Naslovnica Kolumne

LAŠVANSKE DIVE

08. rujna 2019. u 10:12 0 komentara 733 prikaza

Svaki susret s Kiseljakom, Kreševom, Fojnicom, Kraljevom Sutjeskom, Gučom Gorom, Novom Bilom, Travnikom i pitomom Lašvanskom dolinom u meni, istom snagom i na isti način, probudi osjećaj tihe pripadnosti. Često zastanem i u mislima tražim izvor ovom zanimljivom osjećaju. Je li zametak u knjigama koje sam čitao o Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci, Jajcu i kraljici Katarini ili u naravi i ophođenju ljudi koje sam upoznao i s njima prijateljevao?

Tijekom rata do Međugorja i hotela Anamarija, preko kalvarije duge skoro dvije stotine kilometara, s vremena na vrijeme dolazilo je nekoliko predstavnika hrvatskog naroda središnje Bosne. Smrt im je bila za vratom. Unatoč nevoljama, pamtim ih kao ponosne, razborite, nenametljive ljude, spremne na svaku, pa i najveću, žrtvu.

Uz obale rijeke Bosne i njezine posestrime Lašve, s lijeve i desne strane puta, od zavoja do zavoja, guste šumarke izrasle po okolnim brežuljcima i crvene krovove od puta odmaklih kuća zaklanjaju visoke krošnje drveća i stvaraju privid ugodne likovne razglednice. Ovaj vizualni, panoramski dojam pokaže se svom snagom u vrijeme smjene godišnjih doba. U proljeće, kada se priroda budi i svako stablo okiti novim, svježim lišćem, središnja Bosna ljepša je i od samoga proljeća. U jesen, kada to isto lišće dobije spektar crvenkastih, žutih, smeđih i inih boja, prizor je kakav se može vidjeti samo na slikama velikog Gabrijela Jurkića (1886. – 1974.). To je prizor pred kojim treba zastati, pogledati ga i reći:

“Hvala ti, Bože, za ljepotu ovog kraja.”

U onom što je u središnjoj Bosni Božjom rukom stvoreno i što je prirodom nastalo ima nekog tihog sklada i civilizacijskog reda. Sve se može jagodicama prstiju opipati i osjetiti. U središnjoj Bosni ljudi su u ophođenju puni topline i ljubaznosti. Najčešće tiho govore, tiho se smiju, oprezno koračaju kao da nikoga uznemiriti ne žele. Tu nema hercegovačkog i dalmatinskog žustrog koraka, povika ni urlika.

Tako nekako i nobelovac Ivo Andrić piše:

“Mogu ja svijetom avionom letjeti, vlakom, autobusom i autom putovati, ali ja bih Bosnom najradije pješke išao. Meni trebaju predjeli, ljudi i običaji. U središnjoj Bosni, u kratkim razvučenim dužinama izgovora, moje se uho odmori. Tamo je i zrak mekan kao kolijevka moje majke Kate.”

E, kada bih mogao, zastao bih u Vitezu, predahnuo u modernom hotelu Central ili u Novoj Biloj, u šarmantnom restoranu Libertas, naručio bih domaću kavu i našem nobelovcu napisao:

“Dragi Ivo,

tvoja i naša Bosna, iz dana u dan, gubi svoje lice i naličje. Prije četvrt stoljeća, ni krivu ni dužnu, uzduž i poprijeko, obeščastili su je daytonski silnici. Nije to više rumena i pohotna jabuka, nego uvela i umorna starica; samo što oči nije sklopila. Po našim brežuljcima vijore se zastave koje ovom svijetu nisu znane. Oko tih neznanih barjaka nastanjuju se ljudi po svemu nama različiti. Ne znamo im smjera ni nakane. Domaća vlast nasmrt je podijeljena, a visoki međunarodni predstavnik blijed je poput iscijeđenog limuna. Tu pomoći nema. Nitko ne razumije našu patnju i brigu. Strah nas je!

Zato Vam pišem, dobri naš Ivane.

Znam da ste iskusan i vješt diplomat i da mnoge jezike znate. Kada Vam se ukaže prilika, zastanite, porazgovarajte i zamolite Visokog nebeskog predstavnika, da Vašoj i našoj zemlji otkopča luđačku košulju i pusti je u miru živjeti. Inače, ‘belaj’ nam, ponovno, kuca na vrata. Možda veći i opasniji od onog koji smo jedva preživjeli.”

Na devedesetom kilometru od Sarajeva, na nadmorskoj visini od oko 550 metara, u središtu Lašvanske doline, ponosno se smjestio drevni grad Travnik. Smjestila se prijestolnica bosanskih kraljeva i osmanskih vezira, aga i begova. Povijest ovog grada seže od najstarijih vremena: Kelta, Rimljana i drevnih Ilira.

U romanu “Travnička kronika” Ivo Andrić piše:

“Nikada niko u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje. Nikada! To osnovno osjećanje da su oni odnekud drukčiji nego ostali svijet, stvoreni i pozvani za nešto bolje i više, ulazilo je svako ljudsko stvorenje s hladnim vjetrom s Vlašića, s reskom vodom iz Šumeća, sa zlatnim žitom prisojnih njiva oko Travnika i nije ih napuštalo, ni u snu, ni u bijedi, ni na samrtnom času.”

Zaista je tako!

Ako u Travniku boravite malo dulje, u razgovoru s ljudima različitih staleža i uvjerenja doživjet ćete da će vam se netko predstaviti riječima:

“Ja sam Travničanin.” Drugi: “Ja sam rođeni Travničanin”,

a onaj posljednji upozorit će vas da je on pravi Travničanin.

Tako su stoljeća donijela i nanijela da se nevelika varoš među sobom razvrstala. Onaj prvi rekao vam je da je on odnekud došao i u Travniku se nastanio, onaj drugi da je rođen u Travniku, da ga je rođenjem krstio vjetar s Vlašića, a onaj treći da je on i jedno, i drugo, i treće i da je pristao svakoj sofi i dobrodošao u svako društvo.

Kada se na stoljetnu povijesnu baštinu naslone kraljevske krune i vezirski turbani, razumljivo je da ljudi takvog grada s vremenom počnu sami sebi, često bez osnove i pokrića, dodavati posebna svojstva koja drugi ljudi nemaju. Kada se takva uvjerenja prenose s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, to postane čvrsta smjesa koju nije lako promiješati i izmijeniti joj sadržaj.

Takvo uvjerenje ponijelo je znamenitog glumca, rođenog Travničanina, da u javnom nastupu, na neprimjeren način, ponizi Hercegovinu i Hercegovce.

Ne znam kako je mogao zaboraviti da je Hercegovina postojbina Ruđera Boškovića (1711. – 1787.), Antuna Branka Šimića (1898. – 1925.), fra Grge Martića (1822. – 1905.), fra Didaka Buntića (1871. – 1922.), Alekse Šantića (1868. – 1924.) i plejade velikih znanstvenika, pjesnika i duhovnika.

Gimnazija u Travniku utemeljena je 1883., širokobriješka šest godina kasnije (1889.), a mostarska 1893. godine. Sve tri gimnazije otvorene su u razdoblju od jednog desetljeća. Podjele, osobito one isprazne, mahalske bez osnove i pokrića, nikada i nikome nisu donijele sreću i korist. Lašvanska dolina prapostojbina je slavnog kipara Ivana Meštrovića (1883. – 1962.), velikih književnika, umjetnika i znanstvenika. Znamo i ponosni smo na to!

Primadona Sena Jurinac

Priča počinje ovako.

Varaždinski odvjetnik, jedno vrijeme i gradonačelnik, imućan čovjek, poslao je sina na studij u Beč, na Medicinski fakultet. Za vrijeme studija mladi Ljudevit upoznao je Cristhinu Czeras, djevojku iz Beča. Njome se oženio i u Travniku 24. studenoga 1921. dobio kćer. Kako je djevojčica rasla, tako se u njoj prepoznao čudesan glas. U desetoj godini života majka ju je odvela u Zagreb i upisala u školu časnih sestara. Slutila je njezinu blistavu karijeru!

“Čudo od djeteta”, govorilo se po travničkim sokacima, a potom i zagrebačkim kvartovima. Za darovitu mladu umjetnicu Zagreb je bio mala sredina. Put ju je odveo u Beč. Glazbeni kritičari govorili su da mlada Travničanka ima glasovne mogućnosti koje pobuđuju najveće nade. Nakon prvih nastupa austrijski i inozemni tisak raspisao se o lijepom, zvonkom glasu vrhunske muzikalnosti, savršene pjevačke tehnike, bogate osobnosti i topline i prelijepog scenskog izgleda. Na koncu i slavni dirigent Herbert von Karajan, mjerilo svih glazbenih mjerila, upitao se:

“Bože, hoće li se ikada više roditi ovakav glas i ovakva scenska ljepotica kao što je Sena Jurinac?!”

U Bečkoj operi i diljem svijeta, po najvećim glazbenim dvoranama, Sena Jurinac ostvarila je 1268 nastupa u pedesetak različitih opera i opereta. Bogata umjetnička karijera donijela joj je status najsjajnije zvijezde Bečke državne opere. Nekoliko dana prije smrti teško bolesnu i nepokretnu Senu Jurinac posjetio je slavni hrvatski dirigent Vladimir Kranjčević.

“Na ovom svijetu, dragi maestro, mi se više nećemo vidjeti, čuti niti zapjevati. U svojoj domovini nisam nikoga zaboravila. U mislima mi je i moj rodni Travnik”. Tako se umornim i umirućim glasom opraštala slavna primadona, priča maestro Vladimir Kranjčević.

U znak zahvalnosti Beč je ustanovio glazbenu nagradu koja nosi ime Prsten “Sena Jurinac”.

Za sada najviše glazbeno priznanje, nešto poput Andrićeve Nobelove nagrade za književnost, dobilo je dvoje vrhunskih glazbenih umjetnika – Placido Domingo 1941., španjolski tenor, i Elina Garanča 1976., litavska mezzosopranistica.

Njih dvoje!

Do sada nitko više!

S vremena na vrijeme grad Beč i njegovi muzeji izložbama plakata i fotografija vraćaju sjećanje na jednu od najvećih opernih diva svih vremena i svih prostora.

Srebrenka Sena Jurinac umrla je 2. studenog 2011. godine. Vodeći svjetski listovi pisali su kako su se Beč i cijeli svijet na veličanstven način oprostili od zanosne ljepotice i jedne od najvećih opernih pjevačica - ikada i igdje.

U svom rodnom Travniku, u Lašvanskoj dolini i zemlji svog rođenja, Srebrenka Sena Jurinac zaboravljena je umjetnica. Zašto jedna ulica, jedan trg, glazbena škola u Travniku, kulturno-umjetničko društvo u Novoj Biloj, Vitezu, Sarajevu, Mostaru... ne nosi njezino ime?

Je li ovako u drugim uređenim sredinama?

Prije nekoliko godina, za vrijeme godišnjeg odmora dok sam tražio tjelesni mir i predah, put me je s čarobnih Brijuna odveo do Trsta.

“Sat vožnje i eto pravog talijanskog kapučina!”, pomislih.

Nakon dva stoljeća poželio sam se prošetati znanim ulicama, trgovima, razgledati izloge, posjetiti neku knjižnicu. Nisam imao sreće! Samo što sam pronašao parkirališno mjesto i ostavio vozilo, oglasili su se neugodni vjetrovi. A odmah s njima počela je padati neka kosa, valovita, baš neugodna, ledena kiša. Bježeći pred neočekivanom ljetnom olujom, utrčao sam u haustor prve zgrade i ostao zatečen onim što sam ugledao. S desne strane ove višekatnice, nekako u visini prvog kata, od bijelog carara kamena postavljena je velika ploča na kojoj piše:

“U ovoj zgradi je, od 1923. do 1925. godine, stanovao i radio nobelovac Ivo Andrić.”

Aparatom skromnih mogućnosti, po lošem vremenu, pokušao sam napraviti snimku. Unatoč svemu, uspio sam!

U času oduševljenja onim što sam vidio, počeo sam zahvaljivati Bogu, kiši i vjetru. Da se pred nevremenom nisam morao skloniti, otišao bih tko zna u kojem smjeru, zadržao se pred nekim izlogom, u nekom kafiću ili restoranu. Ne bih vidio bijelu mramornu ploču s imenom našeg nobelovca. Nekoliko dana kasnije tragao sam i doznao da su u Krakovu, Berlinu, Madridu i Beogradu, u svakome mjestu, na svakoj kući i ustanovi u kojoj je nobelovac radio i boravio postavljena znamenja.

U Grazu, u susjednoj Austriji, na sveučilištu na kojemu je obranio doktorsku disertaciju podignut je spomenik.

Neka cijeli svijet zna!

Da u svom životu ništa nije napisao osim doktorske disertacije o temi “Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine”, bilo bi dovoljno da se Ivu Andrića slavi u školama, na sveučilištima i svakoj drugoj prigodi.

Kada govori o razvoju duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine u disertaciji, uz ostalo, Ivo Andrić piše:

“Ne samo kraljevi, već također i mnogobrojni bosanski velikaši, održavali su stalne i vrlo žive veze s Dubrovnikom. Dubrovačkim kneževima i velikašima dodjeljivali su najveća odlikovanja jer su imali visok stupanj obrazovanja i uglađenosti. Prilikom raznih svečanosti, bosanski kraljevi u Dubrovnik su slali svoje glumce, a oni obratno – slali svoje glazbenike.

Najmoćnija bosanska vlastela u Dubrovniku imala je svoje kuće. Za kuću vojvode Sandalja Hranića zna se da je bila uređena po njegovim uputama i s toliko ukusa da je i u slavnom Dubrovniku izazivala pažnju.”

Disertacija Ive Andrića svjedoči da je Bosna u to sretno vrijeme u kulturološkom i graditeljskom smislu bila u ravni s jednim Dubrovnikom. Uvijek kada se vratim disertaciji Ive Andrića, u misli mi dođu stihovi lijepe pjesme Nikole Kordića (1897. – 1947.), ljubuškog pučkog pjesnika,

“Bosno moja, lijepa li si,

još bi stoput ljepša bila,

da te sila strana

davno nije pokorila…!

Još uvijek tinjaju i tinjat će prijepori oko Ive Andrića. Zašto je napustio Zagreb?

U pismu svom zemljaku, rođenom u Docu, prof. Tugomiru Alaupoviću (1870. – 1958.), tada visokom djelatniku Ministarstva vjera u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1919., piše:

“Iznevjereni su moji ideali. Nije Beograd ono što sam želio i očekivao. Što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za mene bila nova i u mnogočemu različita od moje bosanske, ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti korijena i ostati. Zagreb izgleda k’o popišan akvarel, a ljudi dosadni poput pučke menze i sparnog popodneva. Kunem se da me Zagreb pokopati neće! Ja odavde moram pa kako god bude tamo.” Tako i bijaše!

Svako ljudsko sjećanje ima svoju granicu i svoju mjeru. Svaka granica i svaka mjera podložna je sudu drugih ljudi. Ovakvih i onakvih. Svakakvih. Ali okamenjene vrijednosti poput dvoje Travničana – nobelovca Ive Andrića i primadone, zanosne ljepotice i operne dive Srebrenke Sene Jurinac, ne smiju biti zaboravljene.

Dr. Zlata Bartl

Dvadeset i dvije godine nakon rođenja nobelovca Ive Andrića, u njegovu mjestu, u travničkom Docu, 20. veljače 1920. rođena je Zlata Bartl. Darovita djevojčica pučku i srednju školu završila je u Travniku. Na Prirodoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je i doktorirala kemiju, matematiku, fiziku i minerologiju. Bila je poliglot. Govorila je engleski, njemački, francuski, španjolski i talijanski jezik. Nakon diplomiranja vratila se u Sarajevo. U ranoj mladosti počele su njezine nevolje. Nikada ih nije preboljela. Pod kraj II. svjetskog rata u Zagrebu je upoznala Dragu Štamfela, mladog inženjera elektrotehnike. Godine punoljetnosti čovjeku njezina života navukle su domobransku odoru. Posljednji put vidjela ga je 1945. u koloni koja se kretala prema Bleiburškom polju. Nikada nije saznala kako je umro i gdje je pokopan. Tu je bio kraj ljubavi i nadanjima profesorice Zlate Bartl. Po okončanju rata vratila se u Sarajevo i počela raditi kao srednjoškolska profesorica. Zaljubljena u talijansku književnost, arhitekturu i kulturu uopće, svoje učenike povela je na ekskurziju u Rim. Surove godine totalitarnog poretka nisu to razumjele. Na koncu nisu ni oprostile. Odvesti mlade ljude u fašističku Italiju – nije moglo biti većeg grijeha. Branila se kako je znala i umjela. Imala je pomoć najboljeg sarajevskog odvjetnika.

Uzalud!

Profesorica Zlata Bartl osuđena je na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, uz doživotni gubitak građanskih prava. U zatvoru se teško razboljela. Pomilovana je i nakon godinu i pol provedenih u zeničkom kazamatu puštena je na slobodu. Bilo je to 28. lipnja 1948. godine.

Živjeti se mora. Prijavila se na natječaj i dobila posao u Koprivnici. Sa svojim suradnicima počela je raditi na pripravku koji će svoje mjesto naći u svakom kućanstvu. U svakoj kuhinji. Postala je Teta Vegeta.

Postala je tvorac pripravka kojim je pokorila cijeli svijet.

Primiče se stota obljetnica od rođenja slavne Travničanke - Tete Vegete. Taj jubilej ne bi trebao nijemo proći.

Dr. Zlata Bartl nositeljica je bezbroj priznanja. Dobitnica je najvišeg priznanja Republike Hrvatske i Hrvatske gospodarske komore. Proglašena je počasnom građankom Koprivnice. Posljednje dane života provela je u samoći, u staračkom domu. Umrla je 30. srpnja 2008. godini. U znanstvenoj povijesti naše zemlje dr. Zlata Bartl ne smije biti zaboravljena. Ne smije biti zaboravljena ni u rodnoj Lašvanskoj dolini.

Dr. Sanja Kolenda

U ponedjeljak, 2. rujna, nekoliko dana prije pisanja ove kolumne, pozvan sam na veliki znanstveni događaj upriličen na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

U svečanoj dvorani fakulteta okupila se intelektualna elita iz svijeta ekonomskih, pravnih, filozofskih i inih znanosti. Dekani i prodekani, sveučilišni profesori, asistenti, mladi znanstvenici, bliska rodbina i prijatelji, s nestrpljenjem su očekivali početak obrane doktorske disertacije zanimljiva naslova.

Obrana doktorske disertacije išla je bez zastoja. Tečno i lepršavo.

U pojedinim dijelovima preplavila je dvoranu baš onako kako Lašva poplavi kada se, s proljeća i prvih sunčanih dana, prema njezinu koritu sliju vode otopljenog snijega s Vlašića, Vilenice i Bukovice, kada nabuja i na svom toku sklanja prepreku po prepreku, do utoka i smiraja u rijeci Bosni. U obrani svoje disertacije doktorandica Sanja Kolenda s lakoćom je otklanjala svaku dvojbu i enigmu do smiraja u priznanju najvišeg znanstvenog ushita - doktorice ekonomskih znanosti.

Dramskoj umjetnici Srebrenki Seni Jurinac, znanstvenicama dr. Zlati Bartl i dr. Sanji Kolendi, divama Lašvanske doline, posvećujem ovu kolumnu i njezinih nekoliko redaka.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.