Nedjelja, 22., i utorak, 24. srpnja 2018. godine, unatoč svemu i svačemu, najčešće nerazumnim stajalištima, ostat će zlatnim slovima zapisani u povijesti Hercegovine i njezine posestrime Bosne.
U nedjelju 22. srpnja na platou međugorske crkve sv. Jakova ujedinio se cijeli svijet. Ljudi bijele, tamne i smeđe puti, s izaslanikom Svete Stolice, nadbiskupom Henrykom Hoserom, sudjelovali su u svečanoj, inauguralnoj svetoj misi.
Dva dana kasnije, 24. srpnja, na livanjskom nogometnom stadionu Zgona okupilo se sedamdesetak tisuća ljudi i sa Zlatkom Dalićem, nadbiskupom nogometnih vještina, slavilo nacionalni uspjeh na minulom Svjetskom nogometnom prvenstvu.
Jedan vjerski i jedan sportski, nogometni, nadbiskup predstavili su se kao propovjednici duhovnosti, zajedništva, nacionalne radosti u umornoj Hercegovini i još umornijoj njezinoj posestrimi Bosni.
Tko sam ja da pišem o ovim događajima, pitao sam se. Ostavio sam ideju da prespava i da se provjetri. Jutro je uvijek pametnije od večeri, u glavi i uopće oko nas često zna biti jasnije i drugačije nego što je na samom početku bilo. Moje dvojbe potaklo je racionalno razmišljanje jer kako ću pisati i raspravljati o religijskom fenomenu o kojemu nemam posebna, pogotovo ne meritorno, znanja?
Kako ću pisati o religijskom fenomenu o kojem skoro 40 godina raspravljaju najugledniji teolozi, filozofi, psihijatri, sociolozi, neuropsihijatri i trojica papa? Za jednog kažu da je svet (i jest, subito), za drugog da je najpoznatiji teolog minulog i mnogih stoljeća i za još jednog, trećeg, papu Franju, da je dobrohotan i pažljiv. Odlučio sam pisati i pri tom biti oprezan. Pisati i biti pripravan, braniti svako slovo i svaku riječ koja je napisana.
U nedjelju 22. srpnja ispred međugorske crkve sv. Jakova, ispred župnog ureda i vanjskog oltara sreo sam puno poznanika i prijatelja iz inozemstva, Zagreba, Zadra, Splita, Dubrovnika, Sarajeva i mnogih drugih mjesta u Bosni i Hercegovini. Sreo sam nekoliko ljudi kojima se ponosi ovo vrijeme i ovo stoljeće. Pri svakom susretu i prstima ruke mogli su se dotaknuti zanos i radost iščekivanja što će u svečanom času, u svojoj propovijedi, reći nadbiskup koga su uputili Sveta Stolica i papa Franjo.
I evo što u najkraćem reče:
“U Međugorje dolaze ljudi iz najudaljenijih dijelova svijeta, iz, po prilici, osamdesetak država. Temeljno pitanje je zašto toliko ljudi, unatoč udaljenosti i svemu drugom, u tolikom broju svake godine dolazi u Međugorje. Odgovor koji se nameće je ovaj: dolaze kako bi susreli nekoga, susreli Boga, Krista, susreli njegovu Majku, a potom i otkrili put koji vodi do radosti življenja u kući svoga Oca i svoje Majke, konačno kako bi otkrili marijanski put kao najsigurniji put. To je put štovanja Marije koji se godinama ovdje u Međugorju odvija”. To je, po mom osjećaju, bio središnji dio poruke Svete Stolice.
Desetak tisuća hodočasnika razumjelo je što govori apostolski vizitator, što svjedoči i poručuje. Zahvalili su dugim i spontanim pljeskom. Siguran sam da je nastupni govor apostolskog vizitatora prošao “sito i rešeto” i da je u uredima vatikanske diplomacije svaka riječ stotinu puta mjerena, provjeravana i dovođena u suodnos s onom koja dolazi iza nje. To su poruke koje kao pisani dokumenti, kao svjedoci vremena i događaja, završavaju u vatikanskim arhivima za sve vijeke vjekova.
Darko Pavičić, novinar i kolumnist Večernjeg lista, čije tekstove redovito čitam i divim im se, u srijedu na blagdan sv. Jakova, (25. 7.), zaštitnika župe Međugorje, piše: “Moraš biti ludo hrabar ili hrabro lud pa se usprotiviti ovoj i ovakvoj poruci Svete Stolice”. Za nekog tko se na poseban način želi istaknuti i svoje mišljenje pokazati kao točno, jedino i nepogrešivo, u našim krajevima s podsmijehom se kaže: “Hoće biti veći katolik od Pape”. Eto, tako jedna pučka mudroslovica kratko i jasno kaže da nitko ne može biti iznad prvog svećenika sveukupne Katoličke crkve, Svetog Oca.
Ipak, sve se mora razumjeti. U jednoj prethodnoj kolumni citirao sam misao našeg nobelovca Ive Andrića. Ponovit ću je i ovom prilikom jer savršeno odgovora suprotstavljenim stajalištima oko bitnih pitanja našeg naroda.
Evo što mudri nobelovac kaže:
“Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda (i čovjeka, op. a.) da zdrav razum i prav sud otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećeni narod (i čovjek, op. a.) ne može više da razlikuje, ne samo dobro od zla, nego ni svoju vlastitu korist od očigledne štete”.
Da naši osjećaji nisu oslabjeli i otančali, da smo stabilan i postojan narod, ne bismo mali i malobrojni imali dvije Hrvatske demokratske zajednice, dva hrvatska kulturna društva Napredak i dva suprotstavljena krila unutar Katoličke crkve. Sve udvoje i uduplo, a nema nas dovoljno ni za ono jedno.
U međugorskoj crkvi sv. Jakova s oltara s kojega je propovijedao i apostolski vizitator, fra Jozo Zovko, svjedok prvih ukazanja prije 37 godina, u propovijedi je rekao: “Došlo je vrijeme da se skinu okovi…”. To je bilo dovoljno da na malu župnu zajednicu nahrupi vojska policajaca i specijalaca s dugim cijevima i psima tragačima. To je bilo dovoljno da župnika uhite, pritvore, procesuiraju, nevinog osude i u Foču, među prijestupnike svih boja, pošalju.
Sjećam se i znam da je branitelj fra Joze Zovke, odvjetnik Milan Vuković, zatražio da se na okolnosti obrane provede dokaz preslušanjem svih punoljetnih mještana koji su bili na toj svetoj misi. Sud je takav prijedlog odbio jer je za osuđujuću presudu bio dovoljan iskaz jednog nesretnog, naručenog i poučenog, svjedoka. Nekoliko godina kasnije, pod teretom osobnog grijeha, svjedok nesretnik kleknuo je, ispovjedio se i rekao: “Mea culpa, mea maxima culpa - moj grijeh, moj preveliki grijeh.
Lagao sam, natjerali su me!”
Fra Jozo Zovko, karizmatski međugorski svećenik, odslužio je kaznu zatvora, a još uvijek strpljivo podnosi drugu nepravednu i nerazumnu osudu. Svoju zlatnu misu, pedesetu obljetnicu svećeničkog zvanja, proslavio je na otoku Badija, daleko od Širokog Brijega, Međugorja i središta svoje provincije, od naroda i kraja kojima je svoj život posvetio.
Zašto?
Apostolski vizitator neće imati problema s policijom, specijalcima i sudovima, ali je sigurno da mu predstoji puno posla dok u međugorskom svetištu ne zavlada red onakav kakav postoji u Lourdesu, Lorettu i Fatimi, svetištima istog značenja.
U nedjelju 22. srpnja desetak tisuća hodočasnika s visoko podignutim barjacima svojih zemalja i burnim dugotrajnim pljeskom pokazalo mu je što želi i što od njega očekuje. Samo tri dana kasnije, na blagdan sv. Jakova, apostolski vizitator odgovorio je i rekao: “Međugorje je svjetsko mjesto molitve i obraćenja. Mi Međugorčani imamo veliku odgovornost prema cijelom svijetu”.
Samo što se stišao eho međugorskog ushićenja, u Livnu, udaljenom stotinjak kilometara, u utorak 24. srpnja dogodio se još snažniji pljesak, još snažnije zajedništvo hrvatskog naroda u BiH, u Hrvatskoj i onog koji je rasut diljem svijeta.
Skup kakav je Livno doživjelo na dočeku izbornika hrvatske nogometne reprezentacije naša zemlja doživjela je u lipnju 2015. godine prilikom dolaska svetog oca Franje. I tada se na koševskom olimpijskom stadionu, baš kao i livanjskim Zgonima, okupilo šezdesetak tisuća ljudi. To je povijest. Livno, s ljudima iz cijelog svijeta, disalo je kao jedno biće, kao jedna duša. Policija ponosno ističe da se masa ljudi vratila svojim polazištima bez incidenta i najmanje prometne nesreće. Ostao je samo jedan zaboravljen mobilni aparat.
Zlatko Dalić, stručan i odlučan, tih i odmjeren, ponizan i pobožan, na ruskom nogometnom ratištu prošao je sve ofenzive i popeo se na nogometni Olimp. Na putu do najvišeg trona, osim znanja i vještina, potrebno je i pošteno suđenje. Najveći nogometni i sudački autoriteti uglas kažu da je dosuđenim prekršajem i jedanaestercem u finalnoj utakmici Zlatko Dalić bio grubo pokraden. Zato i nije čudo što na ulazu u Livno, u rodni grad Zlatna Dalića, stoji veliki pano na kojem piše: “Na svijetu ste drugi, a u našim srcima prvi”.
Prije dvije godine u čapljinskom hotelu Mogorjelo sudjelovao sam u predstavljanju knjige “Moj životni put” čiji je autor akademik Jakov Pehar, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Bosni i Hercegovini. U jednom času u oči sam gledao dr. Smiljana Vidića, načelnika općine, i rekao da bi bio elementarni red da jedan park u Čapljini ponese ime akademika Jakova Pehara, čovjeka i znanstvenika koji je kroz svoj cijeli radni vijek brinuo o svakom zasadu i svakom stablu u Čapljini i njezinu okruženju.
Općinsko vijeće prihvatilo je prijedlog, organiziralo se, pronašlo sredstva i uredilo središnji gradski park. On će uskoro biti otvoren i s ponosom nositi ime Jakova Pehara, rođenog Čapljinca, prvog predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u BiH. Čapljina se dostojno odužila svom najboljem izdanku.
Ne postoji događaj niti postoji način na koji se Livno, drevni povijesni grad, mogao bolje predstaviti od načina na koji je to uradio Zlatko Dalić. Kada u kamere cijelog svijeta i u pero svih novinara kaže: “Ja sam ponosni Livnjak”, čulo se to u Europi, Africi, Aziji, Australiji, u jednoj i drugoj Americi.
Nakon Zagreba, Zadra, Splita, Omiša, Imotskog, Donjeg Miholjca, Rapca i Kraljeve Sutjeske, hrvatska nogometna bajka okončana je na mjestu gdje je njezin autor ponikao.
Livno se predstavilo kao mjesto uspjeha i sreće, zadovoljstva i domoljublja i napose kao mjesto snažnih, darovitih i beskrajno uspješnih ljudi. Siguran sam kako će grad Livno trajno obilježiti ime i životno djelo svog sugrađanina - Zlatka Dalića.
Je li naš ponos? Jest!
Možemo li? Možemo!
Neka tako i bude - amen!
