Različiti su bili odnosi službenog Zagreba prema Hrvatima u BiH od početka devedesetih do danas. Svaki od četiriju predsjednika (Tuđman, Mesić, Josipović, Grabar-Kitarović) i svaki od dvanaest premijera (Mesić, Manolić, Gregurić, Šarinić, Valentić, Mateša, Račan, Sanader, Kosor, Milanović, Orešković, Plenković) dali su svoj pečat toj suradnji. Unatoč različitim pogledima prvih ljudi koji su dolazili i slijeva, i zdesna, i iz centra, svi su oni, osim Mesića, pomagali Hrvatima u BiH. Osobito je bratska ljubav bila izražena u ratu. Ipak, do dolaska Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića svi su htjeli biti “stariji brat” u toj obitelji. Prvi put se događa da, bez želje za “tutorstvom”, hrvatska vodstva s obiju strana granice ravnopravno razgovaraju.
Dalo bi se, uistinu, naširoko obrazlagati što je svaki od tih državnika učinio za vrijeme svoga mandata. Svakako, u odnosima jednog naroda koji živi s dviju strana granice Tuđman je ostavio najvidljiviji trag. No, to je bilo i specifično vrijeme koje se u mnogočemu ne može uspoređivati s ovih posljednjih dvadesetak godina. Osobito kada je u pitanju suradnja 12 premijera RH s vodstvom Hrvata u BiH. Iako na polovini mandata, Plenković je već učinio više nego većina drugih premijera. On je najzaslužniji za stvaranje toliko potrebne autonomnosti vodstva Hrvata u BiH te joj u takvom okviru pomaže lobistički i financijski. Uz to, uspio je naći mjeru kako istodobno biti zagovornik ravnopravnosti Hrvata i suverenosti države BiH.
“Bruxelleski činovnik”, kada je god to zatrebalo, bacao je “diplomatske” rukavice i žestoko rušio nepravde. Za razliku od nekih njegovih prethodnika, nisu ga mogli ušutkati ni već odavno iskušanim receptom o miješanju u unutarnje stvari druge države. Lobirao je za obespravljeni narod kod brojnih državnika u svijetu. U svojoj domovini uvjeravao je političke protivnike, ali i suradnike, koliko je važno osigurati jednakopravnost hrvatskoga s drugim dvama narodima u BiH. Žestoko se borio s neistomišljenicima argumentirajući kako su ovo za sunarodnjake presudni, povijesni trenuci. Nije popuštao ni pred optužbama. Političko-diplomatsku ofenzivu pojačao je i financiranjem strateških projekata. Prije svih Hrvatska je ulagala u škole, bolnice, crkve, kulturu, gospodarstvo. U stupove opstanka. Unatoč svemu, ne hvali se onime što je uradio. A doista, puno toga činio je izvan svjetala reflektora. Tek rijetki znat će za neke kapitalne poteze koje je vukao bez medijske pompe.
Kada je izabran za premijera, u dijaspori su se pribojavali kako neće biti senzibiliziran prema Hrvatima u BiH. Međutim, njihove strahove otklonio je svojim (ne)vidljivim djelima. Nije se bojao stati uz njih ni onda kada se iz hrvatske perspektive zbog nerazumijevanja prilika u BiH činilo da “sestrinska stranka” vuče nerazumne poteze. Oni u njemu imaju i osjećaju zaštitnika s viškom krvnih zrnaca. Bori se bez kalkulacija hoće li mu takva politika donijeti negativne bodove u Hrvatskoj. Plenković od svega ne pravi predstavu i ne koristi je za prikupljanje političkih bodova. Zato “hladnog bruxelleskog diplomata” mnogi u BiH već doživljavaju kao “mirnodopskog Tuđmana”.
