Iduća dva tjedna su ključna. To je ona rečenica koja mi se usjekla u glavu i vjerojatno do kraja ovog kratkog života neće biti izbrisana iz memorije, a počela se koristiti u doba pandemije koronavirusa, vremena kada je COVID-19 vladao planetom. Činilo se tada da ta dva tjedna nikada neće proći. Razvijali smo PTSP u nadi da će sve konačno biti iza nas, pa taman kada bismo se malo uljuljkali, neki bi nas smrtni slučaj ponovno potresao. I tako, činilo se, unedogled. Ako uzmemo u obzir da je epidemija počela krajem 2019. godine, a pandemija službeno proglašena u ožujku 2020., prošlo je gotovo sedam godina od početka svega. Djeca rođena tada već sjede u školskim klupama, znaju sve o mobilnim telefonima, a nama sve to nekako izgleda kao jedan beskrajni dan loših događaja jer pojma nemamo ni kada je COVID-19 završio karijeru ni je li je uopće pošteno završio. A kako su se nakon njega samo taložili novi loši događaji, nismo imali vremena ni vatromet upaliti i ispratiti tu beštiju sa stilom.
I taman kada sam ona dva tjedna gurnuo negdje duboko u podsvijest, čitam na jednom domaćem portalu vijest: iduća tri dana su ključna. Znatiželjan, gledam o čemu se radi i dolazim do izvješća Europske komisije o svemu onome što bismo trebali imati i kako bismo se trebali ponašati u slučaju neke veće krize tijekom prva 72 sata. Što je dobro imati u svojim domovima, kako reagirati i kako preživjeti početni udar nekog ozbiljnijeg poremećaja. Odmah sam pitao kolege što kažu bespuća interneta i što bi se to moglo događati. Kolega Goran Sudar informirao me da je jedna od najbizarnijih teorija koje se najbrže šire, nakon što smo prokomentirali sve one realnije, ta da bi AI mogao „izgubiti razum“ pa nam svima isključiti struju. Pomislio sam tada kako stvarno danas postoji mnogo načina da svijet ode tamo gdje ne treba. Ili, ako pogledamo kako živimo, možda svijet završi upravo tamo gdje bi i trebao, pa da Bog na Zemlju pošalje neku novu civilizaciju koja bi krenula ispočetka.
No tako daleko ipak ne bih išao. I dalje navijam za nas, i ovakve kakvi jesmo. Međutim, da očito gradimo neku suvremenu Kulu babilonsku koja bi nam se mogla obiti o glavu i biti puno gora od one zbog koje je nebeska sila izmiješala jezike ljudima da se više ne razumiju – očito gradimo. I zato, za svaki slučaj, još od onog snijega 2012. godine, kada nisam bio pripremljen ni za kakvu apokalipsu, nastojim ljudima govoriti da su vreća brašna i nekoliko desetaka litara vode uvijek dobrodošli za ono naše: „Ne daj Bože.“ A u mom slučaju, da se opet ne bi obistinile priče kume Lucije i majke Marije o vremenu kada je u onoj državi nestajalo kave pa je divka bila zamjena, nastojim uvijek sa strane imati koji kilogram viška. Jer divku sam probao i, jednostavno, nije mi to to. Također, mjesta panici nema. Ali svašta je ovaj narod prošao, kao i ova zemlja, da bismo potpuno opušteno gledali ponašanje najmoćnijih ljudi svijeta, koji posljednjih godina ne djeluju baš nimalo bezazleno.
Zapratite nas i na Facebooku i zajedno s nama budite ukorak s aktualnostima, istražujte svijet politike, gospodarstva, socijale, kulture, sporta... i još mnogo toga
Otvori KEKS Pay
