Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Narod drumom, a čelnici šumom

13. listopada 2019. u 09:27 0 komentara 258 prikaza
josip muselimović

Otkad su se na magistralnoj cesti koja vodi prema jugu i Mediteranu usidrila dva bosanskohercegovačka i dva hrvatska granična i carinska prijelaza, put do Dubrovnika može se organizirati jednostavnijim pravcem.

Lakše je!

Na južnom izlazu iz Mostara, na bunskom raskrižju prema Dubrovniku, može se poći preko Stoca, Ljubinja i Trebinja. Razdaljina je ista. Na nekoliko mjesta korisno je zastati i, unatoč lošoj cesti i pohabanom asfaltnom zastoru, putovanje učiniti zanimljivim.

Na tridesetom kilometru od Mostara i trećem od drevnoga grada Stoca, svakako treba zastati u Vidovu polju. Treba se zadržati na nekropoli stećaka, na minijaturnim hercegovačkim piramidama. Radimlja je velika, zagonetna i zanimljiva povijesna storija.

Oduvijek je čovjeku smrt bila ustrajan progonitelj koji ga svakim danom primiče svom konačnom zagrljaju. Tu nema iznenađenja. Nema ni iznimke. Svi putevi vode do nje. Svaki dan smo joj bliže. Nikada dalje. Sve se događa po neminovnim zakonima u beskrajnom krugu smisla i besmisla ljudskoga postojanja. Svoj kraj nosimo u sebi samima!

Iako smrt nije ništa drugo nego sastavnica kratkog života, čovjek je gradnjom spomenika nastojao posvjedočiti svoje zemaljsko postojanje. Makar to bilo i na ovakav način. Kada zastanete na Radimlji i vidite goleme kamene gromade ukrašene različitim simbolima, čovjeku se nameću različita pitanja.

Tko je to iz zemlje iskopao ili od brda odvalio?

Tko je to i na koji način do nekropole dovukao, isklesao i tako ukrasio? Jer to je vrijeme dvanaestog stoljeća u kome nije bilo tehnike, mehanike i pomoćnih alata. Stećci su naša velika i značajna materijalna baština. Miroslav Krleža, svevremeni književnik i erudita, svoje vrijeme razumio je više i žešće od svakoga. Nakon Drugoga svjetskog rata, u Parizu je organizirao prvu međunarodnu izložbu bivše Jugoslavije. U središtu svijeta, u prijestolnici sveopće kulture, inzistirao je i predstavio bosanski stećak. Na izlazu iz Stoca, s lijeve strane ceste, dočekat će vas soba – hiža našega velikog pjesnika Maka Dizdara (1917. – 1971.), tvorca najbolje pjesme o životu i smrti. O fenomenu života i smrti pjevali su veliki i najveći pjesnici (Halil Džubran, 1883. –1931.; Goethe, 1749. – 1832.), ali nitko kao što pjeva Mak.

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana,

Ali smrt nije kraj

Jer smrti zapravo i nema,

I nema kraja

Smrću je samo obasjana,

Staza uspona od gnijezda

Do zvijezda.

Na putu od Stoca do Ljubinja i Popova polja, na razdaljini od tridesetak kilometara, dočekat će vas ogoljena brda, kamen, drača, ljuta nevolja i mrtvilo u kome je sve stalo i sve zaleđeno. Sve osim smjene godišnjih doba. Nigdje ništa!

Uz cestu, u središtu Ljubinja, na nekoliko mjesta, baš kao u prastara vremena, ubogi ljudi, najčešće djeca i žene, prodaju krumpir, crveni i bijeli luk, salatu i sve što u svom polju mogu proizvesti.

Preživjeti se mora! To je sudbina zapuštenoga hercegovačkog zaleđa koju je u svojim romanima nobelovski opisao književnik Mirko Kovač.

Na sredini Popova polja, u Mrkonjićima, dočekat će vas kuća sv. Vasilija Ostroškog (1610. – 1671). U pravoslavnom svijetu Vasilije Ostroški u ravni je s najpopularnijim katoličkom svecem – Antom Padovanskim.

Kada stegnu životne nevolje, katolici i pravoslavci mole se do podne jednom, popodne drugom, a noću obojici svetaca zajedno.

Za ovovremene kreatore nesporazuma glede svega i svačega korisno je napomenuti da legendarni duhovnik don Branko Sbutega (1952. – 2006.), u knjizi “Kurosavin nemir svijeta” piše:

Nismo prozivali Srpsku pravoslavnu crkvu ni podsjećali da je sveti Vasilije Ostroški umro kao katolik te da je sveti Vladimir pripadao zapadnoj Crkvi i zapadnoj civilizacijskoj baštini. (str. 179)

Na stotome kilometru od Mostara i tridesetom od Dubrovnika, između dviju turističkih megadestinacija, podno Leotara, smjestio se drevni grad Trebinje. Ozbiljni povjesničari tvrde da se grad 1711. godine krsti ovim imenom u zapisima Petra Milardovića, izaslanika onovremenog ruskog cara. Feđa Isović, glasoviti redatelj, kaže:

Ja žalim ljude koji nisu vidjeli i upoznali Trebinje.

Je li Trebinje mediteranski grad kao što je to susjedni Cavtat ili je bosanska kasaba kao što je nešto sjeverniji Sokolac?

Nitko nije izmjerio dokle seže Mediteran, dokle su njegove granice na kopnu i dubine na moru. Njegove granice nisu ucrtane ni u vremenu ni u prostoru. Nema ih!

Stari ljudi kažu da Mediteran i njegova kultura sežu dotle dokle ima smokava i magaraca. Drugi govore da je drvo masline obilježilo i ogradilo taj prostor. Treći, najpametniji, mostarsko-zagrebački pisac i filozof Predrag Matvejević kaže:

Bolje je živjeti duh Mediterana, nego mjeriti njegove granice.

Kako god mjerili i premjeravali, Trebinje, pa time i Hercegovina, osobito ona južna, jugoistočna i zapadna, prostor su Mediterana.

Trebinje je grad lijepih parkova i monumentalnih spomenika. Veličinom i svojom kompozicijom u središtu grada jedan spomenik dominira. Podignut je crnogorskom pjesniku i vladiki Petru Petroviću Njegošu, 1813. – 1851., za koga Ivo Andrić kaže da mu je teško naći ravna u domaćoj i europskoj književnosti.

Nijedna njegova pjesma ne bi se postidjela Homera ni Goethea. Jednostavno, poezija Petra Petrovića Njegoša je misaona, slojevita i jasna. Čista kao suza.

Najbolji vidik na panoramu Trebinja je s Crkvine, gdje je pokopan veliki trebinjski pjesnik i diplomat Jovan Dučić, 1871. – 1943. Njegovi stihovi su, uglas kažu književni kritičari, brušeni i dotjerani poput ohridskih bijelih bisera. Mnogi pjesnici tog vremena svoje djelo i odijelo krojili su i mjerkali prema stihovima Jovana Dučića.

Nažalost, opet Ivo Andrić, piše da od svih ljudi koji stignu na raskrižje, pjesnici su oni koji najlakše zalutaju i pogriješe.

Oko pjesnika lako se stvori prostor zablude. Lako ga ponese vjetar jer je uvijek samo s jednom nogom na zemlji. Vjetrovi tuđine i životne prilike odvele su Jovana Dučića u smjeru koji nije za pjesnike i duhovnike jer stari i mudri ljudi kažu da se koljem ne smiju tući odrasli ljudi koji su u djetinjstvu preko ograde zajedno preskakali i igrali se. Kada zastanete u Trebinju i sjednete u hlad opjevanih platana, zapljusnut će vas miris lavande, lovora, oleandra, kadulje, vriska, jer odmah iza okolnih niskih, valovitih brda, plavetnilo je mora i dubrovačko-hercegnovsko primorje. U središtu grada je Kastel s Osman-pašinom džamijom, kućom i ljetnikovcem obitelji Resulbegović (1764.), katoličkom crkvom Djevice Marije i pravoslavnom crkvom Preobraženja Gospodnjeg.

Zanimljivo je da u tijeku minulog i najsurovijeg ratnog sukoba, kada se sve palilo, rušilo i miniralo, katolička crkva u središtu grada, podno platana, nije oštećena. Ni jedan metak nije ju okrznuo. Sve druge bogomolje su oštećene, devastirane ili porušene.

Razgovarao sam s kolegama, prijateljima i poznanicima, i pitao ih – je li to moguće? Svi uglas govore:

Bilo je zabrađenih i nerazumnih bojovnika koji su katoličku crkvu željeli sa zemljom sravniti. Ali, eto, našao se jedan odvažan, hrabar i mudar vladika. Preko njegove zapovijedi, nitko nije mogao provesti suludi naum. Zlo je, nažalost, konstanta svih ljudi, svih civilizacija i svih vremena. Sociologiju zla i rušilačkog nagona kod čovjeka još nitko nije do kraja proučio i razobličio. Po svojoj arhitekturi, hortikulturi i lancu povijesnih utvrda, Trebinje je, u pravom smislu riječi, prozor Mediterana. Nažalost, taj prozor često zamrače i oni koji bi ga širom morali rastvoriti i pustiti da grad prodiše punim plućima. U protivnom, Trebinje će, između Dubrovnika i Mostara, ostati zatočeno u glavama priučenih vojskovođa i zaluđenih političkih avanturista. Baš zato umni vladika Grigorije iz punih pluća i usta poručuje: Trebinje i Dubrovnik, dva grada u dvjema susjednim državama, moraju u slozi živjeti. Jer Trebinje je grad koji se ne može pomaknuti duboko u hercegovačku avliju. U lipnju ove godina umrla je Maruška, supruga slavnog pjesnika i erudite Luka Paljetka. Za razliku od naših, po dubrovačkim običajima, pokopi se obavljaju i u ranim jutarnjim satima. Pokop Maruške Paljetak određen je za deseti sat toga dana. Na putu prema Dubrovniku, na graničnom prijelazu s trebinjske strane, bio sam rano. Sunce se tek pomolilo iznad Leotara. Kod granične kućice priđe mi policajac i nekako s čudnim osmijehom započe razgovor.

Dobro jutro.

Dobro jutro – uzvratih mu.

Idete li, možda, do Dubrovnika?

Idem, izvolite. Zašto?

Ovdje su moja supruga i njezine dvije kolegice. Pošle su na posao. Mogu li vas zamoliti da ih povedete do grada?

Nema problema – rekoh.

Izvolite. Uđite.

Jedna razgovorljiva gospođa, po nekom njihovu vrednovanju, sjela je naprijed, a ove dvije otraga.

Na hrvatskom graničnom prijelazu zatekli smo dvadesetak vozila. Gužva je koja se sporo rješava. Vidim da se dokumentacija za svako vozilo temeljito pregledava. Tijekom četrdesetak minuta čekanja i vožnje, bili smo u prilici razgovarati.

Kako ide posao, imate li problema u gradu? – upitah ih.

Nemamo! Moj je gospar stalno na putu s nekim brodovima. Ja o svemu vodim brigu. Ključevi su kod mene. Svaki dan iz Trebinja – priča i ne zaustavlja se moja suputnica – kolona ljudi dolazi u Dubrovnik. Stolari, tesari, keramičari, električari, zidari, kuhari i konobari. Svi idemo u Dubrovnik. Mladi, osobito za vrijeme Ljetnih igara, ne dolazi iz grada. Nisam čula da je netko imao problema. Takva su vremena.

Mi ujutro idemo na posao u Dubrovnik, a Dubrovčani popodne, vikendom i svakom slavom u Trebinje. Netko na zelenu tržnicu po krumpir, voće, meso, med, kajmak. Po sve što za goste i obitelj treba. Gospođe dolaze u frizerske salone, ljudi bolesnih zuba kod zubara. Kod automehaničara dolazi svatko tko ima vozilo. Kod nas je sve puno, puno jeftinije.

Na pokop Maruške Paljetak došao sam rano. Otišao sam pred Gradsku kavanu na prvi jutarnji napitak. Zastao sam pred katedralom, pročitao osmrtnicu Maruški Paljetak. Pjesnik je svojoj supruzi napisao:

Umrla je moja draga Maruška.

Oni koji su je voljeli neka tiho tuguju sa mnom.

Oni, koji je možda nisu voljeli, neka se ne raduju mojoj tuzi.

Pokop je obavljen.

Dostojanstveno!

Gosparski...

Dok su granate padale po trideset kilometra udaljenom Dubrovniku, ratni gradonačelnik Božidar Vučurević govorio je:

Neka ruše, napravit ćemo mi novi i još ljepši Dubrovnik.

U obilasku ratišta s četničkim vojvodom Vojislavom Šešeljom ponosno je govorio:

Okružili smo ustaše s obiju strana. Još koji dan i grad je naš.

Te granate i još ubojitije izjave i dan-danas kost su u grlu čelnicima grada Dubrovnika. Zato je čudno što se ovih dana, prilikom sjećanja na poginule ratnike, iz Trebinja čuo glas da je Hrvatska izvršila agresiju na grad Trebinje.

Unatoč svemu, veze između naroda funkcioniraju po svim linijama.

Bez problema i sukoba.

U svakoj trebinjskoj novogradnji, Dubrovčani kupuju stanove. Ljeti u njima borave, a svoje kuće i stanove u Dubrovniku izdaju bjelosvjetskim turistima. Prije određenog vremena, istina je, na graničnom prijelazu srela se dva gradonačelnika. Jedan je pružio ruku, a ovaj drugi, k tome kaže da je gospar, to nije učinio.

Ruku ću pružiti kad se Trebinje pismeno i službeno ispriča – govorio je i pravdao se.

A ne zna da su se prije dvije ili tri godine srela dva mudra čovjeka – Mato Uzunić, biskup dubrovački, i vladika Grigorije, i da se njegovo preosvećenstvo, u prepunoj dubrovačkoj katedrali, ispričalo riječima:

OPROSTITE!

Konačno, nikada nije bilo više života između Trebinja i Dubrovnika nego što ga danas ima.

Narod drumom, a čelnici šumom!

I tko zna do kada će biti ovako?•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.