Naslovnica Kolumne

Kolekcionarstvo je ljubav i strast

03. rujna 2018. u 11:07 0 komentara 80 prikaza

Jubilarno Mostarsko proljeće – XX. dani Matice hrvatske okončano je veličanstvenom izložbom akademskog slikara Safeta Zeca. Nakon Venecije, Lilla, Vatikana i Pariza, svjetlost renesansnog umjetnika spustila se do Mostara, Hercegovine i svih ljudi koji imaju osjećaj za likovni izričaj.

Raskošna ljetna svjetlost puna tri mjeseca obasjavala je grad i njegovu okolicu. S najvećim poštovanjem prema genijalnom umjetniku, Michelangelu našeg doba, Matica hrvatska pogasila je svjetla, zatvorila izložbu i umjetnine otpremila prema njihovu ishodištu. Prema sarajevskoj galeriji Safeta Zeca. U kulturnoj povijesti grada ovaj događaj ostat će zabilježen zlatnim slovima.

Za svaki veliki kulturni događaj pripreme moraju početi navrijeme. Tako se i Matica hrvatska, Ogranak Mostar, počela pripremati za ono što će sugrađanima, žiteljima zemlje i njezina bližeg i daljeg okruženja predstaviti na dolazećem XXI. Mostarskom proljeću.

Pripreme su počele.

Početne pozicije su usuglašene.

Pred organizatorima je velik posao, ali je sigurno da će se koncem mjeseca svibnja 2019. godine dogoditi likovni, kulturološki i društveni ugođaj bez presedana u gradu Mostaru. Za početak razgovaram s gospodinom Srećkom Mustagrudićem, kolekcionarom europskih referencija.

 

Vaši obiteljski korijeni naslanjaju se na glasovitu mostarsku umjetničku obitelj Voljevica. Ovdje svakako mislim na Icu Voljevicu, maestra kista, boja i boemštine. Je li obiteljsko okruženje utjecalo na vaše životno opredjeljenje?

- Moj ujak Mustafa Ico Voljevica bio je poznati mostarski umjetnik čiji duh i dan-danas živi u sjećanju mnogih sugrađana. Njegov likovni opus rasut je po cijelome svijetu. U posljednjih dvadesetak godina nastojim prikupiti njegova djela i sačuvati ih u svojoj zbirci umjetnina. Moj blizak srodnik je i glasoviti crnogorski umjetnik, likovni dragulj, Smail Karailo, bivši dekan Umjetničke akademije na Cetinju. Odrastao sam uz velike umjetnike, s jedne i druge obiteljske strane. To je od rane mladosti u meni pobudilo zanimanje za umjetnost. Kasnije i za kolekcionarstvo.

 

Ratni vihor zahvatio je i grad Mostar. Oko vaše kuće pojavila se razdjelnica. Sve je bilo u plamenu, morali ste napustiti dom i s obitelji poći u nepoznato. Kamo i kako?

- Početak rata dočekao sam potpuno nespreman. Moja obiteljska kuća nalazi se u središtu grada. Prva granata ispaljena s položaja bivše Jugoslavenske narodne armije pogodila ju je. Druga granata, ispaljena s istog položaja, razorila je moj dom i uništila veliki broj umjetnina. Uslijedio je obiteljski i galerijski egzodus. Umjetnine koje su preživjele ovu brutalnost, uz svesrdnu pomoć gospodina Srećka Vučine, izmjestio sam u Međugorje kod Stanka Vasilja, a potom u širokobriješku Franjevačku galeriju kod fra Joze Pejića i fra Vendelina Karačića. Neizmjerno sam zahvalan (ovim) dobrim ljudima koji su, u godinama rata i nevolje, prihvatili moju obitelj i moju kolekciju umjetnina. U vremenu sukoba i podjela Stanko Vasilj i širokobriješki franjevci su, kako pjeva Antun Branko Šimić, “čuđenje u svijetu”.

 

Obitelj se skrasila u Međugorju. I tamo je bio rat. Nije bilo lako priviknuti se na novu sredinu i nastaviti normalan život.

- Ratnim stradalnicima i izbjeglicama nikada nije lako. S obitelji sam se jedno vrijeme nastanio u Međugorju i naišao na prijateljski prijam dobrih i čestitih ljudi. Konačno, sa zavežljajem u ruci, našao sam se u Rijeci, potom u Slovačkoj.

Nova zemlja, jezik, kultura, mala djeca, stotinu problema… Ipak, prema mojim saznanjima, brzo ste se snašli i počeli uspinjati na ljestvici ljudskih vrijednosti…

- Nije bilo velikog izbora. Brzo sam se prilagodio i počeo baviti ugostiteljstvom i umjetničkim consultingom. U svemu, osobito u odgoju djece i ugostiteljstvu, pratila me je supruga Javorka. Za kratko vrijeme proglašen sam za kulturnu osobu grada Pještana. Na mom životnom putu to je bila prekretnica. Od trenutka kada mi je gospodin Miroslav Lajčak, ministar vanjskih poslova, dodijelio Povelju za doprinos razvoju kulture i uspostavu prijateljskih odnosa između Slovačke i BiH, vrata su se širom otvorila.

 

U to vrijeme imali ste solidnu zbirku umjetnina. Što je bilo s vašim umjetninama?

- Umjetnine sam dopremio u Slovačku. Zbrinuo ih kao svoju rođenu djecu. Počeo sam priređivati izložbe. Veliki uspjeh doživjela je izložba sarajevskog slikara Marija Mikulića. Izložbu sam organizirao u suradnji s mostarskom Maticom hrvatskom. Od tada traje naše uspješna suradnja.

 

U europskim kolekcionarskim krugovima vaše ime izgovara se s poštovanjem. Oko vaših izložbi okupljaju se najpoznatija imena iz svijeta umjetnosti, književnici, pjesnici, državnici i diplomati. Slovački tisak piše da su to prave likovne svetkovine.

- Upoznao sam istaknute europske umjetnike i kolekcionare. Sa slavnim kiparom Williamom Schifferom, učenikom Ivana Meštrovića, uspostavio sam trajne prijateljske odnose. Dva Schifferova djela darovao sam Matici hrvatskoj Mostar i ona danas krase njezine prostorije. Na izložbu koju sam priredio genijalnom kiparu okupila se cijela Europa. Sveti otac Ivan Pavao II. poslao je izaslanika u osobi kardinala Jozefa Tomke. Došao je aktualni predsjednik Slovačke i njegova dva prethodnika. Uvjeren sam da će se to ponoviti u Mostaru, u svibnju 2019. godine. U usmenim kontaktima svoj dolazak potvrdili su svi slovački predsjednici i premijeri. Posjetit će moj rodni grad i izložbu koju s radošću pripremam.

 

Redovito pratite međunarodnu kulturnu manifestaciju Mostarsko proljeće. Bili ste na izložbama Marina Topića, Antuna Masle, Ivice Vlašića, Edina Hebiba i Safeta Zeca. Kao čovjeka iz svijeta umjetnosti, pitam – ima li neki događaj koji biste željeli izdvojiti?

- Svake godine nastojim doći na kulturne događaje koje Matica priređuje. Moja pozornost usmjerena je na sve oblike umjetnosti. Istina, likovnost me najviše privlači. Veličanstvena je bila izložba maestra Safeta Zeca. To je kulturni događaj stoljeća. Jednako tako, impresionirala me izložba Marina Topića, po mome sudu, najvećeg hiperrealista koji je ikada rođen na našim i znatno širim prostorima. Čudesni su Marinovi “Oblutci u Neretvi” i privid slike u pokretu. Organizatoru ovih događaja upućujem iskrene čestitke.

 

Mostarsku likovnu scenu napustila su velika umjetnička imena: Ico Voljevica, Vlado Puljić, Krešimir Ledić, Dado Miladin i Danilo Pravica. Posebne prijateljske odnose imali ste s Cucom Stajčićem.

- Vrijeme i godine učinili su svoje. Još su živa dva umjetnička bastiona: Jusa Nikšić i Florijan Mićković. Prvi je imao ratnu i poratnu nesreću. U prvoj mu je kuća zapaljena, a u drugoj galerija pokradena i opustošena. Suptilni umjetnik Florijan Mićković svjedoči o sjajnog generaciji mostarskih slikara i kipara. Cuco Stajčić dugo je živio u Italiji. Cuco, s Marinom Topićem, čini duo nenadmašnih hiperrealističkih umjetnika.

 

Kakvim se kolekcionarskim umjetničkim opusom namjeravate predstaviti na Mostarskom proljeću 2019. godine?

- Nekoliko mjeseci radim na pripremi izložbe. Obiteljski pedigre i godine predanog kolekcionarstva želim predstaviti svome rodnom gradu. Uvjeren sam da će se na otvorenju izložbe dogoditi kulturni summit najpoznatijih europskih umjetnika, kolekcionara, diplomata i državnika. Znam što govorim!

 

Pred vama je velik posao. Umjetnine su u inozemstvu. Kako ih dopremiti?

- Od svibnja ove godine uspostavljam kontakte i dogovaram poslove koje je potrebno uraditi kako bi se organizirala jedna velebna izložba. U suradnji sa sjajnom galerijom Aluminij i njezinim ravnateljem gospodinom Darkom Jukom uvjeren sam da ću kroz ovu i polovinu iduće godine uspjeti obaviti sve poslove i tom izložbom zatvoriti još jedno Mostarsko proljeće.

Živim za taj dan! Na jednom mjestu bit će poredana sakralna umjetnost šest svjetskih religija, numizmatički rariteti, naši, hrvatski, srpski, crnogorski, kineski i ini umjetnici. Predstavit ću našoj publici nepoznatu, a nevjerojatno vrijednu umjetnost Aboridžina.

 

Vaša obnovljena obiteljska kuća, uz umjetnički postav koji je krasi, u neku ruku je nagovještaj onoga što će se dogoditi 31. svibnja 2019. godine.

- Zahvaljujući razumijevanju Gradske uprave, gradonačelnika Ljube Bešlića i dobrih ljudi, moja obiteljska kuća je obnovljena. Ona danas predstavlja urbanu spajalicu koja, ispruženih ruku, zove na susret i prijateljstvo. Zahvaljujući mojim prvim susjedima, vlasnicima benzinske crpke i njezinu osiguranju, ona živi svoj normalan život.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.