Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Sporni spomenik žrtvama holokausta stoji prekriven ceradom i čeka bolja vremena

18. listopada 2021. u 09:39 0 komentara 83 prikaza

Na nemalom prostoru između monumentalnog zagrebačkog Glavnog kolodvora i zgrade pošte, a ispred stare austrougarske lokomotive, nalazi se prilično veliki spomenik koji je već neko vrijeme prekriven neutralnom građevinskom ceradom. Spomenik se nalazi na betonskom podnožju i gleda nekamo prema jugu. Nalazi se dakle u samom središtu grada Zagreba, ali metaforički, oči su mu pokrivene. Užurbanim gradskim prolaznicima i strancima vjerojatno nije jasno o čemu se tu radi i zašto je jedan spomenik prekriven zelenom plastikom? Je li možda riječ o nekoj najnovijoj umjetničkoj provokaciji? Nekom zakašnjelom postmodernom performansu? Nekom više ili manje angažiranom likovnom protestu? Nagovještaju neke nove pobune koja nema veze s likovnom umjetnošću? Ali nije. Tu je ipak riječ o Spomeniku žrtvama holokausta nazvanom Prisutna odsutnost, još jednom u nizu javnih spomenika koji je svome gradu, naravno, na račun građana i njihova prireza, vizionarski odlučio darovati pokojni gradonačelnik Milan Bandić. Bandić je, kao što je poznato, umro prije nego što je spomenik završen i otkriven. Ali, rad akademskog kipara Dalibora Stošića i arhitekta Krešimira Rogine je ostao, a nova gradska vlast očito ne zna što bi s njime i sigurno joj nije na listi prioriteta, jer je ona trenutačno žrtva doista prekomjernog granatiranja i reketiranja svih mogućih i nemogućih, principijelnih i manje principijelnih osporavatelja. Pa je naš zlosretni i unaprijed osramoćeni spomenik iz Branimirove ulice sakriven neekološkom ceradom, valjda do nekih boljih, prosperitetnijih i mirnijih vremena. Ili do nekog prigodnijeg i priličnijeg datuma kada će uzburkane strasti biti smirene nekim čarobnim štapićem, kakvoga u politici nikada nitko nije izumio niti u puno demokratskijim državama nego što je to ova naša. A riječ je o spomeniku koji već godinama izaziva polemike i osporavanja, i to u najširem spektru. Spomeniku koji je crvena krpa za mnoge, pa je sporan od početka svog postojanja jer, umjesto da smiruje i pomiruje, uznemirava i nepotrebno dijeli ljude. Protivljenja su i politička i civilizacijska, ali i stručna, likovna. Tako dio likovne javnosti smatra da umjetnički rad kipara Dalibora Stošića nije izvoran, nego tek plagijat rada talijanskog umjetnika Fabija Maurija koji je 1993. izložen na Bijenalu u Veneciji, a posvećen je mitskom jeruzalemskom Zidu plača. Autor zagrebačke skulpture, koji je uostalom pobijedio na javnom natječaju (na čelu ocjenjivačkog suda doduše nije bio likovni, nego filmski autoritet, oskarovac Branko Lustig koji je preživio nacističke logore smrti), odbacio je sumnje i optužbe za plagiranje, rekavši da je u svom umjetničkom viđenju zadane teme holokausta samo citirao Spielbergov film “Schindlerova lista”, transponirajući ga u likovni izražaj. Na to ga je potaknula i blizina zagrebačkog Glavnog kolodvora, ali i stara budimpeštanska lokomotiva, za koju se tvrdi da je služila i za deportaciju Židova te da su je nazivali Crna Katica... Drugi razlog osporavanja ovog spomenika je politički ili bolje rečeno civilizacijski. Neki povjesničari umjetnosti, povjesničari, a naročito predstavnici zagrebačke Židovske općine tvrde da je tu riječ o otvorenom revizionizmu, jer Grad Zagreb diže spomenik u sjećanje na pogrom šest milijuna Židova u Drugom svjetskom ratu, a zapravo izbjegava temu ustaške Nezavisne Države Hrvatske, no neupitno je da je bio njezin glavni grad u kojem su vladali rasni zakoni surovog Pavelićeva režima pune četiri godine.

Dobar dio intelektualaca stoga misli da je Zagreb trebao dobiti spomenik koji bi podsjećao na brojne žrtve lokalnog ustaškog režima, a ne tek spomenik koji se bavi globalnim nacističkim i fašističkim zločinom nad Židovima u Europi. Ili da je Grad Zagreb trebao osigurati sredstva za održavanje postojećih antifašističkih spomenika, među kojima ima i važnih djela koja su u lošem stanju, a ne podizati novi spomenik koji je upitan s više aspekata.

I što sada? Protiv ovakvog Bandićeva spomenika koji je nesporna fizička činjenica izjasnili su se i predstavnici Svjetskog židovskog kongresa, da o zagrebačkoj Židovskoj općini i ne govorimo. Protiv ovakvog spomenika izjasnio se jasno i glasno i dio struke. A nimalo nevažno, na izradu spomenika utrošeno je i oko jedanaest milijuna kuna, i to u gradu čija blagajna doslovno grca u besparici. Hoće li se sada netko usuditi maknuti spomenik koji još nije ni službeno otkriven? Pa bio bi to doista svjetski raritet! Ili ćemo se i dalje praviti da ga nema u javnom i strogo definiranom urbanističkom prostoru, u najužem središtu europske metropole? Ili će ga sakriti ona čuvena zagrebačka magla, kao što je sakrila neke druge javne spomenike i neke druge, odavno preminule politike? 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.