Za vrijeme studija učili su nas da je sud uzvišeno i posvećeno mjesto. S vremena na vrijeme, na to posvećeno mjesto dolaze posvađani i grešni ljudi čuti pravorijek, čuti sudačku kao Božju riječ pred kojom svaka druga mora utihnuti.
Umuknuti!
To su čestite sveučilišne priče.
Vrijeme donese i prilike u kojima o sudačkim odlukama treba nešto reći. Nekada malo i tiho, nekada malo više, a nekada oštro i odlučno. Kritički!
Kada sam počeo pisati ovu kolumnu, sjetio sam se mudrog savjeta svevremenog Ive Andrića. Evo što on kaže i savjetuje:
“Napisanu riječ izgovorite glasno i šapatom. Stanite na nju svom svojom težinom i provjerite njenu nosivost. Omućajte njome usta kao što dobar vinar proba vino. Ako vaša riječi izdrži ove provjere, pustite je neka ide u svijet i neka se bori.”
Slijedio sam savjet mudrog nobelovca. Pritiskao sam svoje misli, mjerkao ih, mućkao i, na koncu – otpustio.
Znam da su one oštre i da mogu izazvati različite opaske. Možda i nešto oštrije međunarodne, tzv. demokratske javnosti.
Nakon dvadeset i četiri godine rada Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u Jugoslaviji pogasio je svjetla, spustio zastore i zatvorio svoje pravosudne kapije. Na kraju rada i isteka mandata, u studenom prošle godine, izricanjem presude generalu Ratku Mladiću i njegovu kolegi po činu, časti i zvanju – generalu Slobodanu Praljku, odigrao je veliko pravosudno finale.
Generalu Ratku Mladiću Haaški sud izrekao je kaznu doživotnog zatvora. General Slobodan Praljak presudio je sam sebi. Nakon što mu je odbijena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, u sudnici je popio otrov – cijankalij i okončao svoj život. Ovaj tragični čin vidio je cijeli svijet.
Promatrajući čin samoubojstva, pitao sam se i još se pitam: koliko je razočaranja u sve oko sebe imao jedan stamen čovjek i intelektualna gromada koja je na takav način odlučila okončati život? S najvećim zanimanjem očekujem saznati što je napisao svojoj odvjetnici Niki Pinter. Pismo je ostavio u zatvorskoj ćeliji.
Moja znatiželja postala je veća jer je Haaški sud odbio zahtjev odvjetnice da joj se pismo preda. Što li u njemu piše? Što li piše kada ga odbijaju predati onom na koga je naslovljeno?
Ova enigma zanimljiva je svima, osobito onima koji znaju bistrinu uma i snagu Praljkova pera.
Presude generalu Ratku Mladiću i generalu Slobodanu Praljku, kao i sve ostale presude koje je izrekao Haaški sud, izazivale su različite reakcije. O njima se pisalo i pričalo. I još će!
Jedan vrhovni duhovnik kaže da je to sud Sotone, a drugi da je to politički sud koji je obavio zadanu geopolitičku misiju.
Ne radi se samo o postupcima i neočekivanim propustima međunarodnog suda, nego o dubokoj podijeljenosti naroda bivše države. Što su kazne bile veće i strože, osuđenici su u svijesti svoga kolektiviteta postajali veći heroji. Oni s doživotnim kaznama zatvora postajali su sveti ljudi, dostojni časti oltara. Subito – odmah, kako kažu naši susjedi Talijani.
Moje dugogodišnje iskustvo govori mi da su se nad ulogom Haaškog suda nadvili brojni i vrlo ozbiljni upiti. Upiti koji govore da se pred ovim sudom odigravala velika komedija. Igrokaz koji je trajao dvadeset i četiri godine i koji je, s vremena na vrijeme, prerastao u tipičnu pravosudnu lakrdiju.
Zašto ovako mislim i pišem? Sveti Augustin, teolog i pisac, prije dvije tisuće i pet stotina godina napisao je:
“Kada se od društva odmaknu pravda i pravičnost, što je država drugo nego razbojnička družina?!”
Od Haaškoga suda odmakli su se pravda i pravičnost. Sve zaudara mirisom geopolitičkih planova i interesa velikih sila. Tako govore i aktivni akteri, tužitelji, suci i suradnici.
U iznošenju svojih misli zanemarit ću imena optuženih osoba, njihovu vojnu pripadnost i ulogu u ratnom sukobu. Zanemarit ću i djela koja su im stavljena na teret. Pisat ću o sudskim postupcima i propustima.
Kako je počela haaška priča...
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije utemeljilo je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Bilo je to 1992. godine. Sjedište suda je u Den Haagu, a njegova nadležnost bio je kazneni progon osoba koje su počinile najteža kaznena djela: zločin genocida, ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i zločin agresije. Za počinitelje ovih kaznenih djela predviđena je najteža kazna. Kazna dugotrajnog, doživotnog zatvora.
U Statutu Haaškoga suda nema Udruženog zločinačkog pothvata. Studenti II. godine Pravnog fakulteta koji su položili materijalno kazneno pravo znaju sveto načelo zakonitosti:
“Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga kazneno-pravna sankcija za djelo koje, prije nego što je počinjeno, nije bilo zakonom ili drugim međunarodnim pravom propisano kao kazneno djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna”. Na Haaškome sudu, očito, sve je moguće. Kao što je i na “čudnom” Sudu Bosne i Hercegovine bila moguća primjena zakona koji nije bio na pravnoj snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela. To je pravosudna samovolja, crnilo, užas!
Procesi na Haaškom sudu trajali su predugo. Neoprostivo dugo. S pravom i pokrićem možemo reći da su optuženicima pred Haaškim sudom zbog duga i složena postupka povrijeđena najvažnija ljudska prava i slobode.
Temeljno pravilo kazneno-procesnog prava zapovijeda da se pritvor mora svesti na najkraće nužno vrijeme, i to samo onda ako se ista svrha ne može postići nekom drugom zakonskom mjerom: zabranom kontakta sa suoptuženim osobama, svjedocima, vještacima, posjećivanja određenih mjesta, itd.
Ovaj postulat kazneno-procesnog prava nije poštivan. U mnogo predmeta, kao i u slučaju hercegovačke “šestorke”, pritvor je trajao dulje od jednoga desetljeća. O maratonskom pritvoru i procesu dr. Vojislavu Šešelju pisat ću u nastavku kolumne.
Na samome početku rada, u sudu su se pojavile prve “pukotine”. Sudac, Georges Michel Abi-Saab, profesor međunarodnog prava, bio je zaprepašten širinom ovlasti javnog tužiteljstva i činjenicom da su sud “okupirali” vojni analitičari i obavještajci.
Pitao se sudac Abi-Saab što ti ljudi rade u sudu. Koja je njihova zadaća? Nakon kraćeg vremena, zahvalio je na visokoj časti i napustio Međunarodni sud za ratne zločine. Jedna hercegovačka mudroslovica kaže: “Pametnom dosta!”. Dovoljno da zaključi o čemu se radi.
Florence Hartmann, dugo vremena desna ruka tužiteljice Carle del Ponte, u svojoj knjizi svjedoči da su engleske i američke tajne službe u sud dovele najbolje obavještajce i vojne analitičare. Ona svjedoči da je glavna tužiteljica Carla del Ponte s ministrom vanjskih poslova Srbije postigla dogovor da se neki dokumenti zatamne i tako učine neupotrebljivim.
Što to znači? Tužitelj jednu osobu optuži da je počinila najteže kazneno djelo, a istovremeno njezinoj Vladi omogući da dokaze koji je najviše terete dijelom zatamni i učini neupotrebljivim. Ili još gore i strašnije – proglasi ih tajnim i nedostupnim.
Kada bi se ovakvi postupci pojavili u domaćem pravosuđu, onda bi takve osobe bile kazneno gonjene, suspendirane i primjereno kažnjene. U takvim radnjama našao bi se stjecaj više nečasnih, kaznenih djela. Cijeli postupak bio bi kontaminiran. Učinio bi se nevjerodostojnim. Postao bi pravosudna farsa!
Svjedočenje suca Georgesa Abi-Saaba i Florence Hartmann sveta je vodica u odnosu na ono što javno kaže Geoffrey Nice, tužitelj i engleski sveučilišni profesor. Zastupao je optužnicu u središnjem kaznenom predmetu koji je vođen protiv Slobodana Miloševića.
On sve zna i o svemu otvoreno govori!
U prosincu prošle godine, u razgovoru za zagrebački Jutarnji list, tužitelj Nice kaže da nije bilo ozbiljnog pokušaja da se temeljito rasvijetli sudjelovanje zaraćenih strana.
“Nisu mi htjeli dostaviti sadržaje presretnutih razgovora Slobodana Miloševića i generala Ratka Mladića u vrijeme srebreničkog genocida. Žrtvovani su prostori i stanovništvo Srebrenice, Žepe i Goražda.”
Na kraju razgovora tužitelj Nice kaže:
“Građani svijeta će, više od svega, biti nemilostivi prema praksi koja je omogućila da se nikada ne predaju dokumenti iz tajnih arhiva koji bi pokazali što je tko činio općenito, a posebno u vrijeme masakra u Srebrenici. Povjesničari idućih stoljeća odbacit će ovo kao smeće, inače vrijednog Haaškog suda.”
Ovdje čovjek mora zastati i upitati se.
Ako je točno ovo što govori tužitelj Nice, Haaški sud je bio, kako kaže sveti Augustin, prava hajdučka pećina. Ili još bolje, ono kako u pjesmi “Veliko vijeće” pjeva slavni dubrovački pjesnik Luko Paljetak:
“Oni su bili Veliko vijeće, oni su pomalo propali u smeće.”
Kada je početkom studenoga 2014. godine na privremenu slobodu pušten dr. Vojislav Šešelj, kod pravnih stručnjaka kaznenog i kazneno-procesnog prava i običnih građana to je izazvalo nedoumicu, a kod žrtava njegova govora mržnje – ogorčenje i bijes.
Puštanje na privremenu slobodu pravdano je teškim zdravstvenim stanjem optuženika i tvrdnjama da je na vrata njegove scheveningenske ćelije pokucao razorni karcinom. Danas, tri godine i tri mjeseca kasnije, od teške bolesti nema ni traga.
Haaško tužiteljstvo nalaže da se vrati u Scheveningen, a on i njegova Vlada kao da za to i ne čuju.
Dr. Vojislav Šešelj putuje, predaje, aktivno sudjeluje u političkom životu Srbije i kaže:
“Pobijedio sam haašku neman i ostavio je da krvari.”
O dr. Vojislavu Šešelju, kao i o svakome drugom političaru, može misliti što tko hoće.
Jedino sud, i to onaj s međunarodnom oznakom, ne smije se sa slobodom čovjeka poigravati na ovakav način.
Dvanaest godina pritvora i nikome ništa!
Sorry!
