Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Povratak Bošnjaka koji je ‘91. Aliji morao dati vlast i Srbina koji je Miloševiću rekao “ne”

24. studenoga 2020. u 07:00 3372 prikaza

U srijedu je bio Dan državnosti BiH (25. 11., Dan ZAVNOBiH-a). Neradni dan u polovini države i slave ga uglavnom Bošnjaci. U subotu (21. 11.) obilježeno je 25 godina od potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu kojim je zaustavljen rat. Slavio se samo u drugoj polovini države, Republici Srpskoj. Odluke iz Daytonskog sporazuma i sa zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu u mnogočemu su identične i temelj su današnje BiH. U njima stoji kako je BiH država triju konstitutivnih naroda: Hrvata, Bošnjaka i Srba te ostalih građana. Apsurdno je da Srbi, a ne Bošnjaci, slave američki projekt, još apsurdnije da Bošnjaci veličaju ZAVNOBiH koji promovira višenacionalnu, a ne građansku državu kakvu priželjkuju.

U međusobnim svađama zbog praznika koji dodatno dijele BiH u drugi plan pali su rezultati lokalnih izbora, koji su ovoga puta načeli stranke koje predstavljaju nacionalne korpuse Bošnjaka i Srba. Velike gradove preuzimaju oporbene partije. Najteži udarac doživjeli su Izetbegovićev SDA u Sarajevu i Dodikov SNSD u Banjoj Luci. Za razliku od glavnog grada entiteta RS-a, gdje se gradonačelnik bira izravno, u glavnom gradu države BiH o njemu odlučuje Gradsko vijeće. Uime četiriju stranaka pobjednica, SDP je za gradonačelnika Sarajeva predložio Bogića Bogićevića. Političara koji je promijenio tijek povijesti bivše Jugoslavije.

Bogić Bogićević ostao je upamćen kao bh. član Predsjedništva SFRJ koji je na sjednici 12. ožujka 1991. zaustavio uvođenje izvanrednog stanja u bivšoj državi, što je u prijevodu značilo državni udar, odnosno uspostavu vojne uprave u Sloveniji i Hrvatskoj te rušenje višenacionalnog političkog rukovodstva u BiH i “probugarskog” u Makedoniji. Milošević je, uz Srbiju, Kosovo, Vojvodinu i Crnu Goru, računao na siguran glas Srbina Bogića Bogićevića. Njegovo “ne”, uz ono hrvatsko, slovensko i makedonsko, značilo je da Milošević i vojska nisu dobili legitimitet za preuzimanje vlasti u Jugoslaviji. Vjerojatno je to odredilo tijek povijesti za koju nikada nećemo doznati kakva bi bila da je Bogićević podlegao pritisku velikosrpske politike i dignuo ruku kada su to od njega tražili.

Bogićević je 1989. izabran za člana kolektivnog Predsjedništva SFRJ uime BiH među pet kandidata iz redova srpskog naroda. Zbog nacionalne rotacije njima je pripadala ta funkcija. Izabrali su ga građani BiH na referendumu s 200.000 glasova prednosti ispred sljedećeg kandidata. A sljedeći su bili Dragan Kalinić, Nenad Kecmanović i drugi srpski radikali. Zanimljivo je da su, za razliku od BiH, u ostalim republikama članove Predsjedništva birale skupštine, sobranja, sabori ili konferencije Socijalističkog saveza. Malo tko je na tim izborima u BiH davao Bogićeviću šanse za pobjedu. Čak ni on u nju nije vjerovao. I birači u gradu Sarajevu dali su prednost Kaliniću. Bogićević, koji prije tri desetljeća u njemu nije pobijedio, sada to uspijeva bez izbora. Vraća se u velikom stilu. Gotovo ima konsenzus, ne samo političkih pobjednika već i građana.

Fikret Abdić, koji je poput Bogića Bogićevića obilježio predratno vrijeme, također se vratio na političku scenu kao izborni pobjednik u utrci za načelnika Velike Kladuše. I on je “izdao” svoj narod surađujući s mnogima, pa i s Miloševićem. Zbog toga je osuđen i za ratni zločin. Jednako tako pobijedio je u utrci za člana Predsjedništva 18. 11. 1990. na prvim višestranačkim izborima u BiH. Dobio je najviše glasova od svih sedam izabranih članova. Više od milijun. Gotovo 200 tisuća više od Alije Izetbegovića. Međutim, mjesto predsjednika bio je prisiljen predati Izetbegoviću.

Kao što ne znamo kako je Bogićević usmjerio povijest, tako nikada nećemo znati što bi bilo da je Abdić postao prvi predsjednik Predsjedništva demokratske BiH. Osobito kada se zna da je graditi državu pokušavao biznisom, a ne politikom. I da je bio općeprihvaćen od svih triju naroda. Miljenik devedesetih Fikret Abdić danas je za Sarajevo zločinac, jednako kao i Dragan Kalinić, kojemu su tada dali veće povjerenje nego Bogiću Bogićeviću. Izdajnici vlastitog naroda (Bogićević i Abdić) u bivšoj Jugoslaviji bili su političari državnog ranga. U vrhu i SFRJ i BiH. Danas su tek (grado)načelnici.

Umjesto (ne)obilježavanja Dana državnosti, bilo bi važnije prisjetiti se svih pogrešaka s početka rata. Iz povijesti treba izvući pouku, ponavlja li bošnjački narod istu pogrešku u “maloj Jugoslaviji” (BiH) kao Srbi u SFRJ. Nakon trideset godina njihovi se izdajnici vraćaju na političku scenu. Jesu li potrošeni ili su pak političari koji s lokalne, kao nekada s državne razine, mogu utjecati na promjene, pokazat će već sljedeći mjeseci. U svakom slučaju, samim izborom izazvali su buru. Očekuje se njihovo protivljenje rušenju temelja Daytona i ZAVNOBiH-a. A to je BiH s trima konstitutivnim, suverenim, jednakopravnim narodima. Većinski narod u BiH, baš kao nekada u Jugoslaviji, želi građansku, u prijevodu – unitarnu državu – po svojoj mjeri. Zbog toga je ‘91. iz Beograda krenuo rat. Ima li netko tko 2020. u Sarajevu može reći “ne” rušenju bh. tronošca?!