Susramlje. Pojam je to pomalo nejasnog značenja, ali sve mi češće pada na pamet. I na srce. Zagrebemo li malo oko korijenja riječi, osjećaj susramlja trebao bi valjda značiti da se solidarno sramimo zajedno s nekim, ili uz nekoga, ali zapravo mnogo češće želimo reći da se sramimo umjesto nekog, svejedno izabranog ili oktroiranog, glavonje s imenom i prezimenom koji bi po svojoj poziciji trebao urbi et orbi predstavljati sve nas, ali posljedica svojih riječi i djela uopće nije svjestan. Ili stida ni srama ionako ni u tragovima nema. Doduše, obično osnovano ili neosnovano pretpostavljamo da u tome nismo usamljeni te da znani i neznani ljudi svuda oko nas dijele taj naš osjećaj.
Moram priznati, nakon što je Putinova Rusija napala Ukrajinu, nisam slutio da će mi se taj pojam u velikom neonskom natpisu tako često paliti i gasiti iznad glave, da među nama ima tako mnogo onih koji su u stanju zaboraviti kako je Hrvatima bilo kad nas je napala Miloševićeva Srbija, koji ne vide da su retorika i potezi agresora Putina navlas isti. Da, postoji i suštinska razlika, u Domovinskom ratu Hrvatska je ta koja je zapravo bila pod sankcijama, jer one nisu mogle utjecati na agresora koji je već bio naoružan do zuba, dok je u ratu u Ukrajini pod ekonomskim sankcijama još moćniji agresor, a žrtva dobiva još uvijek nedostatnu, ali ipak izdašnu vojnu pomoć Zapada. No, antiamerički ili antizapadni bijes koji očito ključa u mnogima oko nas ne može biti racionalno opravdanje za osjećaj ljutnje protiv Ukrajinaca, navodnih fašista, te za suosjećaj prema stvarnom mafijaško-fašističkom stroju koji ih nesmiljeno gazi.
Nisam stidan, no duboko se sramim državnika koji nam na razne načine uporno opetuju kako je NATO bio taj koji je svojim širenjem napao Rusiju, a da su se Ukrajinci naivno dali nahuškati u rat protiv nadmoćnog neprijatelja kojeg je nemoguće pobijediti. Kao da je Zelenski bio taj koji je odabrao hoće li Putin pokrenuti invaziju ili neće. Naravno, kriv je onaj koji se brani, uskraćujući moćniku njegovo prirodno pravo!
Ukrajinska ofenziva u Harkivskoj oblasti nedvojbeni je dokaz da je tog na papiru nadmoćnog protivnika itekako moguće pobijediti, premda je do potpune pobjede još daleko i možda neće ni biti postignuta na bojnom polju. Iako Zelenski oprezno govori o 2000 km kvadratnih oslobođenog područja, lako je izmjeriti da su ukrajinski vojnici u svega 10 dana oslobodili više od 9000, dok su Putinove armije nakon kolapsa opsade Kijeva uspjele zauzeti manje od 2500 km². No nije to nadmetanje u kilometraži. Oslobađanje Izjuma i Kupjanska jest strateški ključno, bez tih gradova postaje apsolutno nemoguć bilo kakav ozbiljniji napredak Rusa u Donbasu. A prije samo jednog tjedna neki su hrvatski mudraci zborili da je ukrajinska ofenziva propala prije nego što je i počela, udivljeni pred Rusima koji "polako, ali sigurno" melju Ukrajince u Donbasu! Sad je valjda i njima posve jasno – Putin bez opće mobilizacije u samoj Rusiji jednostavno nema dovoljno vojnika. Za razliku od Ukrajinaca, ne može voditi operacije na dvije ili tri fronte istodobno. Mora birati što mu je važnije! Dobije li Ukrajina sve naoružanje koje joj je obećano, može je zaustaviti jedino prijetnja nuklearnom opcijom. Ili da je Amerikanci kao nekoć Hrvate u jednom trenutku počnu pritiskivati da stanu.
Što god govorili putinofili, sankcije itekako djeluju, agresivno ograničenje cijena ruske nafte na svjetskom tržištu, za što Zapad ima sve potrebne alate u rukama, vrlo brzo dovest će do topljenja aktualnih ruskih suficita. Vođenje rata itekako košta! Putin sasvim sigurno gubi i taj energetski rat protiv EU, potpuna je besmislica da sankcije više pogađaju EU nego Rusiju, kojoj će trebati desetljeća da vrati izgubljena tržišta, ako se to uopće više ikad i dogodi.
A čak i kad bi ta tvrdnja bila istinita, to ne bi smio biti argument protiv sankcija. Koliko god će zima biti teška, a neke europske vlade možda i ne prezime suočene s bijesom svojih birača, jasno je da energetski udar više nemamo razloga doživljavati kao nekakvu Putinovu rezervnu nuklearnu opciju. Europa će izdržati, ovisnost o Rusiji ona će smanjiti rušenjem potražnje za prirodnim plinom, a količine u skladištima bit će dovoljne za ovu zimu. Prema analitičarima Goldman Sachsa, za EU će biti dovoljno potrošnju plina smanjiti 15 posto kako bi proljeće dočekala neispražnjenih skladišta. U tom smislu veći izazov bit će ona druga zima u kojoj u rezervi više neće biti ni kubika ruskog plina. Naravno, to rušenje potražnje također će imati svoju cijenu, jer neće biti hladniji samo uredi i stanovi, nego to podrazumijeva i (ne)određeno hlađenje gospodarstva, no, zapravo, ne bi trebalo biti pogubnije od – još jedne pandemijske godine.
