Korizma još nije bila ni počela, Veliki petak je miljama daleko, a mi smo već dobili ponižene, popljuvane, izbičevane i prikovane na javni križ srama, premda je tim istima masa do jučer klicala i dizala ih u nebesa. Te doslovce biblijske slike mogu se primijeniti na dr. Alemku Markotić, koja je na misi na Stepinčevo čitajući molitvu vjernika, zbog jedne rečenice izgovorene ispod maske, bila optužena da “drži govor” masama koje se nisu pridržavale epidemioloških mjera. A onda je uslijedila haranga zbog cijepljenja njezine 84 i pol godišnje majke, zacijelo kako bi se prikrila cijela bulumenta dvostruko mlađih i zdravijih, koji su se cijepili preko reda tj. preko veze.
Kakve to sve veze ima s jučerašnjom Čistom srijedom ili Pepelnicom, najbolje bi, da je živ, znao odgovoriti prof. dr. Tomislav Ivančić, koji je preminuo na jučerašnji dan prije četiri godine. On je svojedobno rekao kako su u korizmi svi pozvani nešto posebno napraviti, “zaorati neku osobitu brazdu svoga života, i posijati novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine”.
Rekao je Ivančić kako korizma nije vrijeme žalosti “nego novo proljeće života”. “Donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i s tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga”, rekao je dr. Tomislav Ivančić, navodeći kako bi u korizmeno vrijeme trebalo napraviti zaokret života.
“Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova Uskrsa i nade, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti”, poručivao je u svoje vrijeme jedan od duhovnih lidera našeg vremena, čija baština i danas ostavlja duboke tragove u dušama mnogih vjernika.
Duhovnost koju je širio Tomislav Ivančić može se suprotstaviti upravo ovom pandemijskom vremenu, koje je zaokružilo svoju prvu obljetnicu i na svim područjima ljudskih života napravila nesagledive štete. One se najlakše vide u krhkosti međuljudskih odnosa, koji preko noći mogu biti srozani na najniže grane bez obzira na povjerenje koje je među ljudima vladalo jučer. I to bez ikakva kriterija i pravog razloga, već samo na osnovi halabuke i galame koju će u javnom prostoru netko podići. Podložnost takvom mentalitetu je pogubna. Pandemija ga je ispotencirala do krajnosti i upravo je ovogodišnja korizma prilika za dubinsko čišćenje svega što se u dušama nataložilo u posljednje vrijeme.
Ova korizma nije prigodničarska za duhovne šminkere i njihova olaka odricanja. Trebat će uložiti mnogo više da se vratimo na ono što prof. Ivančić naziva “odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili”. Izazovno i zahtjevno, naravno. Ali zato se valjda i ovogodišnji početak korizme poklopio s obljetnicom smrti prof. Tomislava Ivančića, kako bismo se podsjetili ovih njegovih riječi. Pa izgovora nemamo, ako se na njih oglušimo. Od buke koja nas trenutačno zaglušuje nećemo ništa naučiti.
