Što ima novo kod mene? Evo, moja starija djevojčica naučila je čitati. Recimo. No ajmo redom…
Velika tiskana slova počela je prepoznavati s tamo negdje tri godine. Krenulo je sa samoglasnicima.
Piramida s crticom
'A kao piramida s crticom'.
'E ima tri ljestve.'
'I je kao crta'
'O je debelo i okruglo.'
'U je…' Nikad nismo našli adekvatan opis za slovo U. Ne, nismo koristili 'onu' asocijaciju.
Uglavnom, brzo je svladala samoglasnike, a onda je postepeno prešla na suglasnike. S nepune četiri godine već je tečno znala pročitati svako veliko tiskano slovo, a recimo da ga i zna napisati. Kažem 'recimo' jer, ako ćemo se baš držati činjenica, tu nekad zezne. Ona kukica na slovu 'j' ode na drugu stranu, a i 'z' napiše zrcalno. Ali ajde, nećemo cjepidlačiti. Zna slova.
Jedno potpuno drugačije doba
I tako sam ja pomislila da bi kad već zna sva ta slova prepoznati pojedinačno bilo lijepo kad bi malo krenula učiti čitati, tim više što jako voli priče koje joj čitam svake večeri pred spavanje. Zaključila sam i da bi moja starija princeza mogla početi učiti čitati i zato što sam ja naučila tečno čitati s nepunih pet. Pa sam se vodila onom 'ako sam mogla ja, što ne bi mogla i ona…'
Pritom sam smetnula s uma da sam ja bila dijete u jedno potpuno drugačije doba.
Doba bez Youtubea i Netflixa.
Doba bez 'pametnih' telefona i tableta.
Doba bez mogućnosti premotavanja omiljenog crtića.
Doba bez računala.
Kad bi vani lijevalo ko iz kabla – a kad djetinjstvo provedete, poput mene, u Rijeci, vjerujte mi, često ćete doći u situaciju da lijeva kao iz kabla – onda vam je, ako izuzmete ono nešto malo igračaka koje imate, jedino preostalo kratiti vrijeme popunjavanjem bojanke ili listanjem slikovnica. Pa kad uporno listate, listate i listate, s vremenom naučite čitati. I onda se jednog dana možete hvaliti kako ste 's nepunih pet tečno čitali'.
Istom spoznajom može se pohvaliti i moj suprug, kao i hrpa ljudi koje poznajemo. Zapravo, da vam iskreno kažem, ja baš ne znam ljude naše generacije koji su došli u prvi osnovne, a da nisu znali čitati. Nama je to nekako bilo, je li, normalno, i zato nam je čudno kad čujemo priče o današnjoj djeci koja dođu u prvi razred i tek moraju naučiti slova. Ne znam, možda je nas vrijeme pregazilo. A možda danas jednostavno vladaju drugačiji, blaži kriteriji…
Potajni plan
Kako bilo da bilo, Prva je polako, kroz igru – naglasit ću još jednom: kroz igru – počela učiti čitati. Ali, njen peti rođendan je došao i prošao, a nekog opipljivog napretka nije bilo. Da, i dalje je mogla pročitati svako slovo pojedinačno. Ali kad bi ta slova trebala spojiti u riječ, to nikako nije išlo. Vrhunac je bio spojiti dva slova zajedno. Na primjer, ako bi pisalo 'jabuka', ona bi to čitala ovako:
- J… a… b…u…k…a – i onda muk.
- Hajde, probaj spojiti dva po dva slova – rekla bih joj.
- J… a… ja.
- Bravo!
- B…u… bu?
- Daa! Braaavoooo!
- K…a… ka.
- Točno!!! Ajde, sad to sve skupa. Ja…?
- J…a… ovaj, ja… dalje se ne sjećam…
Da je ta slova probala lancima vezati, ne bi ih spojila. Uz to nije baš ni nešto bila zainteresirana za učenje čitanja. Kako nisam htjela forsirati i zgaditi joj čitanje za sva vremena, čekala sam da ona sama priđe meni i kaže da malo želi učiti.
Prilazila mi je otprilike jednom u deset dana.
I tako je nekakav moj potajni plan da mi dijete nauči čitati neslavno propao. Ali ajde, tješila sam se da do škole još ima vremena…
A onda, odjednom, dramatična promjena…
Fatalni Splićanin
Do nje je došlo tijekom ljetovanja. Na moru je upoznala Fatalnog Splićanina, vršnjaka s kojim je proživjela oko dva tjedna neke vrste dječje romanse i koji joj se do te mjere svidio da je odlučila zadržati kontakt s njim i nakon ljeta.
I sad si njih dvoje pišu pisma. Na taj način održavaju kontakt, a ujedno vježbaju čitanje i pisanje. Sama spoznaja da bi bilo dobro znati što joj Fatalni Splićanin piše bila je dovoljna da moja Prva pronađe do tad skrivenu motivaciju za učenje čitanja. Odjednom mi više nije nevoljko prilazila jednom u deset dana kako bi mi rekla da je spremna za malo učenja čitanja već je to počela činiti svaki dan.
Kad sam je još dodatno potaknula obećavši joj da ću joj za šesti rođendan kupiti tablet ako do tad nauči tečno čitati tekstove s velikim tiskanim slovima, od već sasvim pristojno motivirane djevojčice pretvorila se u čitalačkog fanatika. Sad smo već u situaciji da ja nju moram moliti da nekad odgodimo učenje čitanja jer nemam vremena za poduku.
I, gdje smo sada?
Doza psihičke sigurnosti
Mogu slobodno reći da tekstove s velikim tiskanom slovima čita bez problema. Da, i dalje slovka ali sada bez problema može spojiti sva slova u riječi, i to ide jako brzo. Na primjer:
- U…g…l…e…d…a…l…a… ugledala… je… ugledala je…
Nekako vjerujem da bi mogla čitati i bez slovkanja, ali još nije psihički sprema na to. Slovkanje joj daje onu dozu psihološke sigurnosti koja joj je još uvijek potrebna.
I da, dobit će tablet u siječnju kad joj bude rođendan.
Jer, ne samo što je postigla ono čemu sam se nadala već je postigla više. Naime, neki dan je muža i mene u potpunosti frapirala – u pozitivnom smislu.
Elza i Ana
Prije nekoliko mjeseci njena najbolja prijateljica odselila je u drugi kvart. Odlučile su zadržati i kontakt i svako toliko se negdje nađu i zajedno poigraju. Prilikom zadnjeg takvog susreta prijateljica joj je poklonila slikovnicu o Elzi i Ani, pisanu malim slovima. Na putu kući upitala me je, čvrsto držeći slikovnicu u naručju:
- Mama, kad dođemo doma, možeš li ovu priču pročitati sekici i meni?
- Naravno, zlato – odgovorila sam.
Podrazumijevalo mi se da joj to ja pročitam jer, hej, ona ipak još nije svladala mala tiskana slova.
Stigle smo kući i sjele na kauč, ja u sredinu, svaka djevojčica sa svoje strane. I ja sam krenula čitati…
Kad odjednom, veli Prva meni:
- Mama, mogu ja malo probati?
Nisam očekivala neki uspjeh ali, naravno, dozvolila sam joj.
Kad tamo… ona čita i mala tiskana slova! Jednako dobro kao i velika! Prvo na brzinu slovka, onda lijepo pročita cijelu riječ. Ostala sam ugodno iznenađena spoznajom da bez frke pročita čak i ona mala tiskana slova koja izgledom odudaraju od svoje velike inačice. Na primjer, a, e, f, g, b, d…
Neprocjenjivo
- Dobro, Prva, daj ti meni reci, kako si ti naučila čitati riječi s malim slovima?! – upitala sam je, u potpunosti oduševljena iznenađenjem koje mi je priredila.
- Pa sama sam se naučila – odgovorila mi je ležerno.
Ma koliko ja insistirala na nekom detaljnijem – i uvjerljivijem – odgovoru, nije se dala. Ostala je pri svojoj verziji da je 'sama naučila'.
Tek sam nekoliko dana kasnije od tete u vrtiću doznala da u njenoj grupi imaju plastična slova, u obliku malih tiskanih, kojima se mogu igrati i onda usput pitaju tetu, ako žele, koje je slovo koje. I tako je moja Prva pitala i – naučila.
Taj osjećaj kad vaše dijete svlada neku vještinu je predivan, a osjećaj da je svladalo vještinu na kojoj uopće niste ni znali da radi je – neprocjenjiv.
