Naslovnica Kolumne

VRIJEME JE ZA PROMJENE

11. veljače 2018. u 07:00 0 komentara 471 prikaza

Na osnovi članka IV. Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na sjednici Doma naroda održanoj l8. lipnja 2003. godine i na sjednici Zastupničkog doma, održanoj 27. lipnja 2003., usvojila je Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine.

Ovaj zakon nametnula je “njegova svetost” – visoki predstavnik, lord Paddy Ashdown. Zakon je objavljen u Službenom glasniku BiH br. 3/03. U proteklih 15 godina više puta je mijenjan, dopunjavan i ispravljan.

Čudo je to!

Evo popisa izdanja Službenog glasnika Bosne i Hercegovine (samo dijela) u kojima su objavljivane izmjene i dopune Zakona o kaznenom postupku: 32/3, 36/03, 26/04, 63/4, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/013.

Nakon svega, i praksa svjedoči da ovaj zakon zahtijeva novu izmjenu – izmjenu kojom će biti ukinut i otpremljen u arhivu neugodnih sjećanja. Što prije, to bolje!

Pišući ovu kolumnu, sjetih se jedne priče o Ali-paši Rizvanbegoviću, onovremenom suverenom gospodaru Hercegovine.

Beg k’o beg! Bio je političar kao i svaki drugi. Imao je svoje pristaše i svoje oponente. Bio je čovjek i vladar prijeke naravi.

Za Ali-pašu povijesne knjige govore da je bio napredniji od ostalih aga i begova. Osluškivao je vjetrove sa Zapada. Volio je zaviriti u Dubrovačku Republiku i vidjeti što se na Mediteranu događa. U patrijarhalnoj Hercegovini, u kojoj kamena ima u obilju, a malo svega ostalog, u zemlji koja se stoljećima bori s burom i mukom, nastojao je nešto inovirati.

U jednom eseju Ivo Andrić piše:

“Od svih dostojanstvenika koji su ovdje zastupali Stambol, najdublje korijene ostavio je Ali-paša Rizvanbegović. To je bio mudar, sposoban i radin paša, što se za većinu turskih velikaša ne bi moglo kazati”.

Udio Ali-paše Rizvanbegovića u razvitku Hercegovine je znatan. Ostao sam dužan Hercegovini što nisam stigao malo opširnije obraditi ovog čovjeka i njegova liječnika fra Petra Bakulu, glasovitog hercegovačkog svećenika franjevačkog reda.

Priča kaže da je paša obožavao smokve, tenice i crnice na isti način. Ponesen takvim osjećajem, pošao je u nešto sjeverniju hercegovačku općinu Konjic i zatražio da se po padinama Bradine, sve do rijeke Neretve, zasade plantaže smokava.

Rekao je: “Ja ću darovati sadnice, a vi ih podižite i čuvajte.

Kada zahladi i zima snjegovima zaprijeti, pokrijte ih i zaštitite. Ljeti, kada zasuši, zalijevate ih. Ja ću doći za dvije godine kada smokve dođu na prvi plod”.

Tako je i bilo.

Prošle su dvije godine. Došao je Ali-paša vidjeti kako sadnice rastu, ima li smokava i kakva će berba biti. Konjičani, u strahu i nevolji, nisu znali što bi paši mogli kazati.

Na koncu, jedan čovjek se ohrabrio. Ponizno se digao i kazao:

“Dragi naš paša, mi smo radili sve što ste nam kazali. Zimi smo sadnice pokrivali i štitili, ljeti ih zalijevali, ali roda nema. Vaša dobra volja i naša briga nestale su. Ovdje smokve ne rađaju”.

Tako je i s našim kaznenim procesnim zakonom. On petnaest godina živi i u svojoj utrobi nosi dvadesetak zakrpa i popravaka. Nije dao roda ni uroda. Dapače, postao je kočnica normalnog odvijanja kaznenog procesa.

Danas bi netko ugledan i utjecajan, poput onog Konjičanina, trebao u Parlamentu ustati i reći: “Ovaj zakon treba ukinuti!”.

Znamo mi što treba uraditi i kako novi zakon napraviti. Ne treba nam pomoć norveških vodoinstalatera i drugih bjelosvjetskih prolaznika.

U vrijeme pisanja ove kolumne na Hrvatskoj televiziji glasoviti novinar Goran Milić vodi zanimljivu emisiju “Nekad i sad”. Odlučio sam primijeniti isti princip i prikazati kako je Zakon o kaznenom postupku primjenjivan nekada i kako se radi danas. Neka čitatelji prosude sami.

Kada je određena osoba dobila status osumnjičenika, ona je (nekada) bila pozvana da se određenog dana u određeno vrijeme javi u naznačenu sobu MUP-a. Ako je uz poziv bila naznaka da sa sobom treba ponijeti putnu ispravu, to je bio znak da bi moglo uslijediti i lišenje slobode.

Tako je bilo u megaprocesu koji je vođen protiv Josipa Jole Muse, ikone grada i cijele zemlje. Tako je bilo i u svakom drugom procesu.

A bilo ih je!

Kada osoba danas dobije status osumnjičenika, policajci s kapuljačama na glavi, u pravilu noću, upadaju u spavaću sobu. Osumnjičenika svezanog i glave pognute do koljena ubacuju u policijsko vozilo. Čin uhićenja prate televizijske kamere i pozvani izvjestitelji.

Čovjeku koji preživi ovakav način lišenja slobode, poniženje i medijski udar, ne treba ništa više.

Nakon uhićenja (nekada), osumnjičena osoba privodila se istražnom sucu. Ako bi osumnjičenik ili njegov branitelj podnijeli zahtjev da se o poduzetim radnjama obavještavaju, istražni sudac nije mogao provesti ni jedno ročište bez njihove nazočnosti.

U tijeku istražnog postupka branitelj je mogao provjeravati dokaze, kontrolirati način njihove interpretacije i prenošenja u zapisnik. Mogao je predlagati dokaze obrane. Ponekad je mogao dovesti i do obustave istražnog postupka.

Ako u tome ne bi uspio, mogao je na odluku o provođenju istrage uložiti pravni lijek – žalbu.

Iz iskustva znam da je u fazi istrage osumnjičenoj osobi najpotrebnija pomoć branitelja.

Danas se osumnjičena osoba privodi tužitelju koji ima faraonske ovlasti. On vodi istragu i provodi dokaze za koje smatra da su mu potrebni. Provodi ih na svoj način i po svome, često nedovoljnom, znanju i iskustvu.

Osumnjičenika i njegovog branitelja nema. Nema nigdje!

Kada istraga bude okončana i optužnica podignuta, tek tada optuženik i njegov branitelj mogu obaviti uvid u spis i upoznati se s dokazima na kojima se optužnica temelji.

Nekada je bilo drukčije.

Potpuno drukčije.

Za osumnjičenu osobu zakonitije i sigurnije.

Problemi našeg kazneno-procesnog zakona nastali su u času kada je istražni postupak iz ruku suca istrage prenesen u nadležnost javnog tužitelja. Kada je na kontinentalni pravosudni sustav nakalemljeno nešto što ovdje ne može zaživjeti.

U posljednje vrijeme po pravosudnim kuloarima, istina dosta stidljivo, zagovara se promjena tako da se istraga vrati u ruke suca istrage, a obrana u istražni postupak.

Da sve bude kako je nekada bilo.

Hoće li do toga doći, za sada je teško reći.

Neke europske zemlje vraćaju se svome izvorištu. Vraćaju se kontinentalnom sustavu istrage.

Italija najviše!

I kod nas je to potrebno uraditi.

Što prije, to bolje!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.