Evanđelist Ivan, nakon što je opisao događaj umnažanja kruhova, iznosi Isusovo predstavljanje narodu koji ga je tražio. Našli su ga u Kafarnaumu. Isus potiče mnoštvo koje se okupilo oko njega da u životu traži i hranu koja nije raspadljiva. Zatim naglašava kako im On može dati tu hranu koja ostaje za život vječni. Njih zanima što trebaju činiti kako bi vršili djela koja Bog traži od njih. Prvo što trebaju činiti, reče im Isus, jest vjerovati kako je Bog poslao Njega. Njih zanima čudo kojim može potvrditi kako ga je poslao Bog. Isus im kaže kako je On kruh s neba koji daje život vječni. Potom im Isus govori što je volja Božja: “A ovo je volja onoga koji me posla: da nikog od onih koje mi predade ne izgubim, nego da ga uskrisim u posljednji dan” (Iv 6,39). Odgovor slušatelja na Njegov govor kako je kruh s neba bijaše mrmljanje. Isus ponovno ističe: “Ja sam kruh života!” (Iv 6,48). Isus nastavlja govoriti kako je On kruh koji je sišao s neba i tko bude jeo toga kruha, živjet će zauvijek. Oni koji su slušali taj Njegov govor još su se više ljutili i počeli ne samo mrmljati već i prepirati pitajući se: “Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?” (Iv 6,52). Isus ide korak dalje u svome izlaganju. Kako piše Ivan Pavao II. u enciklici “Ecclesia de Eucharistia”, Isus daje i jamstvo tjelesnog uskrsnuća na svršetku svijeta: “Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni! I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan” (Iv 6,54). Isusov govor kako je on kruh života i što to znači bio je tvrd i za neke njegove učenike. Svojim učenicima koji su tako mislili i onima koji su mrmljali i prepirali se reče: “Zar vas to spotiče? Što ćete reći ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi gdje je prije bio? Duh oživljuje, a tijelo nije ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život. Ali ima i onih koji ne vjeruju” (Iv 6,62). Evanđelist Ivan ističe kako je Isus znao od početak koji su oni koji ne vjeruju i koji će ga izdati.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora