03.07.2026. u 22:12

Uborak je zato više od deponija. On je mjesto na kojem se vidi da kriza nije ono što je Mostar zadesilo, nego ono što je godinama strpljivo proizvodio. Požar će se ugasiti. Dim će se razići. Ostat će, međutim, pitanje hoće li se išta promijeniti kada zrak ponovno postane podnošljiv

Mostar ovih dana smrdi na dugogodišnju naviku da se svaki javni problem ignorira, sve dok se jednom ne vrati u obliku požara. Kada se građanima na hercegovačkih trideset osam stupnjeva savjetuje da ostanu zatvoreni u kućama jer je zrak potencijalno opasan, tada više ne govorimo samo o komunalnoj krizi nego o gradu prisiljenom udisati ono što njegova politika godinama nije znala riješiti. Smeće je najpošteniji politički komentator. Lagati ne zna. Ne skriva se iza priopćenja, ne poziva se na nadležnosti i privremena rješenja.

Ono stoji, gomila se, trune, curi, smrdi, gori i vraća gradu njegov vlastiti portret. U tom se portretu vidi sve: loša uprava, nedostatak odgovornosti, odsutnost vizije, ali i ona opasna građanska obamrlost zbog koje ljudi s vremenom počnu misliti da je posve normalno živjeti između loše vlasti i smeća, kao između dviju neizbježnih nepogoda. Ivo Andrić je zapisao da dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko unakaziti shvaćanje jednog naroda da on više ne razlikuje ni svoju korist od očite štete. Teško je naći precizniju rečenicu za grad koji se guši, a još uvijek ne zna pretvoriti gušenje u politički zahtjev.

Mostarski problem nije u tome što grad ima smeće. Smeće imaju svi gradovi. Problem je u sustavu koji smeće tretira kao sudbinu, a ljudska pluća kao posljednji deponij vlastite neodgovornosti. Tema otpada nije nikakva posebna tehnologija. Tu ne treba izmišljati toplu vodu niti osnivati još jedno povjerenstvo koje će zaključiti da smeće postoji. Ozbiljni gradovi odavno znaju što treba činiti. Sve je to poznato, ali između poznatog rješenja i čistog grada još stoji ono najjednostavnije i najrjeđe: politička volja da grad prestane biti privremeno odlagalište tuđih interesa. Pitanje zato nije može li Mostar drukčije. Može. Pitanje je zašto to uporno ne čini. Smeta mu politika koja se najbolje snalazi u magli, pa makar ta magla dolazila iz zapaljenog deponija.

Smetaju mu javna poduzeća koja se ponašaju kao da su nadležna ponajprije za prebacivanje odgovornosti. Ne pomažu mu ni građani toliko navikli na poniženje da ga više i ne prepoznaju. Mostar, pritom, nije iznimka koju bi se moglo promatrati s udobne udaljenosti. On je zgusnuta slika zemlje koja se predugo mirila s privremenim rješenjima, polovičnim sustavima i vlašću koja čuje problem tek kada on progovori dimom, smradom ili bolešću. Odakle god počeli, zaključak je jedan: Bosna i Hercegovina se ovako očistiti ne može. No zemlja se ne prlja samo odozgo. Prlja se i onda kada se ljudi, umorni od svega, počnu miriti s onim što bi ih moralo razbuditi. Nije svaka šutnja kukavičluk; ljudi preživljavaju, hrane djecu, brinu se o bolesnima i plaćaju račune, često bez snage za još jednu bitku s institucijama koje se prave mrtve čim ih se pozove na odgovornost.

Ipak, šutnja koja predugo traje nikada nije sasvim nevina: i ona postane otpad koji se ne vidi odmah, ali se taloži u jeziku, plućima i dostojanstvu. To se vidi i u najobičnijem kontejneru, koji negdje nedostaje, negdje stoji bez plana, negdje se ne prazni redovito, a negdje se pomiče čim zasmeta nečijem pragu. Poput mnogih državnih i gradskih projekata, ne služi toliko stvarnoj svrsi koliko prividu da sustav postoji. Uborak je zato više od deponija. On je mjesto na kojem se vidi da kriza nije ono što je Mostar zadesilo, nego ono što je godinama strpljivo proizvodio.

Požar će se ugasiti. Dim će se razići. Ostat će, međutim, pitanje hoće li se išta promijeniti kada zrak ponovno postane podnošljiv. Najopasniji otrov nije uvijek onaj koji se mjeri u česticama, ponekad je to trenutak kada se otrov tiho preseli u naviku i počne nazivati normalnim životom. Mostar ne zaslužuje biti grad koji se ljeti zatvara pred vlastitim zrakom dok se iznad vrelog kamena i praznih ulica širi dim tuđe neodgovornosti. Njegova ljepota ne bi smjela uvijek iznova spašavati ono što su ljudi i vlasti zapustili, jer grad ne čuva samo ono što je u njemu lijepo, nego oni koji prestanu pristajati na ružno kao na sudbinu. Smeće, na kraju, nije samo ono što bacamo. Smeće je i ono što trpimo, opravdavamo i prešućujemo. Mostar se neće očistiti dok ne odluči da mu je dosta i jednog i drugog.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

Kupnja

Pretplata