Naslovnica Kolumne

NASILJE NAD SLOBODOM ČOVJEKA

17. prosinca 2017. u 08:28 0 komentara 487 prikaza

Davno je bilo!

Početkom ožujka 1997. godine u hotelu Anamarija u Međugorju, u društvu meni nepoznatih osoba, zatekao sam generala Janka Bobetka, zapovjednika Glavnoga stožera Hrvatske vojske. Jedna osoba koja je sjedila za stolom prepoznala me i pozvala. Bilo je vrijeme večere.

General Bobetko, kao domaćin toga druženja, pozvao me da ostanem na večeri. Dok sam zahvaljivao na pozivu, on jednom mladiću zapovjedi da ode do njegove sobe i nešto donese: - Momče, skoči na noge. Nekako uvježbano, vojnički! Nekoliko trenutaka kasnije u rukama sam imao veliku, raskošno opremljenu knjigu “Sve moje bitke”.

General Bobetko, vidno raspoložen, uzeo je nalivpero i na knjizi napisao posvetu:

- Ovo je realno stanje, ovo je istina o našoj borbi za slobodu. Međugorje, 2. ožujka 1997. godine.

Knjigu sam uzeo, zahvalio na daru i nakon objeda pošao na počinak.

Dok sam mogao biti budan, knjigu sam listao, fotografije pregledavao, a nekoliko stranica detaljnije pročitao. Na omotu knjige vidio sam kratke osvrte dviju osoba prema kojima sam imao odnos posebnog poštovanja.

Tako akademik Ivan Supek kaže da je general Janko Bobetko od vremena partizanskoga ratovanja do Hrvatskog proljeća i oslobođenja zemlje pokazao iznimnu hrabrost i vještinu, a dr. Savka Dabčević-Kučar piše:

- Janko Bobetko ide u red onih rijetkih pojedinaca za koje je Goethe pisao da su sretnici jer mogu povezati početak svoga života s njegovim krajem.

Ujutro, na doručku, za stolom isto je društvo.

- Jeste li uspjeli knjigu makar prelistati? Kakvi su Vaši dojmovi? - upita me autor.

Knjiga je velika, zamalo tisuću stranica. Treba dosta vremena. - Je li za ovakve knjige rano, gospodine generale? - upitah ga.

- Ne! Ja sam u godinama. Nakon svega, odlučio sam i ovaj posao dovršiti. Sam! Sutra bi netko drugi, na svoj način, mogao prepričavati, prepravljati, možda nešto i krivotvoriti. Napisao sam vam: “Ovo je istina o našoj borbi za slobodu! To je to! Neka se zna!”.

O knjizi i dojmovima nismo više razgovarali. Prepustili smo se ranom objedu, ritualu prve jutarnje kave i dogovorili novi susret na popodnevnom predstavljanju knjige u Čitluku.

Nakon haaške presude hercegovačkoj “šestorci” u Den Haagu po uredskim policama potražio sam knjigu “Sve moje bitke”. Nije bilo teško. Knjiga je velika i lako uočljiva. Počeo sam je ponovno listati!

Zastao sam na 222. stranici i zapovijedi koju je general Janko Bobetko, kao zapovjednik Glavnog stožera Hrvatske vojske, uputio Slobodanu Praljku, generalu Hrvatskog vijeća obrane.

Knjiga se razlistala na 800 stranica. S toliko, možda, i više zapovijedi. U brižno složenoj knjizi sve je vojnički poredano: dan, mjesec i godina izdavanja zapovijedi, klasifikacijski broj, urudžbeni broj, tko piše, kome piše, potpis i pečat. Za koncepciju optužbe knjiga je mogla poslužiti kao vrijedan dokaz. Ja tako mislim.

Knjiga je bila u javnoj prodaji.

Do nje je svatko mogao doći.

Haaški tužitelji, siguran sam, prije svih drugih.

Bez obzira na kvalifikaciju radnji optuženja i presuda koje je donio, Međunarodni sud za ratne zločine doživio je ozbiljne kritike stručne i moralne javnosti. Istina, često i od neupućenih, neodgovornih i pristranih promatrača.

Georges Abi-Saab, američki profesor međunarodnog prava, bio je jedan od prvih sudaca kojeg je Opća skupština Ujedinjenih naroda imenovala na visoku i časnu dužnost. Nakon kraćega vremena, razočaran u ono što je zatekao, dao je ostavku.

Profesor međunarodnog prava i sudac Međunarodnog suda za ratne zločine bio je zaprepašten širinom ovlasti Tužiteljstva, političkim igrama u sferi optuženja i postupcima velikih sila te njihovih tajnih službi. Smatrao je pogubnim što se postupak vodi po sporom anglosaksonskom procesnom modelu. Profesor je shvatio da Haaški sud nema nužnih dodira s pravom i pravdom. Shvatio je i, kao iskusan čovjek i častan sudac, zatvorio kapije Scheveningena.

I otišao!

Tako misle i drugi poznavatelji prilika u Haaškom sudu. Florence Hartmann, svojedobno desna ruka glavne tužiteljice Carle Del Ponte, piše i svjedoči da su engleske i američke tajne službe u središte Suda dovele svoje najbolje vojne analitičare i obavještajce, ljude odane vlasti koja će u svakom trenu naći opravdanje za njihove postupke. Za površne optužnice i nepravedne presude, na isti način.

Svaki normalan čovjek mora se upitati - što će u samostalnom i neovisnom sudu vojni analitičari i obavještajci?

Zapravo, na tom sajmištu čudne pravde sve je moguće. Moguće je i to da glavna tužiteljica Carla Del Ponte s Ministarstvom vanjskih poslova Republike Srbije postigne dogovor da se pojedini dokazi zatamne. Zatamne i učine neupotrebljivima. Može li biti teže zloupotrebe službenih dužnosti i ovlasti? Može li biti većeg pravosudnoga licemjerstva?

Glavna tužiteljica Haaškoga suda i ministar vanjskih poslova jedne zemlje u postupak pravosudne prostitucije nisu se upustili na svoju ruku. Tu je morao biti blagoslov vojnih analitičara, obavještajaca i njihovih mentora.

Ja tako mislim!

Ako je ovo bilo moguće, samo naivan čovjek može se pitati zašto su neke presude onakve kakve jesu.

Kako je Opća skupština Ujedinjenih naroda u Haaški sud instalirala svoje ljude, tako je i Republika Hrvatska, kada je zaprijetila haaška pravda, imenovala odvjetnike koji će braniti optužene Hrvate iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U tom timu našao sam se s kolegama Ivanom Tomićem i Zoranom Buntićem, uglednim mostarskim odvjetnicima. Na čelu našeg tima bio je suprug dr. Ljerke Mintas, dopredsjednice Vlade, zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak.

Sjećam se našeg prvog zajedničkog susreta i razgovora u jednom splitskom hotelu. Na samome početku, a pogotovo nekoliko mjeseci poslije, bilo je jasno da smo nespremni i da se na takav način ne može poći na Međunarodni sud. Zahvalio sam na suradnji i o tome dao intervju zagrebačkom časopisu “Panorama”.

Iz odvjetničkoga tima, nedugo zatim, nestala je prva postava.

Mnoge stvari došle su u ruke Ante Nobila, poznatog zagrebačkog odvjetnika. Došle su u ruke čovjeku koji je, kroz svoj politički svjetonazor, u svakoj prilici, pokazivao prijezir prema sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini. Često i na neprimjeren način!

Kao iskusan čovjek, odvjetnik Nobilo morao je savjetovati da izlazak klijenta na slobodu nije prilika za narodna okupljanja. Na nogometnom stadionu okupiti nekoliko tisuća ljudi, svirati i pjevati na mjestu gdje su počinjeni zločini, nije primjereno. Sudjelovati u takvu slavlju, u dubokoj je suprotnosti s Kodeksom odvjetničke etike. Nepoštivanje odluka suda može biti žestoko kažnjeno. Međunarodna zajednica ima svoje mehanizme i može kako hoće!

Zakon o kaznenom postupku ima stroga i precizna pravila ponašanja od početka kaznenog postupka do njegova okončanja. Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Optužena osoba, u razumnom roku, mora biti izvedena pred sud. A on, časni sud, dužan je i najsloženiji postupak provesti bez odugovlačenja – stroge su zapovijedi kazneno-procesnog prava.

Svakoj osumnjičenoj ili optuženoj osobi koja je u pritvoru provela dulje od pet godina povrijeđena su temeljna ljudska prava i slobode. Stoga su odluke Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji u takvim predmetima duboko nepravedne. Trajanje pritvora i kaznenog postupka u duljem trajanju pravosudno je nasilje.

Ja tako mislim!

Prilikom donošenja presude sud je dužan ocijeniti svaki dokaz pojedinačno, dovesti ga u vezu s ostalim provedenim dokazima i odlučiti na kojima će zasnovati presudu. Sud će svakako imati u vidu tko je i kako svjedočio o nekoj bitnoj činjenici.

Ako se u ulozi svjedoka pojavi predsjednik države optužene osobe, stvar postaje ozbiljna.

Samo trenutak, pokušavam se pribrati!

Pred sobom pokušavam stvoriti sliku kako bi to u sudnici moglo izgledati:

- Gospodine predsjedniče, položili ste prisegu i obvezali se govoriti istinu. Recite nam – je li Vaša država napala susjednu zemlju i na nju izvršila agresiju?

Časni suci. Moja zemlja, nažalost, izvršila je agresiju na jednu susjednu zemlju. Moj prethodnik, u dogovoru s predsjednikom jedne druge države, želio je tu zemlju podijeliti i omeđiti je granicama Banovine Hrvatske. Tako mi pomogao Bog!

Ako je tako svjedočio predsjednik hrvatske države i ako je istina ono što piše u knjizi “Sve moje bitke”, nada o reviziji haaške presude hercegovačkoj “šestorci” je prazna priča, zagrebačka priča za malu i povodljivu subraću.

Posljedice presude hercegovačkoj “šestorci” desetljećima će osjećati i njezin teret nositi Hrvati Bosne i Hercegovine.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.