Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Nema bitne razlike između policajca s bebom u naručju 2015. i s pendrekom 2021.

13. listopada 2021. u 09:46 0 komentara 92 prikaza

Nekima od nas – koji smo pomnije pratili rasprave u Europskom parlamentu u kojima se stvarao jedan tabor zastupnika koji vjeruju u izvješća o brutalnostima prema migrantima na granici Republike Hrvatske (Europske unije) s Bosnom i Hercegovinom, i drugi tabor koji ove prve optužuje za pretjerivanje i pakiranje Hrvatskoj – uvijek je negdje u primislima bilo pitanje: dobro, ali što kad se pojavi video snimka nekog od tih premlaćivanja migranata u pokušajima da ih se odvrati od traženja azila i probijanja prema sjeverozapadu Europe? Kako će se u takvoj situaciji postaviti ovaj drugi tabor, koji su, u tim raspravama, činili Sokol i ostatak HDZ-ova “kola dvorskih tića”? To su, naime, mladi Plenkovićevi europarlamentarci, koji su ostavljeni da cvrkuću u Bruxellesu i Strasbourgu nakon što se Andrej Plenković povukao iz europske u nacionalnu politiku, pa je i sastav HDZ-ove delegacije u Europskom parlamaentu odjednom postao toliko bitan da je to jedina delegacija unutar kluba europskih pučana koja nema ni svog šefa. Nebitno. Uglavnom, sad smo dobili i odgovor na gore spomenuto pitanje. Čini se da je cijelo vrijeme taj odgovor bio spreman kao taktički potez u široj Vladinoj strategiji. Ako se pojavi eksplicitna video snimka, odgovor je – “plausible deniability”. Taj engleski izraz, zapravo politički koncept uveden odavno u američkoj politici (predsjednik ne treba znati sve detalje kako bi, ako se detalji pretvore u veliki skandal, mogao uvjerljivo tvrditi da nije ništa znao), možemo prevesti kao uvjerljivo poricanje.

Kad je europska povjerenica Ylva Johansson, par dana nakon objave video snimaka Lighthouse Reportsa, zapravo pohvalila Hrvatsku, upućenima je sve bilo jasno. Kod uvjerljivog poricanja nije nužno uvjeriti sve i svakoga. Naravno da objašnjenje da se radi o par pokvarenih policajaca, koji su bez znanja svojih šefova odlučili nasilno protjerivati migrante natrag u BiH, za mnoge nije nimalo uvjerljivo. Ali u političkom smislu bitnije je pitanje kome je to poricanje uvjerljivo i prihvatljivo? Europskoj komisiji, barem zasad, jest. A onda možda i državama članicama Schengenske zone, u koju Hrvatska ima ambiciju ući. Za postizanje toga bilo je ključno ostaviti dojam odlučne i žurne istrage, nešto što grčke vlasti, podjednako prozvane u medijskim izvješćima, nisu toliko dobro shvatile, pa su se našle kritizirane u istoj toj izjavi u kojoj je Johansson pohvalila Hrvatsku.

Drugo je pitanje zbog čega je tim adresama to uvjerljivo. Zbog toga što je Europa odavno ostavila iza sebe onu atmosferu iz 2015./2016., i ono vjerovanje da se pravo na azil može ostvarivati u jednom izobličenom, masovnom obliku, od po nekoliko tisuća ljudi dnevno, propuštanih ubrzanom (ili nikakvom) azilantskom procedurom u jednoj zemlji, samo da bi protutnjali dalje isto tako kroz drugu, dok ne dođu u neku, koju su sami odabrali, a gdje ih zapravo više nitko u tako masovnom broju ne očekuje. Toga više nema. Prošloga je tjedna održan jedan sastanak na temu zbrinjavanja izbjeglica iz Afganistana u Europskoj uniji, i koliko je 27 država članica na tom sastanku, dva mjeseca nakon pada Kabula, ponudilo zbrinuti ljudi? Nula – toliki je bio ukupan broj novopreuzetih obveza.

U takvom ozračju, politika Unije već dugo nije “šalji dalje” neregularne migrante, nego je najvažnija zaštita vanjskih granica, ali u skladu s temeljnim ljudskim pravima.

A kakva je zapravo politika Hrvatske? U medijima se često kao kontrast prikazuju slike policajaca koji nježno pomažu migrantima u jesen 2015. i onih koji danas tjeraju migrante preko granice. Ali to je krivo, jer tu kontrasta zapravo nema. Politika Hrvatske svodila se, i svodi se, na to da se ne želi pretvoriti u “hotspot”, žarište u kojem se zadržava rijeka migranata. U jednom trenutku taj je cilj bilo – iznimno – moguće postići pretvaranjem državnih službi u prijevoznike, u žurnu međudržavnu dostavu migranata, ali države kojima smo tako velikodušno delegirali svoju humanost u jednom trenutku su rekle: hvala lijepa, dosta. Od tada, sve do danas, taj navlas isti politički cilj Hrvatske moguće je, nažalost, postići samo brigom o tome da neregularni migranti koji neće masovno moći izaći iz Hrvatske zapravo masovno ni ne ulaze. Mi ćemo možda to “uvjerljivo poricati” sami sebi, ali naša “humanost” je ista, samo izgledom drukčija u sasvim drukčijim okolnostima.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.