je djelo uvršteno u udžbenik jedne strane države?

Poznata su mi imena mnogih živućih hrvatskih književnika čija su djela prevedena na strane jezike. Neka su prevedena i na desetke stranih jezika. Neki književnici imaju prijevode više svojih knjiga. Mislim da je hrvatska književnost u prijevodima dosta respektabilna i zastupljena u svijetu i da time možemo biti zadovoljni. Pretpostavljam da ima živućih autora u Hrvatskoj čija djela izučavaju djeca hrvatskih iseljenika u dijaspori, ali nije mi poznato da ima živućih hrvatskih književnika čija su djela uvrštena u udžbenike stranih država.

Iako po zanimanju niste književnik ni profesor hrvatskog jezika, poznati ste kao pjesnik s najviše novotvorenica u hrvatskom jeziku. Je li to točno?

Točno je da sam pjesnik s najviše novotvorenica u hrvatskom jeziku. Više književnih kritičara naglašava da sam književni bard u uvođenju novotvorenica u hrvatski jezik. Dobro, mislim da ovo pitanje zahtijeva jednu širu elaboraciju. Jezik nije jedna statična stvar. Jezik se s vremenom mijenja, i bogati ili siromaši. Tako je i s našim hrvatskim jezikom. Kao jezik jednog malog naroda, hrvatski jezik je na velikoj kušnji. Podložan je raznim utjecajima i pritiscima pogotovo u ovo vrijeme globalizacije. Tu moramo biti na visini zadatka. Kakav je naš hrvatski jezik koji nam se svakodnevno predočuje s dalekovidnice i inih priopćajnica? O tome zorno svjedoči moja pjesma “Jezik moj hrvatski” koju je nedavno objavio i Večernji list. Zašto mi Hrvati ne bismo u svoj hrvatski jezik uvodili hrvatske novotvorenice umjesto novih stranih riječi koje nam se neprekidno nude? Pogotovo je to zgodno kada neke nove riječi, np. s engleskog jezika, tek stupaju na javnu scenu. Kada anglizmi, ili slični izrazi, postanu uobičajeni u hrvatskom jeziku, teže ih je onda mijenjati. Zašto sada ne reagiramo u vrijeme koronakrize kada nove tuđice vezane za ovu problematiku polako osvajaju hrvatski jezik? Želim biti konkretan. Uvodim “novotvorenice” u hrvatski jezik, ali se pod tim pojmom krije neprekidno mnoštvo hrvatskih riječi koje su davno zaboravljene ili zabranjene i više ih nema u svakodnevnoj uporabi.

Što vas je privuklo poeziji?

Kada sam pohađao pučku školu, od svih školskih predmeta najdraži mi je bio hrvatski jezik. Imao sam bujnu maštu. Uživao sam slušati razne biblijske zgode, naročito iz Starog zavjeta. Pisao sam izvrsne sastavke s puno mašte i učenici u razredu su se tome često smijali, a učiteljica me bodrila i podržavala. Međutim, u srednjoj školi više sam zavolio predmete prirodnog smjera. Studirao sam medicinsku biokemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu gdje sam završio poslijediplomski studij prvog i drugog stupnja i magistrirao. Dobio sam za uspješno studiranje najviša priznanja: Dekanovu nagradu, Rektorovu nagradu i nagradu Hrvatskog farmaceutskog društva i završio studij u najkraćem roku od Drugog svjetskog rata do dana diplomiranja. Koliko sam god zavolio prirodne znanosti: matematiku, kemiju, fiziku i biologiju - to me nije ispunjavalo duhovnim zadovoljstvom. Želio sam puno više i mogućnosti i slobode. Prirodne znanosti su egzaktne, imaju svoje područje proučavanja i ograničene su. Sužene, uglavnom, na tvarno. Poezija u tom smislu nema granica. Ona daje krila da se visoko vineš u duhovne sfere. Samo, pred tim beskrajem slobode treba imati odgovornost, itekakvu odgovornost. Ovu zadnju rečenicu postavio sam kao kredo svoga umjetničkog stvaralaštva. I pisao te napisao trideset i tri pjesničke zbirke. Pjesme su mi prevođene na desetak jezika. Dobio sam desetak uglednih književnih nagrada. Obranjena su tri diplomska rada o mome pjesništvu i dva završna rada za prvostupnike. Hrvatska književnica i slikarica Božica Zoko ubrzo završava drugu samostalnu knjigu o mome sveukupnom književnom opusu. Zbirka pjesama “Križ, tvoj štit”, koju je likovno obogatio poznati livanjski slikar Stipe Zoraja, zavrijedila je prvu književnu nagradu “Fra Martin Nedić”. Evo malo simbolike! To je trideset i treća po redu knjiga, sadrži trideset i tri pjesme, a pjesma na trideset i trećoj stranici prevagnula je da knjiga u poretku zauzme prvo mjesto. Poezija je neodvojivo vezana za ljudski život. Opis stvaranja svijeta i svemira na prvim stranicama Biblije svojevrsna je poezija. Pjesnik je budni motritelj i proučavatelj tvarne i duhovne zbilje koja ga okružuje, dotiče i nadahnjuje te koji doživljeno pretače u snagu i ljepotu pjesničke riječi. On je tragač koji budno bdije nad sveukupnom zbiljom i koji svojim pjesničkim antenama dohvaća tu zbilju, promatra je, raščlanjuje, produbljuje, bistri i čini vidljivom oku običnog smrtnika. Pjesnik je sustvaratelj svijeta u kojem živimo i jesmo. On je slika vječnog Stvoritelja koji je sve postojeće stvorio. Pjesnik je ponekada jedini liječnik koji liječi rane tijela i duše. Pjesnik je svijeća živa čiji plamičak poezije razgoni tmice i tmorine ovoga obezglavljenog svijeta u čije se sve pore života uvlači relativizam, kada se preko noći ruše sve moralne norme koje su u zapadnom svijetu vrijedile stoljećima, kada novac ima glavnu riječ, kada se gubi tlo pod nogama. Tu bi sada poezija trebala zauzeti čvrsto uporište i boriti se ne samo za trenutno dobro čovjekovo nego i za njegovo vječno dobro.

Vaša lirika ispunjena je stihovima posvećenim biljkama kojima ste posvetili mnoge zbirke?

Velik dio pjesničkog opusa posvetio sam ljekovitom bilju neumskog i šireg mediteranskog područja. Po ocjenama književne kritike, malo je onih u svijetu koji su tako duboko zašli u svijet trava, njihova naziva, opisa i sanjarenja, učinka i nadahnuća, kao je to učinjeno u mojoj poeziji. Uz već znane postupke u literaturi, usavršio sam niz vlastitih recepata za dobivanje raznih čajnih pripravaka, ulja, masti, melema, tinktura, kupki i sl. A kako je sve započelo? Na prvoj godini fakulteta imao sam predmet farmaceutska botanika. Sadržavao je praktični i teorijski dio. Nije bio uvjet za upis na sljedeću godinu. Taj sam predmet zavolio i položio ga odmah po završetku vježbi i predavanja. Promatrajući često ljekovito bilje u botaničkom vrtu na Šalati, sjećao sam se takvog raslinja iz najranijeg djetinjstva jer ga je puna moja Hercegovina. Kada sam završio studije, počeo sam se više baviti ljekovitim biljem. Svake godine početkom ljeta i jeseni odlazio sam u hercegovačka brda skupljati ljekovite trave. Kada sam se vraćao kući s rogožarima punim mirisnih travki, za mnom bi letio roj pčela, osa i leptira opijen čarobnim miomirisima. Dugotrajno bavljenje medicinskim učincima bilja postupno je preraslo u veliku ljubav pa u poeziju. Mnoge moje pjesme posvećene ljekovitom bilju likovno su obogatili: Ivan Lacković Croata, Vlado Puljić, Josip Botteri Dini i drugi. Tako se jedan od tih stiliziranih crteža u boji, koji je izradio Ivan Lacković Croata, nalazi na naslovnici korica knjige “Što pjesnik nosi u torbi”. Tu je prikazan zemljovid Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a negdje na području Neuma pjesnik se uputio na brda. Na leđima mu torba, u ruci planinarski štap. Iznad njega jata ptica, a okolo sve prolistalo i procvalo. Idila! Želim spomenuti da naš Velebit, koji je bogat endemima, ima više vrsta bilja nego cijela Engleska. Naši mladi se sve više udaljavaju od prirode. Zaokupljeni su internetom, televizorom, mobitelom, vrijeme provode u kafićima. Naša djeca dođu iz grada na selo pa ne razlikuju kozu, ovcu, kravu, magare, konja, ni jednu travku. Žive izgubljeno u svom virtualnom svijetu. Zato, vratimo djecu i mlade majci prirodi, bar u lijepoj pjesmi. Onoj posvećenoj prirodi.

Ovo naše hrvatsko i hercegovačko podneblje rađalo je mnoge velike pjesnike. Što ima u njemu da ga pjesnici vole toliko opisivati?

Ovo naše hrvatsko i hercegovačko podneblje rađalo je i, nadajmo se, rađat će velike pjesnike. Na ovo pitanje najbolje bih odgovorio svojom pjesmom “Hercegovina”: / Zemlja humskih velmoža/ Zemlja hercegova/ Tijelom: kamenita, kršna, osunčana/ Dušom: nježna, čista, plemenita; i suza i radost/ Granica je ljubav koja dvije obale njenog bića spaja u jedno/ Budna, Hercegovina nije Hercegovina bez svojih pjesnika/. Baš što je toliko lijepa, plemenita i čista, mi je volimo. Što je sačuvala ime, čast, dostojanstvo, ponos, naš jezik hrvatski, vjeru katoličku, volimo je. Što je natapana krvlju hrvatskih mučenika kroz svu dugu i tešku povijest, volimo je. Još više je volimo kada je vole i oni kojima je povijest namijenila da s nama žive, i da jedni druge u suživotu razumijemo i poštujemo. Volimo i Bosnu jer je Bosna zemlja i hrvatskog naroda. Na kraju, ne bih se složio s izrekom: Ubi bene, ibi patria/ Gdje je dobro, ondje je i domovina/. Nego: Gdje sam rođen i gdje je živjela i živi većina moga hrvatskog naroda, tu je moja domovina.

Koje biste pjesnike izdvojili kao primjer i uzor?

Spomenuo bih tri pjesnika: Antun Branko Šimić, Antun Gustav Matoš i Josip Pupačić. S njihovim stvaralaštvom upoznao sam se za gimnazijskog školovanja. Oni mi nisu bili primjer kako pisati poeziju, nego poticaj za pisanje poezije. Nešto kasnije upoznao sam se sa stvaralaštvom nekolicine katoličkih pjesnika. Bio je to poticaj više, za pisanje. I počeo sam pisati pjesme i druge književne uratke pri kraju studija u Zagrebu. Tada se sastala jedna skupina studenata i odlučili smo pokrenuti izdavanje studentskog lista pod nazivom “Aspirin”. Ja sam trebao uređivati rubriku za kulturu. Kako sam ubrzo diplomirao, ne znam više kakva je bila sudbina spomenutog lista. Počeo sam se pripremati za objavljivanje prve knjige pjesama “Plavi svirač”. Uzora za pisanje te knjige, a i ostalih, nisam imao. Izgradio sam svoj vlastiti stil koji sam postupno usavršavao. Mislim da je za svakoga pjesnika opasno ako ne izgradi vlastiti stil stvaranja.

Možemo li uskoro očekivati neke nove pjesmotvore iz vaše radionice?

Pisanje je sastavni dio moga življenja. Za sve u životu imam vremena i vrijeme sam tako rasporedio i za poeziju. Kako je poznato, moj pjesnički put snažno je obilježen zavičajnošću. U svojoj pjesničkoj torbi nosim: kamen, biljčice, sunce, more, maslinike, vinograde, smokvike, stećke, čemprese, gomile, duge, slapove, bistrice, ptice, vjeverice, lasice, ovčice, pčele, mrave, hrvatske čežnje i trpljenja, blaga ozarena lica, molitvice što ih majka tepa čedu, crkvice, kapele, brda i doline, trepet, lijet, huj, bruj, šumor, domaju – polovljenu, izranjenu, smjernu. Sve to, kada dođe sretan čas, vadim iz svoje pjesničke torbe na svjetlo danje i eto vedra zlatna stihovlja. Moje pjevanje zavičaja je molitva. To pjevanje ne završava na lokalnim odrednicama, nego kroza nj uspostavljam odnos sa svijetom. Ovakvo opredjeljenje rađa simbolikom koja čini svijet jednim, jedinstvenim, u kojemu nema podvojenosti.

Vaše pjesme ponekada možemo pročitati i na stranicama naših novina, na čemu vam zahvaljujemo. Pratite dugo Večernji list?

Zahvaljujem što objavljujete moje pjesničke uratke. Prije rata jedno vrijeme bio sam dopisnik Večernjeg lista iz Neuma. Iz tog vremena imam i lijepih i ružnih doživljaja, više lijepih. Nekada bih mjesečno objavio i po desetak tekstova. Pisao sam razumno i ono što mi je bilo u srcu. Mislim da sam pisao za dobro Neuma i svih njegovih žitelja, ali su mi ponekada stizali savjeti koji su meni sličili otvorenoj prijetnji. No, nije to sada bitno za ovaj naš razgovor.

Večernji list jedan je respektabilan list, dosta čitan, a osobito mi se sviđa izdanje za BiH. Tu je širok krug kvalitetno obrađenih tema, od političkih, gospodarskih, kulturnih, sportskih, sve do vjerskih i drugih pitanja. Čekaju nas u budućnosti novi izazovi. Ne bih rekao da je to svijetla budućnost, prije bih rekao – neizvjesnost. Očito je da su Hrvati u BiH neravnopravan narod. I mnoga prava koje su Hrvati imali po Daytonskom sporazumu, u poslijedaytonskom razdoblju, ukinuta su. Dalje, u vremenu euroatlantskih integracija na red će doći mnogi problemi: rodna ideologija, homoseksualni brakovi i usvajanje djece u takvim “obiteljima”, pobačaj, eutanazija, školski sustavi i obrazovanje, prava vjernika i sl. Nadam se da će na sve te izazove Večernji list znati naći dobre odgovore.

Otkuda vaš pseudonim – Viktor Humski, koji je vezan za početke vašeg književnog stvaralaštva? Recite nešto o tome.

Prve pjesničke radove objavljivao sam u listu “Dumo i njegov narod” koji je uređivao don Stjepan Batinović. On je bio župnik u Hrasnu. Tu je poznato svetište Kraljice Mira. Moje prve pjesničke radove objavljivala je i “Crkva na kamenu”, pastoralno-informativni list hercegovačkih biskupija koga je uređivao sadašnji neumski župnik dr. don Ivica Puljić. Malo poslije toga uslijedila je moja zbirka pjesama “Vedrine” koja je potpisana pseudonimom Viktor Humski u izdanju “Crkve na kamenu”. Knjigu je uredio i predgovor napisao književnik, prof. don Ilija Drmić. Ovom prigodom spominjem dvojicu kolega književnika koji su i svećenici. Uz spomenutog don Iliju, tu je i fra Miljenko Stojić koji služe kao primjer u BiH i širem okružju kako nastaje odlična književnost duhovnog i vjerskog sadržaja. I što na kraju reći? Pisao pjesme pod imenom ili pseudonimom, imao manje ili više uspjeha, treba ostati skroman i ponizan te uporan u činjenju dobra.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.