Svake godine, u isto vrijeme, nad Mostarom se upale proljetna svjetla koja ga odmiču od etikete grada koji je slučaj, koji treba žaliti i nad čijom sudbinom treba naricati. Jer međunarodna kulturna manifestacija Mostarsko proljeće – Dani Matice hrvatske, svojim programima, upali svjetla koja se smjenjuju i ne prestaju sjati.
Za to vrijeme Mostar je grad kulture.
O ruševinama i ožiljcima rata nitko ne razmišlja.
Na toj smotri ljepote muzicirali su najveći među najvećima: Ivo Pogorelić, Maksim Mrvica, Lovro Pogorelić, Stefan Milenkovich, Monika Leskovar, Petrit Ceku...
Stihove su govorili i priče donosili Dragutin Tadijanović, Nedjeljko Fabrio, Luko Paljetak, Ivan Aralica, Tonko Maroević, Miro Gavran, Petar Gudelj, Miro Petrović, Dragan Marijanović, Pavao Pavličić, Julijana Matanović, Mile Stojić, Avdo Sidran i drugi značajni i znameniti pjesnici i pisci.
Na daskama koje život znače igrali su: Milka Podrug-Kokotović, Pero Kvrgić, Milena Dravić, Svetlana Bojković, Petar Kralj, Robert Pehar, Emir Hadžihafizbegović, Dragan Nikolić, Voja Brajović. Pjevali su Krunoslav Cigoj, Ivica Šarić, Dunja Vejzović, Amila Bakšić, Zoran Todorović, Ratomir Kliškić, Vice Vukov, Arsen Dedić, Oliver Dragojević i mnogi drugi.
Plesali su Lado, Linđo, Tanec, Donski kozaci, baletani Narodnog pozorišta Sarajevo i Hrvatskog narodnog kazališta Split. Plesali su i drugi.
Izlagana su djela Vlahe Bukovca, Gabrijela Jurkića, Mersada Berbera, Safeta Zeca, Marija Mikulića, Emanuela Vidovića, Vlade Puljića, Krešimira Ledića, Juse Nikšića i ostalih, jednako vrijednih mostarskih, bosanskohercegovačkih i svjetskih umjetnika.
Do vremena Mostarskog proljeća, grad na Neretvi nije imao izvedbu velikih glazbeno-scenskih djela poput opere i opereta.
Nikada!
Zahvaljujući maestru Vjekoslavu Šuteju, dugogodišnjem umjetničkom ravnatelju, dr. Ivi Prlenderu, intendantu Dubrovačkih ljetnih igara, Miljenku Puljiću, ravnatelju Zagrebačke filharmonije, Ivici Šariću, opernom divu, i ravnateljima splitskog, zadarskog i riječkog kazališta – Milanu Štrljiću, Renatu Švoriniću i Srećku Šestanu, mostarska i ina publika imala je priliku vidjeti petnaestak najvećih nacionalnih i svjetskih scenskih djela:
Nikolu Šubića Zrinskog, Aidu, Travijatu, Carminu Buranu, Hasanaginicu, Veselu udovicu, Eru s onog svijeta, Splitski akvarel, Malu Floramye i druga velika i vrijedna djela.
U Matici hrvatskoj naročito smo ponosni na časopis Motrišta koji se okitio stotim brojem i Poveljom najboljeg časopisa (2015.) na srednjoeuropskom sarajevskom sajmu knjiga te Srebrnom poveljom Matice hrvatske za najbolji časopis Matičinih ogranaka te spomenicima i poprsjima znamenitim osobama: nobelovcima Ivi Andriću i Vladimiru Prelogu, kraljici Katarini, Antunu Branku Šimiću, Iliji Jakovljeviću, Silviju Strahimiru Kranjčeviću. I, konačno, Zlatnoj povelji Matice hrvatske (2006.) u znak priznanja za najveći kulturni događaj u njezinoj skoro dvostoljetnoj povijesti.
Ponosni smo i na dvadesetogodišnju medijsku suradnju s Večernjim listom preko čijih je stranica, iz pera vrijednih novinara, kulturna i ina javnost bila i biva informirana o programima Mostarskog proljeća. Ponosni smo i na Povelju Večernjeg lista (2004.) te Večernjakov pečat 2012., kojim je Mostarsko proljeće proglašeno kulturnim događajem godine.
U proteklih dvadeset godina na Mostarskom proljeću predstavili su se umjetnici grada Mostara, Bosne i Hercegovine, država bivše Jugoslavije, Europe, Amerike i Azije. Zato i nije čudo što je, zbog izvrsnosti programa, savršene organizacije i potpune otvorenosti za umjetnike cijelog svijeta (2009.), Mostarsko proljeće primljeno u punopravno članstvo Saveza europskih festivala. Nije čudo što je festival pobrao brojna lokalna, državna i međunarodna priznanja.
U osvrtu na ovogodišnje Mostarsko proljeće, glavni i odgovorni urednik Večernjeg lista Jozo Pavković (4. travnja) piše:
“Mostarsko proljeće učvršćuje mostove među narodima u Bosni i Hercegovini. Svake godine Matica hrvatska posadi tisuće prekrasnih cvjetova koji, poput vjesnika, najavljuje ljepše proljeće. Njihova raskoš, barem djelomično, uljepšava našu sumornu stvarnost. Već odavna programi Mostarskog proljeća prešli su obale rijeke Neretve. Vjetar ih je raznio na sve strane naše zemlje i po cijelom svijetu. Osim kulturne nadgradnje, Mostarsko proljeće pravi je lijek za ranjeni grad”.
I ove godina mostarska i ina publika imat će priliku uživati u kazališnim poslasticama Mire Gavrana i koncertu svjetskog tenora Zorana Todorovića.
Kao nikada do sada, Mostarsko proljeće ima veličanstven likovni program. Kroz prestižnu Galeriju Aluminij proći će slike Vlaha Bukovca, brižno probrana djela iz Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine i ono što će “prodrmati” europsku likovnu scenu.
Riječ je o izložbi mostarskog kolekcionara Srećka Mustagrudića na koju su dolazak potvrdili predsjednici i ministri kulture iz nekoliko zapadnoeuropskih zemalja. I desetak vodećih kolekcionara iz Kine, Indije, Australije, Amerike. Svakako, bit će zanimljivo vidjeti kakva će djela o temi “Međugorje u očima umjetnika” iznjedriti tradicionalna Likovna kolonija Krešimir Ledić.
Nekako u isto vrijeme, mostarskim proljetnim ulicama i sokacima, odvažno koračaju druge kulturne i gospodarske manifestacije. U vrijeme pisanja ove kolumne zatvorene su kapije i počišćeni štandovi 22. mostarskog Međunarodnog gospodarskog sajma koji je povezao kontinente i predstavio snažno gospodarstvo Republike Kine.
Na svečanost otvorenja Sajma dolazak su otkazali Šefik Džaferović, član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, predsjednik stranke Demokratske akcije, i Denis Zvizdić, predsjedatelj Vijeća ministara.
Kada na međukontinentalno gospodarsko povezivanje ne dođe pozvani član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara i predsjednik velike političke stranke, to je siguran pokazatelj da je u našoj zemlji nešto trulo i natrulo. Zadah nesporazuma rasuo se na sve četiri strane.
Sjene neodgovornoga političkog ponašanja obasjala su dva druga kulturna događaja. Započela je (19. travnja) tradicionalna kazališna manifestacija Mostarska liska. Ohrabrujuća je spoznaja da se Mostarska liska digla na noge, da se, umjetnički i organizacijski, osovila i da svake godine nudi bolji i raznovrsniji program. Ove godine Narodno pozorište upriličit će desetak programa u gradu za koji se odavno govori da je “obolio” od kazališne umjetnosti.
Tu bolest najbolje svjedoči posjet predstavi Mire Gavrana. Predstava “Sve o ženama” imala je dosad pedeset premijera, tri tisuće izvedbi na kazališnim daskama diljem svijeta. Vidjelo ju je oko 750 tisuća gledatelja. Između Mostarskog proljeća i Mostarske liske (19. travnja), po dvadeset i peti put, svojim notama oglasit će se glazbeni festival Melodije Mostara. Pjevat će odrasli i afirmirani, ali i mladi glazbenici koji sanjaju da će osvojiti svjetla pozornice i doći na svoje – do prvog Porina.
Večernjakov pečat
Od najstarijih biblijskih vremena pečat se upotrebljavao da se njegovim reljefnim otiskom potvrdi vjerodostojnost isprave ili dokumenta.
U srednjem vijeku, u vrijeme ograničene pismenosti, pečat se upotrebljavao kao osobni potpis. I ove godine, 22. svibnja, u Mostaru će se održati najznačajniji društveni i kulturni događaj u Bosni i Hercegovini i zemljama bližeg okruženja.
I ove godine Večernjakov pečat izazvat će pozornost. Dok svatko za sebe bude promišljao o tom planetarnom događaju, djelatnici Večernjeg lista, s kapetanom Jozom Pavkovićem, provest će mnoge noći. Nesane.
Svatko o sebi ili o nekom drugom može imati svoje mišljenje. Ali, oni u vijeću, moraju pokazati senzibilnu pravičnost i odati društveno priznanje ljudima i ustanovama koje su, na poseban način, pridonijele onom za što su bile nominirane i izabrane.
Tako su radili do sada. U svakom slučaju, maloj novinarskoj ekipi valja odati priznanje za ono što, poput vrijednih pčelica, godinama rade i podižu svoj začetak, svoje čedo – Večernjakov pečat. Bilo bi pravo i najpravednije da takav ili neki drugi društveni pečat, dobiju baš oni – djelatnici Večernjeg lista. Oni koji zaslužuju naklon do poda.
Na prošlogodišnjem Večernjakovu pečatu za osobu godine lucidno su pronađena i odabrana četiri nogometna velikana: Zlatko Dalić, Vahid Halilhodžić, Vladimir Petrović i Mladen Krstajić, izbornici nogometnih reprezentacija Hrvatske, Japana, Švicarske i Srbije, koji su s četiri reprezentacije izborili SP u Rusiji.
Svi su – naše gore list.
Bili su počašćeni. I suze radosnice mogle su se vidjeti.
Po ovome i mnogočemu drugome, Bosna i Hercegovina zemlja je posebnih ljudi.
U srijedu, 3. travnja u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače predstavljena je knjiga “Rusija naših snova”.
Noć kakvu Mostar ne pamti!
Dugo sam razgovarao sa Zlatkom Dalićem, Ćirom Blaževićem i Antonom Samovojskom o nečemu što je za mene na razini pravog fenomena.
Pitao sam sebe, pa i njih, u čemu je tajna da su, na bosanskoj visoravni, na razdaljini od stotinjak kilometara, nikla i odrasla četiri velika i značajna, svjetska nogometna velikana.
O Ćiri Blaževiću, treneru svih trenera, napisane su stranice i stranice. I mnoge će još. Na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj (1998.), s Hrvatskom, malom i nepoznatom zemljom, osvojiti treće mjesto, dostojno je poštovanja i naklona do poda. Zato i jest proglašen trenerom svih trenera.
O Zlatku Daliću ispričane su nevjerojatne priče.
Sve je sažeto među debele korice knjige “Rusija naših snova”.
Ono što je samozatajni Zlatko Dalić ili – Božji čovjek, kako kaže Ćiro Blažević, doživio na povratku iz Rusije i dočeku u Mostaru, priče su za sebe.
Neponovljive su!
Osmislila ih je i brižno u povijest sjećanja odvela glavna tajnica Matice hrvatske gospođa Misijana Brkić Milinković.
Uz Travničanina Ćiru Blaževića i Livnjaka Zlatka Dalića, rame uz rame, stoji Niko Kovač. Dijete livanjskog gastarbajtera zasjelo je na klupu Bayerna, njemačkog nacionalnog ponosa. I to je čudo nad čudima! Ravno onim međugorskim čudesima.
Prije nekoliko dana čitao sam razgovor s Brankom Ivankovićem, ex trenerom zagrebačkog Dinama, hrvatske nogometne reprezentacije i aktualnim trenerom iranskog prvaka Persepolisa.
Priča trener Branko o životu u Teheranu, o klubu koji ima desetak milijuna članova i utakmicama na koje dođe stotinu tisuća ljudi.
Priča i o tome da su na nogometne utakmice počele dolaziti mlade, emancipirane i obrazovane Iranke.
U svome razgovoru Branko Ivanković poručuje: “Pozdravite moje rođake u Tomislavgradu! Žao mi je što nisam u prilici s njima biti u češćem kontaktu
Daleko sam! Tamo su moji korijeni!”
Eto, to nisam znao.
Dakle, kada pođete iz Travnika, prođete kroz lijepu Novu Bilu pa preko Rostova, do stotinjak kilometara udaljenih Tomislavgrada i Livna, možete čuti stotinu ponosnih priča o Miroslavu Ćiri Blaževiću, Zlatku Daliću, Niki Kovaču i Branku Ivankoviću.
Kome se ove priče mogu ispričati?
Tko ih može razumjeti?•
