Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Politički produžeci

16. srpnja 2017. u 07:00 0 komentara 203 prikaza
Josip Muselimovic

Svijet kakav je do sada postojao i na koji smo bili navikli, eksplodirao je na prijelomu osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća.

Srušio se Berlinski zid, a s njim i cijeli komunistički sustav, političke asocijacije, gospodarske unije i vojni savezi.

Kao kula od karata srušili su se simboli dvadesetog stoljeća. Pregradni Berlinski zid nije srušila vojna sila. Porazio ga je ljudski duh i otpor jednoumnoj ideologiji i dirigiranoj ekonomiji. Bolesnik nije mogao preživjeti.

Srušio se – sam od sebe!

Bez ispaljena metka!

Pred zatečenim svijetom, kako na Zapadu, još više na Istoku, otvorio se krater s tisuću postkomunističkih iznenađenja. Probudila su se uspavana stoljeća. Razbudile se povijesne težnje i nade brojnih naroda i malo poznatih narodnih zajednica.

Eruptivno nastajanje novih država srušilo je helsinške, jaltske, versajske i sve druge sporazume. Bezbožni, nepravedni Daytonski sporazum još se drži. Ne da se i ne daju ga! Možda će netko razuman i pravičan, konačno, shvatiti da je on kancerogeno tkivo kome ne može pomoći nikakva terapija i da je neophodan ozbiljan operativni zahvat!

Mnogi, ne samo na Zapadu nego i na Istoku, koji su godinama uporno i predano radili na rušenju komunizma i njegove neprirodne ideologije i vjerovali u trenutak kada će se povijest urazumiti, danas se počinju pribojavati.

Počinju se pribojavati posljedica toga pada, a možda netko i nostalgično pomisli da je svijet prije, ipak, bio pregledniji i humaniji.

Netko će reći – i pravedniji!

Zagovornici ovih stajališta snagom argumenata kažu:

“Jučer nismo plaćali cestarinu, parking… Nismo plaćali školovanje i liječenje…

Bilo je i posla.

Što imamo od ovodobne takozvane demokracije?

Nemamo posla, nemamo prihoda, a sve plaćati moramo…”

Reći će duboko razočarani branitelji, armija invalida, umirovljenika, bolesnika i ljudi bez posla i prihoda.

Svijet se nalazi na prostoru ozbiljnih podjela. Na jedne i na druge!

Kao da povijest ljudskog roda ne može bez suprotstavljenih ideologija, religija i svjetonazora!

Interesi dođu sami po sebi!

Engleska škola porobljavanja bogatih i nemoćnih ispisala je enciklopedijske stranice. Tu se ništa novo izmisliti ne može! Kolonizatori se ponašaju kao da nikada nisu čuli Isusa i njegovu zapovijed:

“Kako na nebu, tako i na zemlji!”

Katalonija

U kojem god dijalogu, obveznom ili spontanom, izgovorite “Barcelona”, svatko će pomisliti na nogometnog giganta, na njegov velebni stadion, Lea Messija i Ivana Rakitića, najbolje nogometaše svijeta, na omiljenu turističku destinaciju prema kojoj dan i noć hrle kolone maturanata, apsolvenata, zaljubljenih, turista i znatiželjnika.

Nitko ne sluti što se krije ispod tla. Kao da nitko ne čuje što u utrobi ključa i što bi moglo izbaciti erupciju lave – vruću i razorniju od one koja se, s vremena na vrijeme, zna oglasiti iz grotla vulkana Etna, podno Vezuv planine.

Možda lava proključa pod konac ove godine.

U nedjelju, 1. listopada 2017. godine, nekoliko milijuna Katalonaca će izaći na referendum i odgovoriti na pitanje:

“Želite li da Katalonija postane država?”

I ako kažete “da”, recite i to:

“Želite li da ta država bude neovisna državna tvorevina?”

Što će se dogoditi s Europom i njenom Unijom ako nakon Berlinskog zida, britanskog Brexita, padne katalonsko-španjolski zid podjela? Ne može biti dobro!

Ankete godinama govore da će to biti plebiscitarna podrška referendumskim pitanjima.

Jednom i drugom!

Kataloncima je prekipjelo u zajednici s ostatkom španjolske države. Opasno je nogometnom klubu Barcelona, simbolu i svetinji svakoga Katalonca, zabraniti isticanje zastave u završnici Lige prvaka i na utakmici Kupa kralja protiv nogometne ekipe Seville. Tko god je, bez obzira koliko je jak, moćan i naoružan, zaigrao protiv zastava, bitku je izgubio.

Odluke Ustavnog suda, baš kao i kod nas u Bosni i Hercegovini, ne mogu trajno urediti odnose među narodima različitih povijesti, kultura i religija. Za ovakva nastojanja vrijedi hercegovačka mudroslovca:

“Drži vodu dok majstori odu!”

A onda?

Razgovarao sam s prijateljem, obrazovanim čovjekom, koji je posljednje dvije godine proveo u Barceloni na znanstvenom usavršavanju. Te večeri i još koju iza toga, uvjeravao me je da su tenzije između Barcelone i Madrida oštrije i opasnije od onih koje trenutno vladaju između Beograda i Zagreba.

Katalonci na svakome mjestu i u svakoj prilici, naročito u akademskoj zajednici, forsiraju svoj jezik, svoju kulturu, svoje običaje i tradiciju. Nekada i na iritantan način.

“Gledao sam svojim očima i slušao svojim ušima”, priča mi, “kako se jedna dama u trgovini obraća prodavačici na španjolskom jeziku i pita što je zanima, a prodavačica je upućuje da bi bilo bolje i razumnije da joj se obraća na katalonskom jeziku.” Ili ako se, kao stranac, želite upisati na tečaj katalonskog jezika, platit ćete pedeset, a za španjolski sto pedeset eura.

Koncem prošlog mjeseca svijet je ostao zatečen kada je na televizijskim ekranima ugledao planetarno poznatog i popularnog nogometaša i trenera Josepa Pepa Guardiolau (1971.) kako ispred katedrale Svete obitelji, u središtu Barcelone, pred tisućama pristaša, čita manifest i poziva demokratski svijet da podrži neovisnost njegove domovine Katalonije. Boljeg glasnogovornika katalonske neovisnosti teško je zamisliti.

Katalonija, španjolska autonomna zajednica smještena je na sjeveroistoku Pirinejskog poluotoka. Podijeljena je na četiri provincije: Barcelonu, Geronu, Leridu i Tarragonu. Ima osam milijuna stanovnika, svoj jezik i opjevanu obalu dugu šest stotina kilometara.

Povijest Katalonije seže u nekoliko stoljeća prije Krista. Drevna je zemlja s prastarim narodom, jezikom i kulturom.

Prostorima Katalonije protutnjali su osvajači i pljačkaši: Kartažani, Rimljani, Vizigoti i Arapi. Prve veze Katalonije i Španjolske potječu iz osmoga stoljeća.

Stotinu godina kasnije, katalonski grofovi dobili su svoju neovisnost.

Početkom prošloga stoljeća, stasao je pokret za nacionalnu autonomiju, na temelju čega je Katalonija 1932. godine dobila svoju autonomiju.

Četiri godine kasnije, Katalonija je proglasila svoju samoupravu. Fašist Francisko Franco (1892. – 1975.) ugušio je otpor i potpuno ukinuo katalonsku samoupravu.

Pišući ovih nekoliko redaka, sjećanja se vratiše na sudbinu bivše Jugoslavije. Na 1974. godinu, na novi Ustav, na autonomna prava Kosova i Vojvodine, na mitinge naroda, na ukidanje autonomija i tjeskobne poteze Slobodana Miloševića (1941. – 2006.). Tisuću devetsto četrdeset i pete godine, komunisti su govorili: “Nema Boga!”, a 1985. godine “Nema autonomije!”

Nema autonomije, ali ima nereda, nemira i rata.

U rujnu 2012. godine, na izborima za katalonski Parlament, pobijedila je konzervativna stranka Artura Masa – 1856. Stotine tisuća demonstranata od svoga predsjednika tražilo je da odustane od zahtjeva za širu autonomiju i da krene putem potpunog osamostaljenja.

Na jednom takvom skupu, predsjednik Artur Mas izgovorio je riječi iz uvoda kolumne:

“Hrvatska nas podsjeća na to da nije važno je li država mala ili velika, važna je volja njenog naroda.”

Povijest nam stoljećima svjedoči da je volja naroda jedina vrijednost koju razuman državnik mora poštovati, koju mora osluškivati i prema njoj se u svojim postupcima ravnati. Tko postupi drukčije, ne gine mu, danas ili sutra, sudbina rumunjskog predsjednika Nicolaea Ceausescua.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.