Kada se u listopadu 1978. u američkim kinima bez velike pompe pojavio nezavisni film “Halloween” (Noć vještica), rijetki su mogli predvidjeti da će to ostvarenje mladog, tada 30-godišnjeg redatelja Johna Carpentera zauvijek promijeniti lice filmske strave. Film je snimljen za skromnih 325.000 $, a gradić, fiktivni gradić Haddonfield, pretvorio je u poprište iskonskog zla, a nezaustavljivog ubojicu Michaela Myersa u bezvremensku ikonu pop-kulture. Sve je započelo kada je nezavisni producent Irving Yablans, nakon uspjeha svog filma “Assault on Precint 13” (Napad na policijsku stanicu 13), predložio Carpenteru i njegovoj tadašnjoj partnerici i producentici Debri Hill koncept filma o psihopatskom ubojici koji vreba dadilje, pa je stoga i originalni naziv filma bio “The Babysitter Murders” (Ubojstva dadilja).
Scenarij je bio gotov za svega dva tjedna, a prekretnica je bila odluka da se radnja filma smjesti na samu Noć vještica, čime je priča dobila zamagljenu granicu između stvarnosti i praznovjerja, odnosno dobra i zla. Carpenter je Michaela Myersa zamislio ne kao običnog čovjeka, već kao utjelovljenje čiste, nepomućene zlobnosti, zbog čega je u scenariju naveden jednostavno kao The Shape (Oblik). Carpenter ga je možda i najbolje opisao svojom izjavom: “Zlo nema motiv. Ono nema lice, nema prošlost i nema ljudskost. Ono je jednostavna, neumoljiva sila prirode!” Odabir glumaca bio je mješavina financijske nužde i nepogrešive situacije. Za ulogu dr. Sama Loomisa, psihijatra koji traga za odbjeglim Myersom, redatelj je tražio zvučno glumačko ime. Nakon što su legendarni Peter Cushing i Christopher Lee odbili ulogu (C. Lee je jednom prilikom kasnije izjavio da mu je to najveća pogreška u karijeri), nju je objeručke prihvatio britanski glumac Donald Pleasence, a njegova dramaturška ozbiljnost i intenzitet filmu su dali prijeko potrebnu težinu i autoritet. Upravo mu je ova uloga, uz ulogu Bondova negativca Ernsta Blofelda, obilježila glumačku karijeru, a ukupno je glumio u pet nastavaka ovog filmskog serijala.
Za ulogu glavne filmske heroine, skromne i nadasve snalažljive srednjoškolke Laurie Strode, izabrana je 19-godišnja Jamie Lee Curtis, kojoj je to bila prva filmska uloga. Odluka je sa sobom nosila i posvetu povijesti kinematografije jer je Jamie Lee bila kći Janet Leigh, zvijezde Hitchcockova kultnog “Psiha” (1960.), poznate i kao kraljica vriska, i glumca Tonya Curtisa, pravi primjerak tzv. nepo baby. Svojom glumom,Curtis je unijela nevjerojatnu ranjivost, ali i snagu, uspostavljajući time arhetip posljednje djevojke (final girl) koji će postati temelj slasher žanra. Samo snimanje filma trajalo je svega 20 dana tijekom proljeća 1978. u južnoj Kaliforniji. S obzirom na to da se radnja filma odvija u fiktivnom gradiću Haddonfield (Illinois) tijekom jeseni, filmska ekipa se borila s neobičnim izazovima. Naime, morali su kupiti umjetno jesensko lišće izrađeno od papira, obojiti ga u smeđe i žute tonove te ga nakon svake scene ručno skupljati i ponovno koristiti na sljedećoj lokaciji jer je proračun filma bio jako malen. A upravo je proračun filma, ili bolje rečeno njegov nedostatak, doveo do jedne od najpoznatijih filmskih anegdota. Slavna maska koju Michael Myers nosi u filmu kupljena je u lokalnoj trgovini za svega 1,98 $, a to je bila jeftina maska lika kapetana Jamesa T. Kirka (lika iz serijala Star Trek, kojeg je utjelovio William Shatner). S maske su uklonili zaliske, proširili otvore za oči i obojili je, a rezultat je bila jeziva, prazna ekspresija bez ikakvih emocija.
Carpenter je tijekom snimanja iskoristio tada novu tehnologiju Panaglide (preteča Stedicama). Kamera koja teče i klizi kroz prostor omogućila je duge, neprekinute kadrove i perspektive samog ubojice, čime je kod publike stvoren osjećaj neugodne, neprekinute napetosti. Zbog spomenutog malenog proračuna i nemogućnosti angažiranja orkestra, Carpenter je sam odlučio snimiti glazbu za film koristeći se sintesajzerom i klavirom, a stvorio je jednu od neprepoznatljivijih filmskih tema u povijesti. Njegov minimalistički zvučni zapis postao je ključni dio atmosfere filma, čime je dokazao da je u horor-filmovima često važnije ono što čujemo nego ono što vidimo. Producentica Debra Hill je izjavila: “Glazba je pola filma. Bez tog Carpenterova sintesajzerskog takta strah jednostavno ne bi imao istu težinu!”
Nakon premijere filma usmena predaja publike pretvorila ga je u globalni fenomen. Film je zaradio više od 70 milijuna $, što ga je godinama držalo na vrhu liste najprofitabilnijih nezavisnih filmova svih vremena u odnosu na njegov maleni proračun. Filmska kritika film u početku nije pretjerano dobro prihvatila, no s vremenom su prepoznali redateljevu preciznost, vizualnu kompenzaciju, kao i izbjegavanje banalnog nasilja u korist čiste napetosti. Za razliku od brojnih nastavaka (ukupno je u cijeloj franšizi snimljeno trinaest filmova), “Halloween” ustvari sadrži iznenađujuće malo eksplicitne krvi, Carpenter se oslanjao na sjene, sugestije i atmosferu.
Danas, gotovo pola stoljeća nakon nastanka, “Halloween” ima status remek-djela filmske umjetnosti, a uvršten je čak i u Američki nacionalni filmski registar kao djelo od iznimnog kulturnog i povijesnog značaja. Pokrenuo je čitavu lavinu slasher filmova osamdesetih godina, od kojih treba istaknuti “Friday the 13th” (Petak 13) i “Nightmare on Elm Street” (Strah u ulici brijestova) te je uspostavio zakonitosti i pravila ovog žanra i ostao neprikosnoven standard prema kojem se i danas mjeri svaki moderni horor-film.
Otvori KEKS Pay
