Malo je zemalja u kojima ima toliko
tvrde vjere i uzvišene ljubavi,
čvrste odanosti i čežnje za pravdom
kao u Bosni, a opet…
Ivo Andrić, nobelovac
Na Splitskom festivalu 1971. godine glasoviti hrvatski interpret Vice Vukov (1936. – 2008.) otpjevao je zanimljivu pjesmu "Zvona moga grada".
Evo refrena pjesme:
Zvonila su za oluje,
zvonila su za vjenčanja,
zvonila su za živote
i za zadnja putovanja.
Jesu li stihovi pjesnika Drage Britvića (1935. – 2005.) navijestili ratnu oluju naših dana i naših života?
Jesu li predvidjeli posljednje putovanje bivše državne zajednice i sve što će se na kraju godine, 1. i 2. prosinca 1971. odigrati u Karađorđevu, omiljenom odmaralištu i lovištu Josipa Broza Tita?
Deset dana kasnije, dvanaestog prosinca 1971. godine, hrvatsko političko vodstvo podnijelo je neopozivu ostavku. Nasilno je ugašeno Hrvatsko proljeće. Uslijedila su uhićenja i suđenja. Jabuka nije bila dozrela da se od stabla otrgne i od zemlju tresne. Počeo je proces raspada. U zadnjem desetljeću prošlog stoljeća država je skončala u brutalnom ratnom obračunu. Je li proces disolucije okončan? Je li se podrhtavanje političkog tla smirilo i jesu li poslijeratne granice konačne i nepovredive? Nema pouzdana odgovora!
Najugledniji britanski časopis Ekonomist piše da se Republika Srbija brutalno naoružava i da na suvremeno oružje investira više nego sve bivše jugoslavenske republike zajedno.
U koju svrhu?
Za koje potrebe?
Ako najobičnijem promatraču ovo nije jasno, onda s tim čovjekom, njegovim umom i razumom, sluhom i vidom, nešto nije u redu.
Vratimo se jedno stoljeće unatrag. Vratimo se pismu travničkog nobelovca, proroka i mudraca – Ive Andrića.
"Tko u Sarajevu noć provode budan, i usred vrelih ljetnih dana može osjetiti čari orijentalne noći i lahor vjetra koji u valovima struji ispod podnožja Trebevića.
U određeno vrijeme, po ustaljenu ritmu i rasporedu, budan čovjek može čuti jutarnji snažan zvuk sata sarajevske katedrale. On, na svoj način, poručuje koliko je sati i kako se nakon toga treba postaviti. Ustati, spremiti se i poći na ranu misu, zornicu. Pripremati se za posao ili se u krevet vratiti i nastaviti s odmorom. Zvuk katoličke bogomolje nikada ne ostaje usamljen. Postoje i druga mjerenja vremena, koja se međusobno prepliću i zvukovima dodiruju.
Tako nakon buke zvona s katoličke katedrale, samo nekoliko sekundi kasnije, na isti način, oglašava se zvono sa susjedne pravoslavne crkve. Ono uvijek potvrđuje da je onoliko sati koliko je otkucalo zvono katoličke bogomolje. Nije tu kraj. Dok tiho nestaje zvuk pravoslavnog zvona s obližnje Begove džamije, čuje se glas koji će kazati koliko je sati po njihovu mjerenju vremena.
Malobrojni sarajevski Židovi govore da Bog sve vidi i sve zna. Zna on koliko je sati po sefardskom i koliko po eškenaskom računanju vremena. Njihova zvona nama nisu potrebna. U ta računanja mi se ne želimo uplitati, naša povijest je preteška. Tragično iskustvo tjera nas na oprez, govore…"
Jedino se u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine ne zna koja su vremena, koja nam zvona zvone, što nam otkucavaju i što nam navješćuju. Tu gdje bi sve trebalo biti čvrsto, jasno, određeno i dogovoreno, ništa se ne zna.
Opći metež.
Kaos koji traje!
Splićani znaju reći: "Ludilo, brale!"
Ovako nekako Ivo Andrić opisuje jednu sarajevsku noć. Travnički nobelovac i mudrac kaže da u Bosni, u ubogoj zemlji, ni precizni satovi nisu potpuno usklađeni. Zato savjetuje da tu gdje zbijeno žive četiri vjere, kulture i društveni nazori, treba četiri puta više ljubavi i četiri puta više snošljivosti nego u drugim zemljama i drugim krajevima.
Inače, mira nema
Niti ga može biti.
Kao da nitko od naših političkih predstavnika ovo nije čitao ni shvatio. U televizijskim i radijskim emisijama, u dnevnome, tjednom, žutom i crnom tisku, na društvenim mrežama, iz dana u dan, četiri puta više potiču se nesporazumi i tamo gdje ih ne bi trebalo biti. Postoje i takvi vjetropiri i vatropiri koji ne znaju izgovoriti ni jednu običnu riječ ni jednostavnu rečenicu, a da ne udare tamo gdje ne bi trebalo udarati; da udare na način koji pod našim nogama i našim sudbinama kopa jazove koja stoljeća neće zatrpati i zaliječiti.
Tako jedan politički moćnik poručuje: Ako ovako nastave, Hrvatima u Bosni i Hercegovini nećemo dati ništa!
Još se zla poruka u eteru nije smirila, a s druge strane, poput hercegovačke narikače, juriša razbarušeni moćnik: Što to misli i govori Hasan-aga? Prvo sapun, parfem pa tek ono drugo i ostalo.
I nešto što je još tragičnije. Unatoč pravomoćnim presudama Međunarodnog suda za ratne zločine, počeo je objašnjavati kako nije svaki genocid – genocid, da tu postoje nijanse. Da za neke genocide treba izmisliti nova imena. I tako redom – od nebuloze do nebuloze, od teške neodgovornosti i površnosti, do vrlo opasnih izjava.
Tko ovo može razumjeti?
Bilo bi dobro ovakve nesporazume zaustaviti, vokabular primiriti prije nego se vode izliju iz korita, sve poplave i sve poruše. Prije nego se vatre zapale, a svatko zna da u ovoj zemlji kanadera nema, a da onaj jedan jedini poletjeti ne može dok se trojno Predsjedništvo ne usuglasi i ne izda zapovijed – neka poleti!
Prije stotinu godina, Maks Levenfeld, sarajevski liječnik i sin liječnika, u Andrićevu pismu iz 1920. kaže:
"Uhvatio sam kvaku vrata koja vode u daleki svijet. Ostavljam Bosnu i u nju se nikada vratiti neću…"
Tako danas mnogi govore. Kome je čudno što mlado i staro, zdravo i bolesno, učeno i nepismeno, svoju sudbinu vidi u drugim zemljama i drugim krajevima? Nezaposlenost, siromaštvo, nesporazumi i ratne prijetnje, prije pedesetih godina ovog stoljeća, od zemlje će napraviti oazu staraca i umirovljenika, da ne kažem – pustinju.
Na jednom mjestu, ne znam ni gdje ni kada, pročitao sam kako je slavna francuska književnica i filozofkinja Simon de Beauvoir (1908. – 1986.), pariška intelektualka prvoga reda, posljednje godine života posvetila političkom angažmanu. Više od svega željela je svijet bez gladi i rata. Jednom prigodom u Parizu srela je jednu književnicu i ova joj je počela objašnjavati neka važna pitanja koja bi trebalo što prije riješiti. Prva dama francuske intelektualne scene odmah joj je odgovorila: "Očito je, draga madam, da vi u životu nikada niste osjetili glad niti miris rata. To je pitanje koje je potrebno rješavati."
Konačno, našoj zemlji treba četiri puta više ljubavi i razumijevanja, jer su stoljeća između različitih vjera, naroda, političkih opcija i frakcija, prokopala duboke jazove da ih samo mržnja ponekada uspijeva prijeći. Eto, ta mržnja, kao endemska bolest, četiri religije i njihove sljedbenike održava u neprekidnom procesu sudaranja.
Kada se sudari dogode, kada se poruše ogradni zidovi, i kada se uđe u tuđe avlije, tada nastaje kaos i zločin neprimjeren prosvijećenom dvadeset i prvom stoljeću. Ovih dana uhićena je skupina vojnika Republike Srpske koji su za vrijeme rata na prostoru sjeverne Bosne ubili petero djece i nekoliko nemoćnih žena. Zanimljivo da se to dogodilo bosanskom čovjeku koji, u pravilu, ima više moralnih vrijednosti, više etičnosti i strpljivosti, nego neki drugi ljudi i drugi narodi.
U susjednoj Republici Hrvatskoj djevojčica Sanja Zec na kućnom pragu ubijena je zajedno sa svojim roditeljima. Predsjednik Republike Hrvatske kaže: "Što hoće više, dobili su naknadu štete!"
Ovih dana uhićeni su pripadnici Armije BiH koji su na najbrutalniji način zlostavljali, mučili i ubijali zarobljenike srpske nacionalnosti. Zločin do zločina, nevolja do nevolje.
Zakon o negiranju genocida koji je u posljednjim danima svoga mandata nametnuo visoki predstavnik Valentin Inzko, izazvao je buru kakvoj se nitko nije nadao. U jednoj televizijskoj emisiji, na upit voditeljice, rekao sam da je u Srebrenici u rujnu 1995. godine počinjeno kazneno djelo genocida. Taj stav pravdao sam činjenicom da je takvo pravno stajalište utvrđeno u dvanaest činjenično i pravno obrazloženih presuda Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu. Utvrđeni su i svijest i namjera za počinjenje tog kaznenog djela. Kada je na sastanku na Palama generalu Ratku Mladiću predočen plan ratnih operacija i on je sam rekao: "Pa to je genocid!"
Sam rekao i sam sebi presudio!
U procesu utvrđivanja bitnih činjenica na temelju kojih su određene radnje podvedene pod pojam genocida, duže od deset godina sudjelovalo je trideset međunarodnih sudaca iz toliko zemalja. Na rješenju predmeta sudska su vijeća saslušala optužene osobe, svjedoke Tužiteljstva i obrane, pročitala brojne znanstvene radove, preslušala vještake, pregledala filmske zapise.
E, sada: tko sam ja da osporim ono što su u dugotrajnom i serioznom sudskom postupku utvrdili suci Međunarodnog suda za ratne zločine?
Na više mjesta obrazlagao sam svoje pravno stajalište. Ono je takvo. Nepromjenjivo je. Jedini propust Valentina Inzka, visokog predstavnika, u tome je što ovakvu zakonsku odredbu nije donio odmah nakon prve presude kojim je utvrđeno postojanje kaznenog djela genocida. Odmah nakon prvih izjava koje su to negirale.
Nakon svega, odlučio sam u ovoj kolumni posvetiti nekoliko redaka i predstaviti – što u pravnoj znanosti i teoriji kaznenog prava predstavlja kazneno djelo genocida.
U članku 141. Kaznenog zakona bivše države piše da je ovo kazneno djelo učinjeno uvijek kada netko u namjeri – dolus directus – poduzima radnje kojim želi potpuno ili djelomično uništiti neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu. Za počinitelja ovog kaznenog djela moguća je kazna doživotnog zatvora. Nekada je bila predviđena i smrtna kazna.
