Dugo sam razmišljao o tome – kakav bi naslov trebao dati današnjoj kolumni.
U jednom času pomislio sam da bi bilo primjereno “krstiti” je imenom – “Pravosudni promašaj”.
Promašaji su česta pojava. U poslu, u ljubavi, u sportu, u svim sferama ljudskoga života može se doživjeti promašaj. Nema nepogrešivih ljudi. U odnosu na ono o čemu namjeravam pisati, takav naslov učinio mi se blijedim. “Kamilica”, rekoh u sebi.
Nakon toga, mislio sam da bi kolumni odgovarao naslov – “Sve je moguće”. Opet ni to nije ono na što ovom prilikom želim upozoriti. Jedan drugi naslov učinio mi se boljim. Pitao sam se (samo) – je li u javnom prostoru za časne ustanove pristojno koristiti pojedine riječi?
Što ću kada je tako i kada u materinskom jeziku nisam našao bolju i primjereniju riječ za ono o čemu želim pisati?!
Početkom lipnja 2018. godine hrvatsku društvenu, političku, pravosudnu i sportsku scenu zaokupljala su dva događaja. Jedan je vezan za kazneni progon Zdravka Mamića, savjetnika u Nogometnom klubu Dinamo, a drugi za odlazak nogometne reprezentacije na Svjetsko prvenstvo u Rusiji.
Javnost se pitala – je li moguće da je Zdravko Mamić iz Dinama, kluba u koji se kleo, nezakonito izvukao tridesetak milijuna maraka (nije malo) i hoće li njegova “djeca” – Dejan Lovren i Luka Modrić, stupovi obrane i napada, pod optužbom za lažno svjedočenje, sjesti na užarenu klupu Općinskog suda u Osijeku ili Zagrebu?
Prije svega, javnost se pitala: mogu li hrvatski nogometaši sa Zlatkom Dalićem, novim nepoznatim “vojskovođom”, polučiti uspjeh koji najavljuju ili makar ponoviti onaj koji je s Bobanom i Šukerom postigao Miroslav Blažević na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. Bilo je to 1998. godine.
Kada odvjetnik svoj posao radi u duljem razdoblju, u njemu se izgradi osjećaj prepoznavanja i slabašnih povjetaraca koji pušu s bokova i, naoko, bezazleno prijete. Baš onako kako vođa napada izgradi instinkt pa se na vrijeme zna postaviti, loptu sačekati i u gol je zapucati. Za jedno i drugo treba vremena.
I vrapci na grani znaju da se hrvatsko pravosuđe ne može pohvaliti svojom ažurnošću i učinkovitošću. E, kada je to tako (a tako je), čovjek se mora upitati – čiji je bio interes da se kazneni postupak protiv Zdravka Mamića okonča i presuda objavi tjedan dana pred otvaranje Svjetskog nogometnog prvenstva? I još više – čiji je bio interes da se svjedoci u tom predmetu (Luka Modrić i Dejan Lovren) podvrgnu istražnom kaznenom postupku kada u onom prvom, temeljnom, MAMIĆEVOM, presuda nije postala pravomoćna?
Od izricanja prvostupanjske presude Zdravku Mamiću prošla su četiri mjeseca.
Jednoga predvečerja, vozeći se iz Sarajeva, slušao sam osvrt Veljka Miljevića, briljantnog branitelja Zdravka Mamića. Vjerujem u ono što je o procesu kolega Miljević rekao. Vjerujem i u ono što je u stručnom elaboratu napisala dr. Jasna Omejec, sveučilišna profesorica i bivša predsjednica Ustavnog suda Hrvatske.
Oštećenik, Nogometni klub Dinamo, kaže da za njega nisu nastupile štetne posljedice, a vrhovna pravna znanost da je optužnicu potpisala neovlaštena osoba.
I što ćemo sada?
Priča o krivici Zdravka Mamića tek je otvorena. Put do pravomoćnosti presude dug je i neizvjestan, kao što je neizvjestan nastavak i dovršetak gradnje autoceste do i oko Međugorja. I Mostara, naravno.
Dok presuda u kaznenom predmetu Zdravka Mamića ne postane pravomoćna, dok Vrhovni, moguće i Ustavni sud Hrvatske, ne ocijene karakter iskaza Dejana Lovrena i Luke Modrića, zahtjev za pokretanje istražnog postupka nije se mogao podnijeti.
Ni slučajno!
Podizanje i potvrđivanje optužnice prije pravomoćnosti ove presude pravosudno je bogohuljenje. Presedan kakav se dogodio u Osijeku nisam doživio.
Za njega nisam ni čuo.
Eto, takav postupak opravdava naslov današnje kolumne – Pravosudni sataraš. Čudno je da se ovakav pravosudni sataraš mogao dogoditi u zemlji bogate pravne tradicije, u zemlji u kojoj je prije skoro tisuću godina donesen Vinodolski zakonik (1288.), jedan od najsuvremenijih pravnih dokumenata u Europi toga vremena.
U ovoj pravosudnoj blamaži slutim duh i rukopis autora i crtača kukastog križa – splitsko-poljudske svastike i podmuklu nakanu Državnog odvjetništva. Kazneni predmet protiv Luke Modrića i Dejana Lovrena nije opterećen dokazima. Potrebno je obaviti uvid u njihove iskaze, spis zatvoriti i na jednoj glavnoj raspravi oglasiti ih krivima.
U tom slučaju, žalbeni postupak Zdravka Mamića bio bi bespredmetan. S presudom Luki Modriću i Dejanu Lovrenu presudilo bi se i Zdravku Mamiću. To i jest bit pravosudne žurbe i podmukle namjere!
Pola stoljeća sjedim u sudskim klupama. Branio sam predsjednike država, ministre i generale, biskupe i svećenike, sportaše, ubojice i prevarante svih vrsta i svih boja.
I naslušao se svakakvih svjedoka.
Napisao sam desetak knjiga i nekoliko drama o temama iz sudskih klupa.
Nikada nisam branio osobu koja je bila optužena za lažno svjedočenje. Takvo iskustvo je i mojih kolega u Hrvatskoj. Osjetljivo je to kazneno djelo.
Teško je dokazati dolus direktus.
Neovisni tužitelji to znaju. Zato i bježe od podnošenja ovakvih optužnica.
Kako je, tako je!
U miru međugorskog svetišta i ugođaja hotela Regina, uz bratsku pažnju Maria i Jure Vasilja, Zdravko Mamić može pripremati daljnju obranu i preispitivati svoje iritantne javne nastupe. Vjerujem da ga je već sada sram pocijepanih košulja, spuštenih hlača, izgovorenih psovki, rasutih eura, tamburaša i postupka prema svojim braniteljima u sudnici osječkog Županijskog suda.
U tvrda i olovna vremena, za najveći dio žitelja zapadne Hercegovine predsjednik Nogometnog kluba Dinamo uživao je, zamalo, ugled zagrebačkog nadbiskupa. To je Zdravko Mamić morao znati. Netko ga je o tome trebao posavjetovati.
Dok pišem ovu kolumnu, sjetih se jedne prigode iz hotela Annamaria u Međugorju. Vezana je za Nogometni klub Dinamo.
Davno je bilo!
Jedne nedjelje Dinamo je igrao u Metkoviću s bivšim prvoligašem Neretvom, a za tri dana polufinalnu utakmicu s Hajdukom u Splitu. Dinamo je odsjeo u hotelu Annamaria. Za splitsku utakmicu pripremao se u međugorskom sportskom centru Nike Dodiga.
Na večeri u hotelu Annamaria pridružio nam se fra Ivan Ševo, glasoviti franjevac. Dinamovac – od glave do pete.
Dario Šimić tek je kucao na vrata prve momčadi. U jednom trenu, za vrijeme objeda, fra Ivan upita: “Znate li, djeco, koje su kod nas u Hercegovini tri temeljne boje?”
Dario Šimić, a potom za njim svi uglas: “Pa zna se – crvena, bijela i plava.”
“Nije, djeco, tako. Kod nas u zapadnoj Hercegovini tri temeljne boje su: plava, tamnoplava i svjetloplava. Zato, dok god nosite ovu majicu, dok nosite dres Dinama, vodite računa o svom ponašanju i nastojite biti najbolji među najboljima”, odmjerenim glasom duhovnika obrati se fra Ivan.
LUKA OD ZLATA
Nakon što su na minulom nogometnom prvenstvu u Rusiji izazvali divljenje cijeloga svijeta, u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, Luku Modrića, Dejana Lovrena, Zlatka Dalića i nogometnu bojnu, dočekalo je pola milijuna ljudi. Dostojanstveno, ponosno i veličanstveno. O tom dočeku raspisao se cijeli svijet.
Na dočecima u Splitu, Omišu, Imotskom, Zadru, Donjem Miholjcu i Livnu, u mjestima otkuda su potekli sportski vitezovi, okupilo se još pola milijuna ljudi. U Austriji, Njemačkoj, Australiji, Americi, Argentini, Čileu, Kanadi... njihov uspjeh proslavilo je još milijun rasutih sunarodnjaka.
Jer, oni su zlatni.
Oni su postali simbol i ponos.
Zdravku Mamiću sigurno nije bilo lako.
Nije mogao nigdje.
Ni u Livno, u postojbinu obiteljskih korijena.
Vjerujem da je već sada svjestan svoje ishitrene odluke.
Dugo će ova priča trajati. Tko zna koliko godina? Unatoč svemu, život u Međugorju svojevrsno je izdržavanje kazne. Brzo će doći Dan mrtvih, Božić i Nova godina.
“Najstrašnija kazna moga života jest u tome što sam osuđen da živim sam”, u Ex pontu piše Ivo Andrić.
Svake godine u Mostar, u rodni grad, na nekoliko dana odmora dođe legendarni vratar Ivica Ćurković. U knjizi “Mostarski dragulji za sva vremena” krstio sam ga imenom Nogometni akademik.
Sjedimo u popularnom mostarskom kafiću Gardens i razgovaramo o dojmovima s minulog Svjetskog nogometnog prvenstva.
Na upit – je li postojao prekršaj iz kojega su Francuzi dali gol i je li postojao penal, svjetski sportaš, bez dvoumljenja, odgovori mi:
Ni jedno, ni drugo.
Bili smo bolji. Iza nas je stajala nešto slabija i neuglednija država. Francuska je Francuska! Nisu postojali ni prekršaj, ni penal, kazao je i moj suigrač legendarni francuski reprezentativac Michel Platini.
Kada je Luka Modrić u Moskvi izabran za najboljeg igrača minulog Svjetskog prvenstva i u Monaku primao lentu najboljeg igrača Starog kontinenta, u dvorani nije bio njegov suigrač Cristiano Ronaldo.
Kada je 24. rujna u Londonu proglašen za najboljeg igrača svijeta, u svečanoj Fifinoj dvorani, ponovno nije bilo Ronalda, prepotentnog i bahatog sportaša koji od sebe samog ne vidi nikog drugog.
Svečano odjeven, poput engleskog princa Harryja, u prepunoj Fifinoj dvorani, Luka Modrić obraćao se na engleskom, španjolskom i hrvatskom jeziku. Svoju domovinu predstavio je pred nekoliko milijardi ljudi. Za nju, malu i nepoznatu, čulo se i saznalo u zadnjem azijskom, afričkom, australskom malom mjestu.
U tom času zasuzilo je oko Zvonimira Bobana, kapetana brončane generacije iz Francuske 1998. godine.
Za vrijeme rujanskog održavanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, pred političkim predstavnicima cijelog svijeta, pohvalila se uspjehom svojih nogometaša. Izdvojila je i spomenula ime Luke Modrića.
E, kada je to tako, gospođo predsjednice, budite prava državnica!
Iskoristite svoje ovlasti i abolirajte Luku Modrića i Dejana Lovrena od nepotrebnog kaznenog progona i poniženja.
Iz pragmatičnih razloga, Vaš prethodnik abolirao je 21.580 počinitelja najtežih kaznenih djela.
Kao državnica putujete svijetom. Ako jednog dana dođete na portugalski otok Madeira, sletjet ćete u Zračnu luku Cristiano Ronaldo. U gradu Das Maravitas, domaćin će Vam s ponosom ponuditi posjet muzeju Cristiano des Santos Aveiro Ronaldo. Portugal je svojoj vedeti izgradio muzej i zračnu luku krstio njegovim imenom.
Hrvatska je svom kapetanu, još zlatnijem Luki Modriću, podigla optužnicu i krstila je njegovim imenom. “O, sram i grdoba...”, pjevao je stari pjesnik.•
