Poslijeratno vrijeme ne miruje i nad našu zemlju neprestano navlači tmurne oblake. Nitko ne zna kada će se oni rastvoriti i po umornoj i poniženoj zemlji, još jednom, kancerogene oborine proliti. I blagoj zemlji, ovisnoj o ovom, onom i mnogočemu, nametnuti život stalnih nemira, trvenja i tragičnih sukoba kao da je na ovom svijetu samo zato da njezini narodi neprekidno granice određuju, sukobljavaju se i ubijaju.
Dolina rijeke Neretve, grad Mostar i cijela zemlja zapleli su se u zamršen čvor koji je teško rasplesti i razriješiti.
Puče kolan svečevoj kobili, okrenuše kola niza stranu – pjevao je Petar II. Petrović Njegoš (1813. – 1851.), crnogorski vladika i pjesnik.
Dok pišem ovu kolumnu, sjetih se svoje pokojne bake Ive, tihe i pobožne žene zrelih godina i bistre pameti.
Kada bi se sa sjevera, s planine Velež ili s juga, i još višeg Biokova, nad Hercegovinom nadvili tamni oblaci, ona bi pred kuću izašla i s moćima sv. Ante ponizno mahala i pobožno molila:
“Grada, rata i zla gospodara sačuvaj nas, Gospodine”…
Kada se oblaci raziđu i opasnost mine, ona bi se u kuću vratila, sjela na prvu stolicu i odahnula, u vjeri da je Svevišnji čuo njezinu molitvu i signale sa zemlje i tako zaustavio grad koji je prijetio.
Kada bih se danas, kao njezin unuk, popeo na najvišu kotu planine Velež i tako se približio nebeskom svodu i s istim moćima, dan i noć, neumorno mahao lijevo i desno, naprijed i natrag, ne vjerujem da bi tu molitvu netko uslišio i mostarski i bosanskohercegovački čvor u miru raspetljao, a da pritom nitko ne bi dohvatio svijetlo oružje i pokušao nešto drugo.
Jazovi starih i novih nesporazuma duboki su i samo ih mržnja uspijeva preplivati. Prvi iskopi urađeni su prije stotinu i pedeset godina. Na politički megdan Hrvatska stranka prava iznijela je ideju ujedinjenja – što u prijevodu znači da se sve hrvatske zemlje trebaju ujediniti. U taj politički koncept sa svojom površinom, uzduž i poprijeko, ulazila je i naša zemlja – Bosna i Hercegovina… Predsjednik Hrvatske stranke prava dr. Ante Starčević (1823. – 1896.) okrunjen je titulom Oca nacije.
S druge strane rijeke Drine, nekako u isto vrijeme, dr. Stevan Moljević (1887. – 1959.) proklamirao je ideju po kojoj svi Srbi trebaju živjeti na cjelovitom državnom prostoru. Tom prostoru pripada naša zemlja Bosna i Hercegovina i još ponešto “tamo daleko, kraj sinjeg mora”. Dakle, prije stotinu i pedeset godina zapleo se bosanskohercegovački politički čvor.
Da stvar i u ovo vrijeme postane potpuno zamršena, oglasio se Ahmed Davutoglu (1959.), bivši predsjednik vlade Republike Turske. Prilikom obnove Ferhat-pašine džamije, prije nekoliko godina (2016.) usred Banje Luke nepromišljeno i nadmeno reče:
“Turska se nikada neće prestati miješati u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine!”
Na ovako provokativnu političku izjavu savršeno je odgovorio Hajrudin Somun (1937.), diplomat i novinar:
“Bilo bi najbolje da je Davutoglu na avion zakasnio i da nije nikako došao. Davno se naša zemlja oslobodila Osmanskog Carstva. Nama je potrebna Europa”…
U jednoj svojoj priči Ivo Andrić (1892. – 1975.) piše:
“U neka osmanska vremena malo upućeniji čovjek pita svog susjeda: ‘Što misliš – koji je najbolji paša koji je u Bosnu došao?’ A ovaj mu, bez razmišljanja, odgovori: ‘Najbolji je onaj koji je iz Stambola pošao, do Sandžaka došao i vratio se, a u Bosnu ni zagazio nije’”…
Milan Kučan (1941.), bivši predsjednik Republike Slovenije, umjeren i dobronamjeran političar, u razgovoru za Večernji list 2. veljače ove godine kaže:
“Oni koji govore o radikalizaciji muslimana u Bosni i Hercegovini u pravu su. Ali to nije izvorni islam BiH. U vrijeme nesretnih ratova protiv BiH, Bošnjacima su u pomoć dolazili mudžahedini. Danas tamo žive i imaju svoje obitelji. No tada nitko nije bio dovoljno oprezan. Izetbegović (1925. – 2003.) se okrenuo prema onima koji su mu u nevolji htjeli pomoći. Nažalost, to su bile radikalne islamske zemlje. Posljedice su tu. Može li ih BiH sama riješiti? Mislim da ne može. Konačno, to nije samo problem BiH. Sve nas se taj problem dotiče”.
Političke ideje dr. Ante Starčevića i dr. Sretena Moljeviča postojeći jaz proširile su, produbile i pretvorile u pravi bezdan. Sukobi s konca prošloga stoljeća zapleli su BiH u politički čvor pa se čovjek mora upitati: je li ga na miran način moguće razriješiti i tko bi to mogao učiniti?
Prije četrdeset godina Miroslav Krleža (1893. – 1981.), intelektualni gorostas koji je svoje vrijeme razumio žešće i bolje nego itko drugi, rekao je:
“Ne bih želio biti svjedok onom što će se nakon odlaska Josipa Broza (1892. – 1980.) dogoditi. Moglo bi biti gore nego što je ikada bilo, i to u vremenu dolazećih dvadesetak godina”.
I bi tako!
Prije dvije godine, prigodom obnove crkve Uspenja Presvete Bogorodice na Krki, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej (1930.) reče:
“Neka zlokobna sila u našem vremenu ponovno se uzdiže i unosi strah i nemir. U našem srpskom narodu mržnja nije prestala, ona se priprema i navješćuje. Bože, budi sa mnom da se one nikada ne dogode”…
Nije dobro i nije bezbrižno vrijeme kada se ovakve riječi čuju od predsjednika male mjesne zajednice, a kamoli od duhovnog prelata i neprikosnovenog autoriteta jednog naroda.
Najteže je pokvarene stvari popravljati – kaže jedna pučka mudroslovica.
Tko bi naše prilike mogao popraviti i zemlju izvesti na sigurnu autocestu? Nije to učinio prvi visoki predstavnik, onaj omaleni, bljedoliki Austrijanac iz Koruške. Iza sebe ostavio je tenkovima uništenu privatnu Hercegovačku banku i izvrsno organiziranu televiziju Erotel. Ostavio je nepravdu i nered. Onaj drugi, uspravna hoda, zamućena pogleda i umjetničkog poriva “hotelska salveta”, bisernom gradu nametnuo je Statut i Mostar ostavio u okovima nesporazuma. Ostavio je Statut koji ne stvara mir, slogu i spokoj, ostavio je kancerogeno tkivo ravno luđačkoj košulji njegova prethodnika.
Ni aktualni visoki predstavnik nije se posebno proslavio. Zato bi se u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru trebali sastati visoki predstavnici, njihovi najbliži suradnici i zajednički raspraviti – zašto su jednoj lijepoj zemlji navukli luđačku košulju, zašto su bisernom gradu nametnuli takav Statut?
Snagom svoga intelekta naši čelni ljudi pozvani su pratiti što veliki veziri smjeraju i planiraju. Jer ako se, kao narodi, ne dozovemo pameti, ostat ćemo kao stablo kad oluja prođe, kako je pjevao veliki Anton Branko Šimić (1898. – 1925). Veliki veziri i kolonizatori ništa ne zalijevaju niti okopavaju; oni isisavaju i odnose sve što se isisati i odnijeti može. Konačno, bliža povijest svjedoči nam da smo i sami odgovorni jer se ne znamo osloboditi ljudi koji žive s mitovima i mitologijom u uvjerenju da ih je Božja providnost pozvala da svoj narod izvedu na zamišljene granice.
Nešto u nama i oko nas nije dozrelo i za berbu prispjelo. U utrobi zemlje nastala su tektonska podrhtavanja koja izazivaju potrebu za bježanjem – jer samo u tome je spas: non est salus nisi in fuga, kako su govorili stari mudri Latini. Ova tektonska podrhtavanja smirit će se kada naši prvi ljudi prihvate načelo koje je uklesano na vratima dubrovačkog kneza:
obliti privatorum publika curate (zaboravite na privatno, brinite za javno). U protivnom nastat će pustoš kojoj će najbolje odgovarati poezija Rikarda Katalinića (1869. – 1954.):
Palače su ionako puste,
pomalo se ruše,
baš u nove
i slobodne dane,
samo crkva stoji,
zapis naše duše,
i Gospoda moli
da nam sunce grane…
