Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Pogledajte galeriju 1/3

“Bosna je moja domovina. Kada bih, kojim slučajem, ponovno dolazio na ovaj svijet, bio bih nesretan ako se opet ne bih u Bosni rodio”, u zrelim godina piše i svoju domoljubnu odanost svjedoči nobelovac Ivo Andrić.

Bosna je Andrićeva velika književna pozornica. Opisao ju je kao nitko drugi. Podigao joj je literarni spomenik koji se neće urušiti, izblijedjeti i korodirati dok ljudi po zemlji budu hodali i dok se knjige budu čitale. Njegova Bosna je lijepa i mila, podla i opaka, sunčana i prozračna, maglovita i blatnjava, puna tegobe, nepravde, nasilja, ali opet – ona je prostor kome se rado vraća i koga doživljava kao svoju najbližu rodbinu. “Sve je moje u Bosni...”, govori i piše:

“Ja Bosnom najradije idem pješke. Tamo uvijek nešto novo vidim i naučim, moje se uho smiri i odmori na razvučenim samoglasnicima pri izgovoru imena. U Bosni se moja duša napuni zvukovima djetinjstva, rane mladosti i zavičaja”. I danas njegovu Bosnu malo tko razumije, a njezina Ivana još i manje. O ljubavi prema sunčanoj Hercegovini pisat ću na kraju kolumne.

U posljednjih desetak godina na stranicama Večernjeg lista objavio sam tri stotine i pedeset kolumni. Ova današnja ponosno nosi epitet jubilarne.

Svaku, zapravo, gotovo pa svaku kolumnu, naslonio sam na prigodnu misao nobelovca Ive Andrića, svjestan da bih do konca stoljeća, u njegovu književnom oceanu mogao naći podršku za ono o čemu pišem.

Od rođenja Ive Andrića prošlo je 128 godina. Od njegove smrti, zamalo – pola stoljeća.

U široj društvenoj javnosti prevladava kultura zaborava pa su obljetnice i datumi rođenja, godišnjice i datumi smrti ostajali zatamnjeni. Zaboravljeni. Nitko se posebno ne trudi da ovi datumi budu obilježeni na način kako zahtijeva status osobe nobelovskog ordena i neprolazne vječnosti. Zaboravljaju se jedni, drugi, treći pa i oni najveći koji su se, svevremenim književnim djelom, popeli na tron do kojega nitko s ovih prostora neće doći. Za mog života sigurno neće! Pred nama je 9. listopada i 128. rođendan. Vidjet ćemo što će on donijeti.

Životnim putovima bosanskohercegovačkog nobelovca zaplovio je Michael Martens, njemački novinar, dopisnik utjecajnog Frankfurter Allgemaine Zeitunga. Dugogodišnji žitelj Beograda, Istanbula, Atene i Beča, izvrstan poznavatelj Balkanskog poluotoka i njegovih povijesnih zavrzlama, vjerovao je da će stvari poredati i konačno odgovoriti na pitanje – tko je Ivo Andrić. Nakon sedmogodišnjeg proučavanja Travničke kronike, Na Drini ćuprije, Znakova pored puta, Omer-paše Latasa, Ex Ponta, svake novele, priče, pjesme, razgovora sa suvremenicima, slušajući ono što su snimile tajne službe, život Ive Andrića, od rođenja pa do smrti, ostao je prekriven velom suzdržanosti.

Ovaj mudri čovjek spoznao je diplomatsko pravilo Dubrovačke Republike: “Sa svakim udobro, ni s kim posve iskreno”.

Zapravo, ovog gorostasa misli i pera teško je, a mora se, smjestiti u vremenski okvir njegovih opasnih godina, pogotovo onih koje su vezane za diplomatski život slom jednog i drugog imperija. Bili su to veliki civilizacijski potresi. Glave krive i nevine, dužne i nedužne, stare, mlade i tek rođene, bez suda i suca, letjele su na sve strane. I površnom promatraču nije teško vidjeti da je u brizi za svoj život i svoju glavu Ivo Andrić vješto plovio između ideoloških i političkih opcija pa i onih koje su bile frontalni, rovovski neprijatelji.

Rođeni diplomat!

Za razliku od mnogih, Ivo Andrić o kolegama ne piše i ne govori negativno.

Naprotiv! Prigodom dodjele Nobelove nagrade, 10. prosinca 1961., predsjedniku Fonda govori:

“Povijest dodjele Nobelove nagrade puna je teškog grijeha. Brojnim Francuzima, Nijemcima i Englezima dane su Nobelove nagrade, a velikim ruskim književnicima: Dostojevskom, Puškinu, Tolstoju, Gorkom..., uskraćene su. I ne samo to! Ja dobro poznajem čileanskog pjesnika Pabla Nerudu (1904. – 1973.). To je veliki pjesnik. On je trebao dobiti Nobelovu nagradu!

Istina, Neruda je nesretan čovjek, nesretan u obitelji, nesretan u samom sebi, u društvu. Baksuz čovjek, kako mi u Bosni kažemo!

Ali, opet!

U mojoj zemlji i njezinoj književnosti postoji pisac koji je, moguće, i prije mene zaslužio Nobelovu nagradu”.

“Tko je taj pisac, gospodine Andriću?”

“To je Miroslav Krleža, književni gorostas, pisac koji je žestoko razumio svoje vrijeme i takvoga ga prikazao u brojnim djelima”.

“E, ja baš i ne razumijem najbolje tog Vašeg Krležu, gospodine Andriću.”

“To je već Vaš problem, gospodine predsjedniče.”

“Hercegovina! Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj mudrih, radinih i odvažnih ljudi. U Hercegovini se lakše hoda i brže misli. Boravkom u Mostaru nikada se nisam mogao dovoljno nagledati svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u osmijehu ljudi, u jasnim samoglasnicima njihova govora. Ima je na licima mladića i djevojaka, u predvečernjoj šetnji. Svuda je ima. Uz tu svjetlost i ja se najbolje osjećam u Hercegovini. Po toj svjetlosti Neretva je naša najsvjetlija rijeka, zbog nje i krš okolnih brda ima neku uzvišenu vrijednost. Neretva je blagodat za Hercegovinu kao što su vode Nila za drevni Egipat. Nema tu razlike. Konačno, Mostar u malom sliči na Firencu. Grad je sam po sebi raskoš i nitko ne može umanjiti njegov gizdav izgled i neprolaznu ljepotu.”

Mudrost, hrabrost i radinost hercegovačkog čovjeka, ljepotu krajolika i snagu svjetlosti, nitko, baš nitko, nije opisao kao nobelovac Ivo Andrić. Osim poprsja koje je Matica hrvatska postavila u Parku nobelovaca, u Mostaru i zapadnoj Hercegovini nema drugog traga ni znamenja. Ni trga ni ulice, ni škole, ni ustanove s imenom jedinog nobelovca.

O tempora, o mores!

I TO JE MOGUĆE!

“Povijest Matice hrvatske ustvari je povijest hrvatske kulture”, piše Anton Barac (1894. – 1955.).

Na tragu zaštite kulturnog identiteta, u minula dva desetljeća, Matica hrvatska vratila je sjećanje na nekoliko znamenitih ljudi. U novom mostarskom naselju zvanom Vatikan, na prostranom platou u ulici koja nosi njegovo ime, Matica je podigla poprsje zaboravljenom akademiku Ivanu Zovki (1864. – 1900.).

Akademik Zovko, prosvjetni djelatnik, književnik i folklorist, umro je u trideset i šestoj godini života. Od sušice, onovremenog COVID-19.

U najmlađim godinama, intelektualni i književni gorostas ishodio je najveći akademski stupanj – zvanje redovitog akademika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Svoju ušteđevinu od šest tisuća kruna oporukom ostavio je Matici hrvatskoj.

Poprsje akademika Ivana Zovke noć je odnijela. Ostao je devastiran postament koji se, kao nijemi svjedok, pita – je li ovo moguće?

Identičnu sudbinu doživjelo je poprsje velikog pjesnika Antuna Branka Šimića. Bilo je postavljeno u ograđenom prostoru osnovne škole koja nosi njegovi ime. Na sigurnom!

Danas se može vidjeti postament na kome je ugrađena metalna ploča i stihovi pjesme Opomena: “Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda... Matica hrvatska, 2006. godine”.

Postament, jedan i drugi, svjedoče o vandalizmu gospodara noći. Nije slučajno Miroslav Krleža poručio: “Čuvajmo se pomrčine!”.

U ponedjeljak, 28. ožujka 2005. godine, na Mostarskom proljeću - Danima Matice hrvatske, bilo je svečano. Iznimno svečano.

Uz potporu dobrih ljudi Matica je tog dana otkrila spomenik ocu hrvatske književnosti – Splićaninu Marku Maruliću (1450. – 1524.).

Još koje ljeto i eto petstote obljetnice od njegova velikog jubileja! Mostarski spomenik klesao je višestruko nagrađivani hrvatski kipar Šime Vidulin. O svemu se brinula dr. Vesna Girardi Jurkić, bliska suradnica Matice i hrvatska veleposlanica u UNESCO-u.

Spomenik su otkrili gradonačelnici Mostara i Splita. Bila je to prava svečanost, prelijepa splitska noć grada pobratima.

U nastavku večeri Opera splitskog HNK-a izvela je kultnu operetu “Mala Floramye”. Dvorana je burno pljeskala i s ansamblom pjevala: “Šjor Dane moj, šjor File moj, večeras jemam randevu...”.

U tom zanosu nitko nije mogao slutiti kakvu će sudbinu doživjeti tek otkriveni spomenik ocu hrvatske književnosti.

Rad Šime Vidulina doživio je opravdane kritike. Najviše u Matici hrvatskoj. Nakon intervencije skupine kulturnih djelatnika, spomenik je uklonjen. Sada se nalazi na otpadu u krugu komunalnog poduzeće. Eto, i to je moguće u opjevanom gradu na Neretvi.

To se nije smjelo dogoditi prije nego što se pronađe rješenje i podigne veliki spomenik – onakav kakav zaslužuje književnik koji se s razlogom i pokrićem smatra ocem nacionalne književnosti. Matica hrvatska bila je pripravna. U žurbi se zna ozbiljno pogriješiti.

Jedna indijska poslovica kaže: “Na kraju sve će biti dobro. Kako sada nije dobro, to znači da nije ni kraj”.

Vjerujem da će odnekud “izronuti” novi Marul i da pred Hrvatskim domom hercega Stjepana Kosače kraljica Katarina neće dugo samovati.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.