Ni stadion ne bi mogao primiti sve one koji bi prekosutra željeli biti na izricanju presude bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću. Oko 150 žrtava, 200 novinara, 50 diplomata i državnih predstavnika te više od 100 profesora, istraživača i predstavnika civilnog društva svjedočit će uživo tom povijesnom događaju koji će u mnogome odrediti odnose u budućnosti i istinu o prošlosti. Cijeli svijet iščekuje pravdu. Mnogi će je različito doživjeti. Kakva god odluka bude, izazvat će žestoke prijepore.
Osim što mu je zadatak zadovoljiti pravdu i kazniti počinitelje i naredbodavce ratnih zločina počinjenih na bivšem području Jugoslavije, Haaški sud svojim je radom trebao pridonijeti suočavanju s istinom o zločinima i pomirenju naroda u regiji. Presuda Radovanu Karadžiću vjerojatno će ispuniti misiju kazne i bar djelomičnog zadovoljenja pravde, ali teško će biti doprinos suočavanju s istinom o zločinima i pomirenju. Politika i javnost u Republici Srpskoj će presudu svom ratnom lideru protumačiti kao svaljivanje ratne krivnje samo na Srbe i međunarodni pritisak na ukidanje njihova entiteta. Bošnjaci će je, dobiju li haaški argument da je RS nastao na zločinima, koristiti za njegovo ukidanje.
Nema te presude i kazne Karadžiću koja bi potpuno zadovoljila sve one koji su zbog njegova djelovanja ostali bez obitelji, prijatelja, doma... Stoga je neizbježno da ćemo nakon izricanja presude Radovanu Karadžiću umjesto pomirbe imati nove tenzije, teške riječi, optužbe. Bez obzira na te popratne pojave, presuda je važna, jer nakon Miloševićeve smrti prije izricanja presude, Karadžić je ostao ključna osoba iz vrha tog ratno-zločinačkog pothvata koja pravno mora odgovarati za njegove posljedice.
Ono što BiH ostaje i nakon završetka tog sudskog procesa, pa i zatvaranja Haaškog suda, borba je s tri istine, tri povijesti, a čini se i s tri budućnosti. Malo je stvari oko kojih tri naroda u BiH imaju iste nade i očekivanja. Članstvo u Europskoj uniji je možda i jedina točka u projiciranoj budućnosti kojoj teže sva tri naroda. Pomalo je paradoksalno da će Karadžić znatno prije većine građana BiH biti stanovnik EU. Zahvaljujući uvjetima u skandinavskim i nekim drugim europskim zatvorima, mogli bi to biti čak ugodni starački dani za doktora Dabića.
Iz njih će moći bezbrižno pratiti kako u svijetu jača islamofobija, a u Europi je zbog migrantske krize sve radikalnija desnica. Papa Franjo je u Sarajevu rekao kako su teroristi pokrenuli jednu vrstu 3. svjetskog rata koji se vodi “u dijelovima svijeta”. Možda se taj rat moglo zaustaviti da je svijet bio odlučniji u vremenima kada su piromani poput Karadžića palili fitilj na balkanskoj bačvi baruta. Presuda “ratnom vođi bosanskih Srba” stiže prekasno i kakva god bila, samo će ponovno produbiti pukotine na kojima je početkom devedesetih počeo rat.
Na žalost, trebam razočarati g. Pavkovića i sve one koji o toj presudi misle da je to bog zna kakva velika stvar i da će cijeli svijet budnim okom pratiti i komentirati ishod izricanja presude. Prošavši brojne zemlje treba teći da ta presuda, Karadžić konflikt u Bih otprilike toliko zanima zapadni svijet kao prije dan-dva izrečena presuda ratnom zločincu iz DR Konga. Je li da čak i niste čuli za to, a radi se o ubojstvu 17 tisuća ljudi za tjedan dana odnosno više deseti na tisuća za više godina. Eto, toliko. A što se tiče BiH dok cijela zemlja živi od milošće i nema nikakvoga napredka gospodarstva i ne će se ništa promijeniti. Ta opasnost prijeti i Nama.