S Plenkovićem mijesim pogaču srpsko-hrvatskog pomirenja! Suština je objašnjenja SDSS-ova zaokreta koji nam je nakon kninske proslave ponudio Milorad Pupovac. Naravno, veli, neće biti dovoljni njih dvojica niti će to moći u jednom danu!
Pitanje koje se nameće, a na koje ne nudi uvjerljiv odgovor je – a što smo to onda svi mi i što je to Pupovac radio posljednjih 25 godina? Možda bismo isto pitanje postavili i prije jednog desetljeća, no svejedno, moram pitati, gotovo pa slovkajući: Pa-zašto-baš-sad? Ili: Pa-zašto-pobogu-TEK-sad?
“To je moj zavičaj, dugo nosim potrebu da podijelim svoja osjećanja empatije s rođacima, bliskima, koji su izgubili u tom činu svoje najbliže”, odgovorio mi je Pupovac na pitanje hoćemo li nakon što Plenković ode u Varivode i njega možda vidjeti u Škabrnji.
Naravno, ostavljam mogućnost da je Milorad na neki nejavni način u tišini to već obavio sa sebi bliskima, no pitanje je zašto on tako “dugo nosi tu potrebu” da ta svoja osjećanja podijeli sa svijetom? Tko ili što ga je tjeralo da ta svoja osjećanja tako dosljedno zatomljuje? Ili je doista uvjeren da njegov osobni čin ima takvu težinu (čitaj: vrijednost) na povijesnoj tezulji da ne može proći bez odgovarajućeg kontrautega (čitaj: protuusluge) sa samog vrha hrvatske vlasti? Uši mi je posebno zaparala njegova formulacija u kojoj pokolj u Škabrnji umjesto zločinom naziva “činom”. Kasnije je još jednom izbjegao zločin nazvati pravim imenom, govoreći o “stradanju” Škabrnjana. No,đ pripišimo našu reakciju vrućini i strpimo se do studeni uz nadu da prave izravne riječi Pupovac čuva za komemoraciju na dan zločina u Škabrnji. Jer nikakve nedopečene poluizjave Škabrnjani neće prihvatiti, dapače izazvat će suprotan efekt. Nema dvojbe, ovo je za sada prije svega interesno pomirenje HDZ-a i SDSS-a, i to ne prvo. Taj čin ne treba precjenjivati, ali ni podcjenjivati, pa ni gledati mu u zube. Kakvi god bili interesni motivi, sam čin odlaska na stratišta imat će blagotvoran učinak.
No pitanje ostaje: s dvije šake brašna, prstohvatom kvasca i naprstkom soli, može li biti nove pogače ili ćemo mijesiti ono što je već davno ispečeno, a mjestimice i prepečeno? Ta koliko su puta do sada već hrvatske i srpske elite na vršcima svojih prstiju vrtjeli i lomili božićnu česnicu? Što je sada drugačije, osim što Plenkoviću visi 76. ruka, taj čarobni kvasac ovogodišnjeg “pomirenja”? Hoće li i ovoj pogači biti novčić i kome će biti namješten?
“Razlika između prethodnih pokušaja i sadašnjeg jest u tome da je ovo bilo sistematski, široko i sveobuhvatno pripremano”, otkrio nam je Pupovac, ali i na tome stao poručivši da je na Plenkoviću da nam otkrije ostatak. Iz Banskih dvora za sada samo odbacuju zaključak da su u igri bili i neki međunarodni faktori. No očito je da ovo s odlascima u Knin i Grubore nije bila nikakva improvizacija pojedinih ministara, kako su nas do sada uvjeravali, već samo djelić mnogo šireg deala.
Pupovac unaprijed odbacuje uvjerenja onih u Hrvatskoj koji misle da “pogača pomirenja” može biti ispečena bez Srbije. Očito računa na to da će ruke do laktova u tijestu imati i sam Vučić. A Vučićevoj Srbiji to famozno “pomirenje” zapravo je daleko potrebnije nego Plenkovićevoj Hrvatskoj. Pupovac ga ovom svojom “emancipacijom” zapravo oslobađa dužnosti da pred srbijanskom javnošću nastavlja glumatati ratnu retoriku i daje mu čvrst alibi da prestane drviti o ustaškoj Hrvatskoj. Jednako kao što je to napravila Kolinda Grabar-Kitarović početkom 2018., Plenković ispunjava očekivanja međunarodnih faktora te ovim dogovorom otvara vrata “novom, europskom Vučiću” da osvježena i umivena lika stvarno zakuca na vrata EU.
Pupovac znakovito ističe da, koliko god se činilo suprotno, on zna (!) da u Srbiji postoje snage koje žele to pomirenje. Unatoč općoj antihrvatskoj retorici na mostu u Sremskoj Rači, taj tračak dobre volje mogao se naslutiti barem u nastupu patrijarha Irineja, koji je naglasio da ga “raduju neki pravdoljubivi glasovi” s vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj. Dan kasnije nadbiskup Barišić vižljasto izbjegava rukovanje s Plenkovićem, ali iz Knina poziva Srbe na povratak. Mješovito povjerenstvo koje je nametnuo papa Franjo sasvim sigurno ostavlja nekog traga, pa makar to bila “samo” pristojnija komunikacija. Može li se tijekom “miješenja pogače” nadati da će vrh SPC-a otkinuti komadić uzavrelog tijesta i uspjeti ispeći kruščić neke pomirljive formulacije kojom neće baš amenovati, ali se neće više niti usprotiviti kanonizaciji kardinala Stepinca? Takva kulminacija više se ne čini apsolutno nemogućom.
