Naslovnica Kolumne

TEŠKE SPOZNAJE

19. kolovoza 2019. u 11:00 0 komentara 387 prikaza

Živimo u vremenu u kojemu je više mraka nego svjetlosti, više straha nego nade i radosti.

Istočni nasrtaji s konca prošloga stoljeća izrodili su totalnu apatiju i beznađe. Kako je, tako je!

Ozbiljni ljudi kažu da nije dobro širiti pesimizam jer za gore i puno gore stvari ima vremena. Ja drugačije mislim.

Mislim kako treba pisati i o najcrnjim stranicama naše povijesti i tako ljude, osobito najmlađe, osvješćivati da ne počine besmisao koji su u skoroj prošlosti počinili njihovi djedovi i očevi.

Jer – tko puca u drugoga, nešto drugačijeg od sebe, on puca u sebe samoga. Puca u svoj naraštaj.

Povijest nam svjedoči da na Balkanskom poluotoku još vrijedi nepisano pravilo krvne osvete. Oni su nas jučer, mi ćemo njih danas.

Četrdeset i prvu nismo poravnali.

Devedeset i prvu također.

I opet, eto neke prve.

“Priliku ne smijemo propustiti!”, glasno razmišljaju i govore ljudi zamagljenih pogleda i opasnih namjera.

Kada ovako razmišljaju i govore, kao da ne znaju da je iza nas mračno vrijeme zajedničkih zabluda, nevolja, nesreća i da moralnom sunovratu jednom mora doći kraj.

Sjajni poljski satiričar Stanislav Lec (1909. – 1966.) kaže kako se istina može očekivati samo od djece, pijanica i luđaka jer oni ne mogu razumjeti posljedice svoga govora.

Mi ne živimo u vremenu koje dopušta različite stilske vježbe i nove zablude. Ovo je vrijeme koje vapi za istinom i u kojemu svatko za sebe treba reći: “Mea culpa, mea massima culpa” i tako iskoračiti naprijed.

Jer novi rat kuca nam na vrata!

O zamagljenim pogledima i moralnom sunovratu pisat ću u nastavku kolumne.

O prošlome ratu naslušali smo se svakakvih priča. Na mene je jedna priča ostavila poseban dojam. Poseban zbog toga što pripovijeda o ponašanju čovjeka ogrezla u krvi – ratnika, u okolnostima kada njegovim razumom ovlada mržnja koja pred sobom sve ruši, pali i ubija.

Nakon kraćega žestokog okršaja, u prigradsko naselje upali su drugi, novi ljudi. Kako su došli, tako su se i uselili. Useljenja su bila jednostavna, brza i lagana. Domaći ljudi pobjegli su pred dolazećim zlom. Pobjegli, kako narod kaže, glavom bez obzira.

Zapovjednik je, kako mu po zaslugama i pripada, odabrao i uselio se u najbolju kuću. Podrum, prizemlje, dva kata i potkrovlje.

U svome novom domu, u vrtu i u polju, sve je zatekao. Voće je još bilo neobrano. Žitarice izrasle i čekaju dane žetve. U spavaćoj sobi zatekao je sve što je živom čovjeku potrebno. Nekoliko pari složene posteljine i pokrivača za svako doba godine.

U jednome, drugom i trećem pomoćnom ormaru odijelo do odijela.

“Ovakva nikada nisam nosio. Malo su velika, ali tko će sve sastaviti”, sretan govori svojoj ženi, novoj gospodarici u tuđem domu.

“Dobro, slatkoran si ti. Dok potrošimo hrpu suhog mesa, popijemo bačvu crnog i bačvu bijelog vina, ispraznimo staklenke pune voća i povrća spremljene za zimnicu, tko zna hoćeš li odijela na proljeće moći navući na sebe”, uz osmijeh i kikot tješi ga sretna žena.

Novi gospodar pošao je pažljivije razgledati zauzeti dom, dvorište i okućnicu. U tom času iz svoje je kućice, tiho i neprimjetno, izašao pas.

Krupne oči sažaljivo je upravio prema došljaku, nepoznatom i malo drugačijem čovjeku. Kao da ga je htio upitati: “Tko si ti? Što ti ovdje radiš?” Pas je shvatio da njegova vlasnika nema. Mirovao je i repom neprestano mahao. Stajao je kao skamenjen. Nije vrijeme za lajanje; ima pas svoju inteligenciju.

Novome vlasniku susret sa psom nije bio ugodan. Na tren je zastao i okrenuo se. Vidio je kako ga pas svojim pogledom prati. Sagnuo se, uzeo omanji kamen i bacio ga prema psu. Pogodio ga je. Pas se malo uzvrpoljio i tiho se povukao u svoju kućicu. Nije zalajao. Nije se oglasio. Zatečen ponašanjem psa novi vlasnik vratio se u spavaću sobu. Spremao se na počinak. Ponoć se primicala. Iz daljina čula se pucnjava. Novi vlasnik odmarao se. Znao je da su to njegovi “osloboditelji”.

Ujutro, dok još sunce nije izašlo, s prozora dnevnog boravka novi vlasnik, svjež i odmoran, promatrao je bujne voćnjake i klasje kako se prelama u zrakama dolazećeg svjetla. U jednome trenu pogledao je prema kućici i ponovno se sreo s tužnim pogledom psa. Obuzeo ga nemir.

“Zašto pas miruje i ne oglašava se? Ne laje. Zašto me ovako promatra? Neprijateljsko pseto i ništa drugo. Ubit ću ga!”

Odluka je bila konačna. U bijesu je ušao u sobu, uzeo poluautomatsku pušku, usmjerio snajper, naciljao i opalio posred očiju. Pas je još jedan tren stajao. Pao je kao pokošen. Bezdušni otimač nije svjestan kako će ga tužni pogled ubijenog psa pratiti do kraja života. Ukazivat će mu se i kada bude spavao najdubljim snom. Ubijeni neprijateljski pas leš je jednog morala, svjedočanstvo jednog bezumlja.

U sedam stoljeća pisane povijesti bilo je ratova, revolucija, okrutnosti, gladi, bijede, slobodarstva i stvaralaštva, ali dvadeseto, takozvano prosvijećeno stoljeće, najokrutnije je od kada se stoljeća pamte. U dvama svjetskim ratovima i pedesetak manjih i većih sukoba diljem svijeta dvije stotine milijuna ljudi platilo je svojim životima.

Milijuni roditelja ostali su bez svoje djece, milijuni djevojaka bez svojih mladića i plemenitih snova, milijuni žena bez muževa i tko zna koliko milijuna nedužne djece bez svojih roditelja. Mogu li se, uopće, sagledati razmjeri katastrofe tog dvadesetog stoljeća? I može li itko odgovoriti na pitanje – što je nedozrelo u naravi i karakteru čovjeka da je spreman počiniti ovakva i ovolika zlodjela?

Među brojnim kreatorima ratnih sukoba i smrti kao njihove vjerne pratilje u prvome su ešalonu: Hitler, Staljin, Lenjin, Mao, a za njima skupina mlađih i jednako uspješnih krvoloka: Pol Pot, Idi Amin, Kim Il-sung.

Azijska, afrička i europska varijanta ubijanja ljudi razlikuje se samo u recepturi.

Azija preferira masovna davljenja, Afrika je posvećenija toljagi, a rasizam Adolfa Hitlera i njemački nacizam izrodili su stravičan patent plinskih komora i masovnog pomora. U dijelu Europe, na brdovitom Balkanu, vjerojatno zbog stoljetnog bavljenja stočarstvom, nije rijetka upotreba noža i klanja kao najraširenije metode ubijanja.

E, sada, kada se čovjek prisjetiti jama, ovih i onih, naših i njihovih, mora se zalediti od srama pred svojom civilizacijom i takozvanim prosvijećenim dvadesetim stoljećem. Kada dijete uhvatimo u bezazlenom prijestupu, ono će nedužno podignuti ručice i od srama pokriti svoje oči. Odrastao čovjek neće. Kada se u ratnom nedjelu otkrije odrastao čovjek, on će radije “zatvoriti” oči nekom drugom čovjeku.

I nedužnom djetetu to isto će uraditi. Poslat će ih u smrt. Jer zavjetno pravilo svakog ubojice je ukloniti tragove i svjedoke svoga nedjela. Vrijeme je za civiliziran život!

Zbog nacističkog salutiranja za vrijeme bleiburške komemoracije jednome hrvatskom državljaninu Općinski sud u Austriji izrekao je vremensku kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci.

Optuženi vitez branio se da je bio pod snažnim utjecajem alkohola i emocija i da nije znao što radi.

“Moj otac i moj stric, gospodine suče, na ovom su polju nestali. Mene, mlađeg brata i sestru majka je teškom mukom podizala. Radim u Njemačkoj. Doveo sam suprugu i četvero djece. Ako odem u zatvor, ostat ću bez posla. I što onda? Ispričavam se i molim za razumijevanje i milost.”

Za alkoholizirano stanje čovjeka u zrelim godinama nema razumijevanja.

“Da u II. svjetskome ratu nije bilo onih koji su ruku podizali u zrak kao što ste vi jučer učinili, vaš otac i vaš stric moguće da bi i danas bili živi. Godina i pol zatvora bit će vam dovoljna da se otrijeznite i počnete živjeti kao normalan čovjek”, reče sudac austrijskog Općinskog suda.

Sveto pismo i svaka druga sveta knjiga kažu da najveća zla potječu iz ljudske oholosti i nepromišljenosti. Povijest dvadesetog stoljeća najbolje svjedoči ono što Sveto pismo propovijeda. Oholost i ljudska nepromišljenost izvori su svih zala i svih zločina.

KNJIGE

U organizaciji Matice hrvatske, Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Centra za kulturu, Srpskog prosvjetnog društva Prosvjeta, na Sveučilištu i Univerzitetu u Mostaru često se organiziraju predstavljanja različitih knjiga.

Netko piše poeziju i romane, netko drame i pripovijetke, a netko memoarska sjećanja na ratna događaje s konca prošlog stoljeća. Svatko svoje djelo želi predstaviti kulturnoj i znatiželjnoj javnosti.

Ljudski je i razumljivo je!

U Mostaru je neprimijećeno prošao izlazak dviju knjiga. Jedna i druga, svaka na svoj način, dotiču se vremena demokratskih promjena i ratnih zbivanja pod konac prošloga stoljeća. Knjigu “Izdaja Bosne” napisao je Stjepan Kljujić, nekadašnji predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH i član Ratnog predsjedništva naše zemlje.

Drugu knjigu “Diplomatska oluja” napisao je dr. Mate Granić, blizak suradnik dr. Franje Tuđmana, ministar vanjskih poslova, sudionik ratnih, poratnih, povijesnih zbivanja.

Memoarska pripovijedanja najčešće se temelje na subjektivnim sjećanjima i dojmovima o onom o čemu pišu. Glasoviti britanski premijer Winston Churchill (1874. – 1966.) kaže da su memoari idealna prilika u kojoj se povijest može prepravljati. Dopušteno je lagati i sve to podvesti pod svoje sjećanje.

Bez obzira na neizbježan subjektivizam autora, ove knjige treba predstavljati, o njima ozbiljno, znanstveno i meritorno govoriti i njihove autore za života sučeliti. Sučeliti ih i za povijest ostaviti koliko-toliko pročišćena svjedočanstva. Jer mali ljudi stvaraju povijest, ali je ne pišu. To radi netko drugi!

U svibnju ove godine u sarajevskom Kamernom teatru predstavljena je knjiga Stjepana Kljujića “Izdaja Bosne”. Tvrde korice i još tvrđi naslov nameću brojna pitanja. Na 455 stranica knjiga se dotiče pitanja koja traže potpune odgovore. U njoj je paleta različitih likova i opis njihovih uloga.

Fotografije s Franjom Tuđmanom, Alijom Izetbegovićem, Stjepanom Mesićem, Slobodanom Miloševićem, Svetim Ocem, patrijarhom Vasilijem, srpskim Irinejem, Vaclavom Havelom i desecima drugih političara diplomata, duhovnika, filozofa i javnih osoba zovu na čitanje, razmišljanje, procjenu i ocjenu!

Stjepana Kljujića dugo i dobro poznajem. Poznajem njegove zrele životne, političke i državničke godine. Znam da nije alkoholičar. Znam da ne uzima nikakve opijate. Vjerujem da zna što je i o čemu je pisao. Čitajući knjigu, zastao sam na 41. stranici i poglavlju “Izdaja Posavine”.

Zastao sam na više mjesta i pred više poglavlja. Tražio sam istinu u onom što sam pročitao. Je li to baš tako, pitao sam se!

Posebno me zanima je li, kao član Predsjedništva, na vjerodostojan način prenio razgovor s jednim obrazovanim političarom i je li razgovor završio na način kako je prikazano na str. 279?

Dakle, razgovara se u zgradi Predsjedništva BiH, u Uredu člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. U uredu Stjepana Kljujića. Razgovara se u nazočnosti zajedničkog prijatelja, političara bivšeg sustava.

“Vi ste mlad, obrazovan, spretan i sposoban čovjek. Vi biste trebali preuzeti ovu visoku funkciju. To nam je važno! Veoma važno!”

“Nisam ni dovršio misao”, piše autor knjige, “sugovornik me prekide i pita: bi li u tom slučaju trebao postati član Hrvatske demokratske zajednice?”

“To se podrazumijeva”, odgovorih mu. Kao da sam ga nečim vrućim opario, odbrusi mi: “Što ja imam s vama? Vi ste nacionalisti, šovinisti, da ne kažem ustaše. Ja sam komunist. Ja ne mijenjam svoja mišljenja i svoju partiju!” Godinu dana kasnije, aroma velike fotelje promijenila je njegovu odanost partiji.

U nastavku knjiga kipti teškim upitima.

Je li Zagreb krvnik Hrvata u BiH? – str. 357.

Je li Mate Boban, zadrti vojnik Saveza komunista, postao jednako zadrti čelnik pogrešne politike hrvatskog naroda u BiH? - str. 341.

Je li Jugoslavenska obavještajna služba povezala Radovana Karadžića i Matu Bobana?

Jedna, druga i treća tvrdnja autora, osim naznaka da je bilo tako i da su spomenuti ljudi bili takvi, ne daje ozbiljniju elaboraciju na temelju koje bi čitatelj mogao zauzeti svoje stajalište.

Kako god, ova knjiga treba doživjeti novo izdanje, s novim širim i temeljitijim objašnjenjima. Jer preteške kvalifikacije javno su obznanjene i na stranicama knjige tvrdih korica pohranjene. Pohranjene za sve vijeke vjekova.

Nekako u vrijeme uskrsnih blagdana u Zagrebu je, u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, predstavljena knjiga dr. Mate Granića, sada posebnog savjetnika aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Na predstavljanju knjige bila je aktualna politička elita Republike Hrvatske: predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, premijer Andrej Plenković, bivši premijer Zoran Milanović, predsjednik Sabora Goran Jandroković i drugi mladi “lavovi” iz Ministarstva vanjskih poslova dr. Mate Granića.

Znao sam da je ova knjiga izašla. Znao sam da je predstavljena. Nisam tome davao nikakvo značenje niti za nju pokazao interes. Zapravo, loše iskustvo s preuranjenom knjigom “Sve moje bitke” generala Janka Bobetka i knjigom “Vanjski poslovi iza kulisa politike” dr. Mate Granića odvratilo je moj interes.

Jednog radnog dana posjetom me iznenadio i obradovao Nikola Benco - Rura, zagrebački Mostarac, nekada sjajni nogometaš Veleža, Dinama i reprezentacije bivše države. Kao uljudan čovjek, smatrao je da sa sobom prijatelju treba ponijeti dar. Tako se tog jutra u mojim rukama nađe knjiga “Diplomatska oluja” dr. Mate Granića.

Knjiga nije velika, ali na 150 stranica može se naletjeti na stotinu i pedeset intrigantnih pitanja. Svako je zanimljivije od onog prethodnog. Pred javnost ih je postavio bitan kreator događaja s konca prošlog stoljeća, dugogodišnji ministar vanjskih poslova jedne zemlje, danas punopravne članice Europske unije. Dakle, knjigu potpisuje iznimno relevantna osoba iz svijeta domaće, europske i svjetske diplomacije.

Za autora knjige dr. Franjo Tuđman je vizionar, strateg i tvorac suvremene Republike Hrvatske.

Kada se zaključci ove knjige usporede s prethodnim osvrtima u knjizi “Vanjski poslovi iza kulisa politike”, nije teško uočiti lagana odstupanja. Godine odmiču, dojmovi dozrijevaju pa se i to može razumjeti. Čim sam otvorio proslov i prve stranice knjige (11) “Diplomatska oluja”, naletio sam na zanimljiv zaključak: “Tadanje vodstvo Hrvata u Bosni i Hercegovini nije bilo doraslo zadatku”.

“Kakva je ovo diskvalifikacija?”, pomislih.

Ni iznimke ni objašnjenja. Jednostavno, bilo je nedoraslo vremenu i zadatku. I točka!

U vrijeme ozbiljnih nesporazuma s političkim Sarajevom, za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini knjiga “Diplomatska oluja” dr. Mate Granića teška je koliko je bila teška preuranjena knjiga generala Janka Bobetka.

Evo nekoliko zanimljivih osvrta autora knjige:

*U politici dr. Franje Tuđmana najviše kontroverzi bilo je u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Gojko Šušak postao je političar realist tek u času kada je shvatio da Hercegovina neće postati dio Hrvatske, odnosno da će Bosna i Hercegovina kao država opstati. Gojku Šušku potpisivanje Washingtonskih ugovora teško je palo.

*Dana 14. listopada 1995. godine, oko 13 sati, na mobilni telefon pozvao me je Warren Christopher, državni tajnik SAD-a, i odmah nakon kurtoaznog pozdrava rekao (zapovjedio):

“Neka vaše snage stanu i ne zauzimaju Banju Luku. Stop!” - str. 114.

*Sveta Stolica (60) tražila je smjenu Mate Bobana. Papa Ivan Pavao II. na sastanku 4. veljače 1994. godine rekao mi je: “Zaustavite rat s Bošnjacima. To je vaša zadaća i zadaća predsjednika Tuđmana”.

Najružniji događaj u vrijeme rata pismo je Mate Bobana koje je uputio uzoritom kardinalu Franji Kuhariću. Nakon ovog pisma Boban je izgubio svaku podršku - str. 57.

U ovom dijelu knjige autor ne objašnjava razloge zbog kojih su Vatikan, a odmah zatim i Bonn, ultimativno tražili politički odstup Mate Bobana. Knjiga se ne osvrće na sadržaj pisma upućenog kardinalu Franji Kuhariću. Istina, na stranicama 138 i 139 autor se dotiče razgovora s uzoritim kardinalom i navodi:

“Gospodine ministre, potpuno se slažem s predsjednikom Tuđmanom o potrebi jedinstva i pomirbe jer hrvatska radikalna desnica, od Ante Pavelića do Mate Bobana, doista, ništa ne razumije.”

Nekako pri samom rastanku kardinal mi se obrati riječima:

“Gospodine ministre, pogledajte ovo rješenje i vidite tko je od naših ratnika u dosluhu s Kontraobavještajnom službom Jugoslavenske narodne armije. Imena su navedena i pohranjena na stranici 81.”

Gledam i čitam. Muk - piše autor knjige.

*Kada sam Mati Bobanu prenio što o postojanju logora na prostoru Herceg Bosne piše New York Times, rekao mi je da to nije točno. Rekao mi je da to jednostavno nije istina. Lagao mi je!

Zatvaranje logora u Dretelju bila je jedna od najznačajnijih misija u mom političkom životu. Zato je zaslužna mala skupina časnih, hrabrih i odvažnih ljudi kojima se prijetilo smrću.

Izdržali su!

Čitlučanin Tomislav Tomo Šakota (46. - 47.), časno je obavio ovu i svaku drugu domoljubnu zadaću. O ovoj i drugim zanimljivim stvarima može se čitati u knjizi “Diplomatska oluja” autora dr. Mate Granića.

Nakon čitanja knjige neka zaspi tko bude mogao zaspati.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.