Kad pročitate da je sin Branimira Glavaša bio učenik osmog razreda osnovne škole kad je njegovu ocu počeo sudski proces za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a da postupak još ni danas nije gotov, nego suđenje ide od početka, a Glavašev je sin sada odvjetnik vlastitome ocu, čovjek se smrzne pred tom činjenicom i zapita se u kakvoj to državi živi! Evo, sad je već prošlo osam godina od ulaska Hrvatske u EU, a gdje smo mi još od razvijenih država članica? Na samome dnu po mnogočemu! Hrvatsko pravosuđe ne nosi bez veze nadimak „krivosuđe“.
U ovome kontekstu nije važno je li Glavaš kriv i koliko je i za što kriv, ako je kriv... Na sudu je da presudi i da ga proglasi krivim i zatvori ili oslobodi optužbe. Ovdje je ključno to da postupak traje toliko dugo da je Glavaševo dijete završilo srednju školu pa fakultet i došlo do toga da sad može i osobno braniti oca! U normalnoj državi nedopustivo je da bilo kakav postupak traje godinama, da se nakon toliko godina vraća na početak, da mu se i dalje ne vidi kraj, da ima toliko obrata... U državi s neefikasnim pravosuđem sve je moguće, i tako već godinama! Badava što na to već godinama upozoravaju iz svjetskih institucija, što na to upozoravaju strani investitori...
Evo, neki dan je premijer dao epohalnu izjavu, da u mandatu ove Vlade kreće u reformu pravosuđa! Ne zna se baš točno kakva će to reforma biti, koga će i kako zahvatiti, ali lijepo zvuči premijerova najava da se ide u reforme. Godinama su usta naših političara puna svakakvih reformi, a od reformi gotovo ništa, sve samo nešto na kapaljku, više za mazanje očiju, nego da se provode prave reforme. Stoga i ne čudi drastično nisko povjerenje građana u pravosudni sustav. Jer su postupci često dugi i predugi, jer u mnogim područjima nema ujednačene sudske prakse, ali i zakoni su svakakvi, pa je i na zakonodavcu također velika odgovornost za situaciju u kakvoj se pravosuđe nalazi.
A što to znači neujednačena sudska praksa? To znači da u određenim područjima, u kojima nema ujednačene sudske prakse, vlada pravna nesigurnost! Jedan sud može odlučiti jedno, a drugi sud u istoj stvari drugo. A pravna nesigurnost ne muči samo pojedince, fizičke osobe, nego i firme. I jedni i drugi žele i očekuju da sudovi brzo i efikasno odrade svoj posao. Strani investitori godinama već upozoravaju da je jedna od glavnih kočnica većeg inozemnog ulaganja upravo u pravnoj nesigurnosti! I što smo mi u vezi s time učinili? Opet ništa, osim što stalno najavljujemo reforme!
Evo jednog konkretnog primjera pravne nesigurnosti. Ovih dana javio mi se čitatelj koji me već dugo prati, zna koliko sam puta već pisao o ovrhama, i ispričao mi je svoj slučaj. Njegov je slučaj počeo tako da je potpisao kako će biti jamac kolegi s posla za njegov kredit. Htio je pomoći. Bilo je to vrijeme kad se masovno tako potpisivalo, ne vodeći računa što bi kasnije moglo biti. I moj čitatelj to priznaje. Njegov kolega, međutim, nije vraćao kredit i banka je protiv čitatelja pokušala pokrenuti ovrhu, ali nije uspjela jer je u pravnom postupku zakasnila s koracima, propustila rokove. No banka je onda njegov dug prodala privatnoj agenciji za naplatu potraživanja koja ga i dalje ganja da plati dug i sad već goleme kamate! No poanta je u tome da se taj slučaj vuče 21 godinu, i da je prema tumačenju nekih pravnika u njegovom slučaju nastupila zastara.Međutim, kako ne postoji ujednačena sudska praksa, pitanje je kako bi sud odlučio u njegovu slučaju. On kaže da ni od toga ne bježi, da želi slučaj riješiti, da je svjestan što je potpisao, ali da je nenormalno da se sve skupa vuče čak 21 godinu bez izgleda da se skoro završi. To je to, i jasno je zašto postoji toliko nepovjerenje u naš pravosudni sustav. Mi već tjednima slušamo svađu predsjednika i premijera o tome tko će biti novi šef Vrhovnog suda, a u stvarnome životu imamo nakaradni sustav koji uništava mnoge živote. Moj čitatelj ne bježi od toga da dug treba platiti, pa bio to i tuđi dug, ali očekuje da to može vratiti na razuman način, a ne da bude dužan do kraja života, pa i poslije, jer se kamate toliko gomilaju da je dug zapravo nemoguće otplatiti za života.
Stoga ne čudi sumnjičavost ljudi nakon najnovijih uhićenja u Zagrebu, pitaju se kad će i kakav biti njihov sudski epilog?! Dovoljno je sjetiti se samo koliko dugo traje u pogledu Sanadera i Vidoševića, a mogli bismo nabrojati još dosta takvih. Nameće se uzrečica: „Tresla se brda, rodio se miš“.
