Što bi se dogodilo u BiH da Oluje nije bilo? Bi li Bihać preživio? Bi li se dogodio Maestral? Bi li srpske snage bile potisnute iz zapadne Bosne? Bi li Banja Luka bila suočena s vojnom prijetnjom? Bi li NATO intervenirao na isti način? I, možda najvažnije, bi li se uopće stvorili vojni uvjeti za mirovni sporazum u Daytonu?

Ne znamo. Ali znamo što je Oluja pokrenula i što joj je prethodilo.

Vrijeme je u kojem se obilježava Oluja pa se ponovno otvaraju ista pitanja, iste podjele i iste rasprave. Hrvatska je, razumljivo, promatrati ponajprije kroz vlastitu povijesnu perspektivu, kao operaciju kojom je oslobođen najveći dio okupiranog teritorija i slomljena pobunjenička srpska vlast.

Ali Oluja nije počela 4. kolovoza niti je završila 7. kolovoza 1995. godine. Bila je vrhunac procesa koji je mjesecima prije mijenjao odnos snaga, a njezine su se posljedice potom prelile duboko u BiH.

Operacije Cincar, Zima ‘94, Skok 1, Skok 2 i Ljeto ‘95 otvorile su put Oluji, potisnule srpske snage u zapadnoj Bosni i stvorile strateške preduvjete za završne operacije. Oslobađanjem prostora oko Kupresa, Livna, Grahova i Glamoča hrvatske su snage i HVO postupno razbijali srpski vojni sustav na području važnom i za obranu Knina i za kontrolu zapadne Bosne.

Bez tih operacija teško je zamisliti Oluju u obliku u kojem se dogodila. A bez Oluje teško je razumjeti ono što je uslijedilo u BiH.

Nakon Oluje uslijedili su Maestral, Sana i Južni potez: zauzeti su ili oslobođeni Šipovo, Jajce, Drvar, Bosanski Petrovac, Ključ, Bosanska Krupa, Sanski Most, Donji Vakuf i Mrkonjić-Grad. Srpske su snage potiskivane prema Banjoj Luci, a njihov nekada čvrsti obrambeni sustav padao je kao kula od karata.

Srpske snage, koje su godinama imale inicijativu, tada su bile prisiljene braniti preostali teritorij. Fronta se približavala Banjoj Luci, a mogućnost gubitka velikog dijela teritorija Republike Srpske postala je stvarna vojna prijetnja.

Uslijedili su NATO-ovi zračni udari i sve snažniji američki diplomatski pritisak. Promijenjeni odnos snaga promijenio je i političku poziciju zaraćenih strana. Put prema pregovorima više nije bio samo diplomatska želja nego je postao i nužnost.

I tu dolazimo do onoga što se danas često prešućuje.

Hrvatska je bila ključni vojni i politički akter završnice rata u BiH. Primila je stotine tisuća prognanika i izbjeglica, bila njihovo utočište i logistička baza, a hrvatske su snage, s HVO-om i Armijom BiH, sudjelovale u operacijama koje su promijenile odnos snaga i otvorile put prema završetku rata.

Umjesto da se ta činjenica prizna, iz dijela BiH danas često stižu optužbe i relativiziranje. Zato je važno sagledati cijeli slijed: Cincar, Zima ‘94, Skok 1, Skok 2, Ljeto ‘95, Oluja, Maestral, Južni potez i Sana ‘95, a potom NATO-ove udare i američki diplomatski pritisak. Nisu to bili izolirani događaji. Svaki je na svoj način stvarao uvjete za sljedeći.

Možda nikada nećemo znati što bi se dogodilo da Oluje nije bilo. Ali znamo da bez nje ne možemo razumjeti deblokadu Bihaća, oslobađanje zapadne Bosne, približavanje Banjoj Luci, NATO-ovu intervenciju ni političke okolnosti koje su dovele do Daytona.

Oluja je zato mnogo više od hrvatske priče. Bila je vrhunac vojnopolitičkog procesa koji je promijenio odnos snaga toliko da je mir, do tada gotovo nedostižan, postao moguć.

Zato je Oluja i bosanskohercegovačka priča.

I možda je vrijeme da se o njoj u BiH počne govoriti bez predrasuda, relativiziranja i selektivnog pamćenja. I s poštovanjem!

Jer povijest nije ono što danas želimo da je bila. Povijest je ono što se dogodilo. Ne može je promijeniti ni podcjenjivati Oluje u BiH. •

Apartmani od 35 do 50 eura dnevno, ručak od 5 do 8 eura: Rijetko mjesto na Jadranu koje i dalje nudi optimalan omjer cijene i kvalitete