Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Poraz u Moskvi u finalu SP-a slavio se kao pobjeda u Splitu. Baš nam je sretna ta Rusija

16. studenoga 2021. u 07:00 713 prikaza
Foto: Goran Stanzl/Pixsell

Impresivno je bilo na Poljudu uživo pratiti utakmicu Hrvatska – Rusija. U zraku se gotovo mogao dotaknuti nacionalni naboj. Transparenti su razotkrivali da je među gledateljima jednak broj onih iz iseljene i domovinske Hrvatske. Osobito iz BiH. Baš kao što je to i među igračima i stručnim stožerom. Moglo bi se reći da na Poljudu nisu igrale Hrvatska – Rusija, već Hrvati s Rusijom. I zato se pjesma o mojoj Hercegovini doimala domaćom, jednako kao i “Lijepa li si”. Zajedno u ratu, zajedno u miru – poruka je svim zlobnicima kojima smeta hrvatsko zajedništvo.

Orkestar od 30 tisuća ljudi nigdje kao u poljudskoj školjci ne zvuči tako uštimano, gromoglasno i svečano. Pokliči “U boj, u boj!” i “Vukovar, Vukovar!” uzdizali su se do neba kao poruke odanosti domovini. Igrači su u takvu ozračju bili spremni ginuti na močvarnom terenu. I nisu se štedjeli. Kao ni gledatelji. Pljesak i skandiranje nisu prestajali tijekom cijele utakmice. Ali i prije i nakon nje. Pjevali su svojoj domovini. Oči mnogih navijača navlažile su suze. Zaplakao je i izbornik Zlatko Dalić. Samo on zna koliko je žrtve utkano u ovu pobjedu. Svojom vizijom osigurao je sebi mjesto najvećega u povijesti hrvatskog nogometa.

Pobjeda u Splitu slavila se kao poraz u finalu Svjetskog prvenstva u Moskvi. Baš nam je sretna ta nogometna Rusija. Nedjeljna utakmica podsjetila nas je na taj 15. srpnja 2018. Tada smo postali drugi na svijetu. Izborili smo to u Rusiji porazom, a sada su vatreni pobjedom nad Rusima osigurali odlazak na Svjetsko prvenstvo. U Kataru će opet u glavnim ulogama biti hrvatski reprezentativci. Ali i hrvatski navijači. Koji će obojiti stadione crvenom i bijelom bojom gdje god budu igrali vatreni.

Na tribinama Poljuda prisjećao sam se moskovskog finala na stadionu Lužnjiki. Hrvati su bili zvijezde. Mnogi su se htjeli fotografirati na moskovskom trgu i u okolnim ulicama, čak i s navijačima u kockastim dresovima. Još ponosnije bilo je biti Hrvat na stadionu. Nije bilo kutka planeta s kojeg hrvatski navijači nisu došli. I u Moskvi je odjekivalo “U boj, u boj!”. A onda su nas utišali Griezmann, Pogba, Mbappé i Mandžukićev autogol. I prokleti VAR. Morali smo čestitati Francuzima. Nakon završetka utakmice, pokisli od poraza i kiše, odletjeli smo čarterom za Zagreb. Vraćali smo se kao gubitnici, a ujutro se probudili kao pobjednici. Srebro je sjalo zlatnim sjajem. Milijun ljudi na Trgu dočekalo je heroje. Neopisivo.

S Poljuda smo također otišli pokisli od kiše, ali euforični od pobjede. Slavilo se do dugo u noć. Izlazeći iz Splita bilo je krasno gledati rijeke ljudi u kockastim dresovima. Ukras svim tim hrvatskim uspjesima dala je dijaspora. I na Poljudu, ali i na svim ostalim nogometnim i drugim borilištima. Sinovi roditelja koji su otišli trbuhom za kruhom u zapadnu Europu ili preko oceana sada s ponosom brane boje svoga naroda. Nogometnu reprezentaciju već su proslavili braća Robert i Niko Kovač, Joe Šimunić, Ivan Klasnić, Mladen Petrić, Ivan Rakitić i brojni drugi. Danas su to Dejan Lovren, Mateo Kovačić, Antonio Čolak, Josip Stanišić, Borna Sosa, Luka Sučić, Josip Brekalo... “Osigurano” je i sutra. Stižu novi nadareni nogometaši poput Franje Ivanovića, Jakova Šuvera i Gabrijela Vidovića. Dio stručnog stožera je iz BiH, prije svih, Zlatko Dalić i Vedran Ćorluka. Prije su to bili Vlatko Marković, Ćiro Blažević i Niko Kovač. Dakako, treba razumjeti i one Hrvate koji igraju za zemlje u kojima su se oni rodili. Osobito ih je velik broj u Australiji. Poput Eddieja Krnčevića, Marka Viduke i Josipa Skoke te drugih istaknutih Hrvata u reprezentaciji australskih “klokana”. Christian Pulišić, američki Hrvat, opredijelio se igrati za SAD. Josip Weber igrao je za Belgiju, Ivica Vastić za Austriju. Sarajlija, trener Vladimir Petković, bio je godinama na čelu švicarske reprezentacije. Zdravko Logarušić godinama radi u Africi kao izbornik Gane, Kenije, Tanzanije...

Hrvatskoj je danas možda najveće bogatstvo njezina dijaspora. I kad brani sportske boje, i kada je pomagala u Domovinskom ratu, i kada ulaže u gospodarstvo, i kada dolazi turistički… U nedjelju je mala Hrvatska srušila veliku državu koja ima više od 140 milijuna stanovnika. Hrvatska ima tek četiri milijuna, odnosno još toliko kada se pribroji dijaspora. Jača je od svakoga kada je u zajedništvu, kao u Splitu. Međutim, već sutra sve će isprati kiše. Vratit će se hrvatski jal. Pokušat će se pronaći bilo što kako bi se kompromitiralo poljudsku predstavu. Srećom, već je upisana u kolektivno sjećanje. Jednako ćemo je pamtiti i mi koji smo bili na stadionu i oni koji su je gledali na malim ekranima. Poput finala u Moskvi. Rusija je bila dobar domaćin i dobar gost. Nogometni susreti na Svjetskom prvenstvu kod njih ili na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo s njima ujedinili su Hrvate. Rusku bajku Hrvati su dosanjali suznih očiju.•