Kad je ono naš premijer odredio da u Hrvatskoj bar 50 posto odraslog stanovništva treba biti cijepljeno protiv koronavirusa? Rok je bio do početka srpnja. A sad smo već u studenome i tek smo malo prešli tu magičnu granicu, i sporo je dalje pomičemo. Istina, sad malo brže, otkako je drastično porastao broj novozaraženih. Ali premijer je tada ministru zdravstva javno i jasno naložio da do srpnja i početka turističke sezone trebamo imati minimalno 50 posto procijepljenih odraslih. Kako se to nije dogodilo, kako ministar nije odradio zadatak, bio je minimum minimuma za očekivati da bar ponudi ostavku.
Jer je najodgovorniji za nastalu situaciju. Međutim, ništa od toga. Očekivano! I tako dolazimo opet i opet do pitanja zašto imamo tako malo cijepljenih, zašto se ljudi teško odlučuju na cijepljenje, zašto je takav otpor... Pitanje svih pitanja, kako je došlo do toga da je cijepljenje postalo toliki problem? Jer je cijepljenje već desetljećima glavno javnozdravstveno oružje protiv niza bolesti. Jer je cijepljenjem posljednjih desetljeća u svijetu spašeno tko zna koliko milijuna ljudi. I pogotovo danas, kad su nam informacije dostupnije više nego ikad. I onda se dogodi da je cijepljenje odjednom postalo problem, bauk za mnoge ljude, pa se vraćamo unatrag, umjesto da idemo naprijed. Nije samo kod nas tako, vidimo to i u istočnoj Europi. Ali što se to kod nas dogodilo? Pisao sam već više puta o tome da je jedan od ključnih problema nepovjerenje u institucije uopće, nepovjerenje u politiku, pa tako i nepovjerenje u političare i njihove odluke i javne poruke. Tu je i otpor zbog različitih mjerila, licemjerja u poštivanju odluka, dok se jedne drastično goni i kažnjava, političarima se gleda kroz prste. Tu je i opća kakofonija u javnom eteru, od političara do znanstvenika i mnogih drugih. Mnogi su ljudi zbunjeni, ne znaju više kome vjerovati, ali ima i onih koji su do kraja zadrti, koji više vjeruju famoznim kvazistručnjacima koji šire upozorenja da će se ljudi pretvoriti u mobitele ako se cijepe, da će im se ubrizgati neki mikročipovi i slične idiotarije. No osnovna je pogreška u pristupu ljudima, u kampanji za cijepljenje. Vlada i Stožer i svi oko njih potpuno su promašili s porukama za cijepljenje. Oni koji su pripremali kampanju i osmišljavali poruke kao da ne žive u istome društvu, u istoj državi s istim ljudima. Lijepo, dakako, zvuči kad nam poručuju “Misli na druge, cijepi se”. Lijepo je kad se poziva na solidarnost. Lijepo je kad se poziva da gledamo i na ljude oko sebe, da se zaštitimo kako bismo zaštitili i druge. Sve je to lijepo. Ali to je promašeno! Situacija u praksi pokazuje da je promašeno! Kako je promašeno? Najbolji je primjer od petka, kad su novinari pitali ljude zašto se cijepe, one koji stoje u dugačkom redu na Zagrebačkom velesajmu. Jedan je muškarac rekao da je on došao, da je doveo sina, i da je doveo i punca i punicu, sve na cijepljenje. Ali zašto? Veli, da se zaštite od virusa toliko da ne završe u teškom stanju u bolnici. Ni on ni drugi nisu rekli da misle na druge. Neki su se odlučili za cijepljenje jer im treba potvrda, pa je to motiv. No većini je motiv da zaštite sebe. I tu dolazimo do odgovora, da kampanja nije trebala ni smjela biti s apelom “Misli na druge” nego “Misli na sebe”! Kampanja za cijepljenje trebala je biti usmjerena na svakog pojedinca, izravno, u glavu, agresivno, bez pardona, bez kalkuliranja, bez uvijanja, bez slatkorječivosti. Možda su odgovorni toga i svjesni, ali se boje tako nastupiti.
Političari se prvi boje previše zamjeriti ljudima. No u teškim vremenima potrebne su i odlučne odluke, odlučne mjere, jasne i nedvosmislene, transparentne i jedinstvene za sve. U kriznim vremenima treba lupiti šakom o stol! Tim više što živimo u društvu kojemu očito takvo što i treba. Nikakvo pozivanje na solidarnost, nikakvo pozivanje na druge, nikakvo okolišanje. Uz poziv “Misli na sebe” treba još dodati slike i situacije iz bolničkih soba, respiratore, treba ljude šokirati. Priznali mi to ili ne, danas živimo u društvu u kojemu je sebičnost postala dominantno ponašanje i funkcioniranje. Kad je tome tako, onda u drugi plan pada društvena odgovornost. Pozivati se onda još i na moral i etiku, to je pak dodatni promašaj. Nemojmo si lagati, koliko je naših ljudi koji bi rado da susjedu krepa krava, da se simbolično tako izrazim. Možemo i lagati da nismo takvi, ali znamo jako dobro da su mnogi od nas baš takvi! I što onda vrijedi poziv “Misli na druge”? Jedino vrijedi poziv “Misli na sebe”, ili možda “Misli na svoje”, jer će se ljudi ipak zaštitnički ponijeti prema svojoj obitelji, ukućanima, najbližima. Sve drugo je promašaj, i zato imamo to što imamo. I tko je za to odgovoran? Opet nitko!

S tržišta se povlači još dva proizvoda, jedan od njih je popularan napitak