Stogodišnjica rođenja Franje Tuđmana, prvog predsjednika RH, iznjedrila je stare rasprave o njegovoj ulozi u suvremenoj hrvatskoj povijesti. To su rasprave koje traju već godinama, u kojima se stavovi često zauzimaju prema ideološkim zasadama, preferencijama, pa i prema osobnim animozitetima. Tako su rigidni ljevičari ovih dana izjavili da nas je Tuđman vratio pola stoljeća unazad, kao i da bi bilo bolje da se nije ni rodio, a ima pak onih s druge strane koji ga drže nedodirljivim, gotovo svecem. A sjećate li se nekadašnjeg pisma jednog od najvećih američkih i svjetskih diplomata Henryja Kissingera, kad je napisao Tuđmanu ovo: “Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života nećete dočekati pravilno tumačenje vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.”
I to je više nego točno! S protokom vremena, kad se mnoge glave ohlade, kad na vidjelo izađu arhivski izvori, kad mnogi drugi progovore, tada postaje više nego jasno jedno, da je Tuđman bio pravi čovjek u pravom trenutku. Hrvatska je imala puno političara disidenata u bivšoj državi, imala je, primjerice jednog Vladu Gotovca, imala je puno njih koji su mogli možda preuzeti vlast nakon pada komunizma. No ako uzmemo u obzir kako je velikosrpska ideologija kao zloćudni tumor počela metastazirati još 80-ih, posebice od objave zloglasnog Memoranduma SANU, kako se JNA počela srbizirati, posebice kad je Milošević došao na vlast i uzurpirao sve što je mogao, kad je krenula agresija, rat... Nijedan tadašnji političar ne bi bio spremniji i sposobniji voditi državu, dovesti je do međunarodnog priznanja, do pobjede u ratu, do mirne reintegracije Podunavlja. To je tada bio u stanju samo Tuđman!
Najgore od svega je kad ga njegovi protivnici ili posve neinformirani pojedinci idu uspoređivati s Miloševićem, kao da je on njegov hrvatski brat blizanac. Tom narativu suprotstavio se američki povjesničar hrvatskih korijena James J. Sadkovich u svojoj prvoj političkoj biografiji Franje Tuđmana, koju je 2010. izdao Večernji list. On je tada napisao ovo: “Ne samo da je pripadao drugom naraštaju u odnosu na Miloševića nego je i tijek njegova života bio temeljito različit od onoga srbijanskog vođe. Ne shvatiti tu razliku znači ne shvatiti baš ništa. Prije nego što se počne odgonetavati događaje s početka devedesetih, nužno je shvatiti tko je Franjo Tuđman uistinu bio i što je zapravo radio prije nego što je u svibnju 1990. postao hrvatski predsjednik. Ali dosad imamo samo siluetu sastavljenu od miš-maša različita materijala, veliki dio kojega baš i nije potpuno pouzdan, uključujući odabrane navode tužiteljstva MKSJ te vještaka koje je ono pozvalo; navrat-nanos pisana i često netočna izvješća novinara; retoriku hrvatske oporbe te tradicionalno neprijateljstvo prema Hrvatskoj na ljevici. Mnogo toga napisano je o vanjskoj politici i embargu na uvoz oružja te identitetu i “drugima “ te rješavanju sukoba i etničkom čišćenju, ali gotovo ništa nije napisano o stvarnoj politici HDZ-a, unutarnjoj hrvatskoj politici, uvjetima u zemlji, ili Hrvatskoj koja je pružila zaklon i hrvatskim i muslimanskim izbjeglicama iz područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su okupirali Srbi. Malo toga postoji na engleskome o Tuđmanovoj povijesti prije 1989. godine, osim nekoliko raštrkanih, pristranih i obmanjujućih digresija.”
Naravno, u povijesti se mnogi elementi trebaju posložiti kako bismo došli do nekog cilja. Osnutak države, obrana od agresije, dobivanje rata, to je nešto iznad svega! Povijesne su se okolnosti poklopile da smo imali Tuđmana, i pad komunizma, i tektonske promjene u svijetu, i baš je dobro da se rodio prije sto godina. I baš je dobro da smo ga imali, jer smo dobili državu koju dalje sad trebamo sami uređivati i napredovati s njome. O tome da je bolje da se nije ni rodio, najbolje to govori o samome piscu tih redaka. Kao i o onome tko tvrdi da nas je vratio 50 godina unazad. Sjećamo li se Jugoslavije osamdesetih, ili sedamdesetih, teške depresije nakon sloma Hrvatskog proljeća, kasnije hiperinflacije...? Jugoslaveni i titoisti ne mogu se pomiriti da im više nema Jugoslavije pa im je Tuđman do danas ostao najveći trn u oku.
Isto tako nije ni svetac bio, kako ga drže nerazumni zdesna. Tuđman je imao puno pogrešaka u vladanju, mana, imao je puno promašaja, ali tko ih nije imao? Međutim, sama činjenica da je bio na čelu države koja je izborila neovisnost i dobila rat stavlja ga na pijedestal hrvatske povijesti! Sve drugo su poželjne povijesne rasprave o drugim aspektima njegove vladavine. No ni jedan drugi aspekt ne može umanjiti ovaj najvažniji!
