Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

JUDITA, POSUŠKA LJEPOTICA

30. lipnja 2019. u 13:00 0 komentara 341 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Svojim položajem, posebnim svojstvima i zanimljivim ljudima zapadna Hercegovina oduvijek je bila rodilište književnika, pjesnika, znanstvenika, umjetnika i duhovnika. I vještih diplomata. Često hajduka, ratnika, vitezova i časnih ljudi koji su za svoje ideale spremni na borbu s burom i žegom. S vremenom i nevremenom. O stoljećima osmanske okupacije napisane su povijesne knjige, pripovijetke i romani, skladane su opere, operete i moćna poezija. O vremenu carskog Beča i austrougarske nepravde također.

“Mi plačemo i kukamo nad ovom nepravdom, do neba se čuje. Ali, vi nas ne čujete ili možda za nas ne hajete. Je li pravo, preuzvišeni gospodine ministre, da hercegovačka sirotinja, po suncu i mjesecu, po kiši i buri, radi poput robova, a da za to ne dobije ni komad najprostijeg crnog kruha”, piše austrougarskoj vladi fra Didak Buntić, karizmatski svećenik franjevačkog reda (1871. - 1922.).

S istom snagom i s istim porukama ovaj vapaj lelujao je zapadnom Hercegovinom kroz razdoblje prve i posljednje Jugoslavije. Ove - Bog je milostiv - bit će zauvijek posljednje Jugoslavije, najteže, najjače i najkrvavije. Mladim generacijama danas je to teško objasniti. Teško shvaćaju jer ne znaju da je na hercegovačkoj zemlji oduvijek bilo teško živjeti. Ne znaju da su ljudi po suncu i mjesecu predano radili na svom ili tuđem imanju da osiguraju komad kruha za brojnu obitelj. Ipak, s vremena na vrijeme mladost treba podsjećati na turobna, tuđinska, sultanska, carska, kraljevska i maršalska - ničija vremena.

Na pedesetom kilometru od Mostara i sedamdesetom od Makarske, na nadmorskoj visini od petsto do tisuću metara, jugozapadno od gore Radovanj, s Virskim poljem, Tribistovom, Rakitnom i Blidinjem smjestio se drevni posuški kraj. Riječ posušje hrvatskog je korijena i predstavlja suh i bezvodan kraj. Od početka pa do kraja svom dužinom naslanja se na granicu s Republikom Hrvatskom, s mediteranskim ozračjem i njegovom ljepotom.

Današnje administrativno, gospodarsko, kulturno i vjersko središte, grad Posušje, kao malo koje drugo mjesto, napravio je čudesan gospodarski i kulturni iskorak. U putopisnoj reportaži legendarni novinar Goran Milić priča da je obišao cijeli svijet - Europu, Ameriku, Australiju, Aziju i Afriku, ali da ni na jednom mjestu nije vidio takav gospodarski uzlet i takvu poduzetničku snagu kao na trokutu Posušje - Široki Brijeg - Grude. Erupcija!

Kada čovjek čuje ovu istinu, mora se upitati baš onako kako se pitao i legendarni sportski komentator Mladen Delić: “Ljudi moji, je li ovo moguće?!” Moguće je!

Ako nekome nešto nije jasno, može poći na jutarnju ili večernju molitvu u staru ili novu crkvu, svejedno je, i potražiti predvodnika i ravnatelja uspona fra Milana Lončara. Uspravan kao jela iz blidinjske Masne Luke, uzdignuta čela, bistrog i prodornog pogleda, mudar poput fra Petra Bakule i diplomat ravan fra Grgi Martiću, fra Milan će pokazati što je nukleus takvog iskoraka. U dahu će ispričati kako Posušaci skladno podižu novu velebnu crkvu i muzej, kako rade i Bogu se mole i kako njegovu kraju i narodu nedostaju samo domaća banka i stabilan (svoj) državni okvir.

Ali, vratimo se pola stoljeća natrag. Vratimo se u carska, kraljevska i maršalska vremena. Prije pola stoljeća, kada bi putnik i namjernik iz smjera Mostara ili Makarske, svejedno je, došao u Posušje, imao je samo jednu cestu. Uz nju s lijeve i desne strane bilo je nekoliko izgledom neobičnih zgrada, malih razbacanih kućica i jedna malo veća koja je sebi sama tepala i hotelom se voljela zvati. Javni prijevoz i taksi-služba nisu postojali. Tako je bilo i u drugim zapadnohercegovačkim općinama.

Put do Vira, Rakitna, Tomislavgrada ili susjednog Imotskog bio je naslonjen na jedino privatno vozilo legendarnog Posušaka Šimuna - Šimeka Bakule. Kraj s hipotekom neprijateljstva bio je gurnut na marginu društvenog progresa druge polovine dvadesetog stoljeća. Posušje je živjelo i dijelilo sudbinu proskribirane zapadne Hercegovine.

Prije pola stoljeća posuški kraj počeo se lagano otvarati. Jedni su odlazili na privremeni rad u Njemačku ili nešto bližu Austriju, drugi na školovanje u Mostar, Široki Brijeg i Split, a oni najbolji i najdarovitiji na zagrebačko Sveučilište. U pravilu, tamo bi ostajali kako je u Zagrebu ostao i Miro Petric, junak moje današnje priče.

Posušje je neiscrpna riznica obdarenih, intelektualnih i vrijednih ljudi. Dovoljno je sjetiti se gorostasa i pjesnika fra Petra Bakule (1816. - 1873.), fra Grge Martića (1822. - 1905.) pa sada živućih svećenika fra Milana Lončara, fra Ivana Landeke i fra Marija Knezovića, glasovitih liječnika i sveučilišnih profesora Vlade Petrica, Vlade Jukića, Branka Bakule, Ive Tolić, znanstvenice svjetskog glasa, sveučilišnog profesora i diplomata Milana Ramljaka (1938. - 2018.).

U niski posuških dragulja moraju se naći pjesnici Ićan Ramljak, Stanislav Bašić, Radica Leko, Slavo Antin Bago i Danka Vučina, vrhovna sutkinja i prva javna bilježnica. Naravno, i dr. Vjekoslav Barišić sa svojim sinovima Dubravkom, Antom i Jadrankom, glasovitim zagrebačkim sveučilišnim profesorima i liječnicima.

Slikari, kipari, glumci i umjetnici različitih poziva i profila ukras su posuškog kraja. U jednoj prethodnoj kolumni pisao sam o posuškom znanstveniku i gospodarstveniku dr. Ćirilu - Ćiri Zovki. Pisao sam o čovjeku koji je svojim koridorom otputovao do Toronta, tamo završio studij elektrotehnike i doktorirao. Potkraj rata, sa suprugom i petero djece, vratio se u domovinu i u Zagrebu na glavnom kolodvoru podigao Importane, u središtu grada velebnu Galeriju, a na Babinu kuku, prestižnom dubrovačkom kraju, pet hotela - svaki s pet zvjezdica.

U subotu, 22. lipnja odazvao sam se ljubaznom pozivu gospodina Mire Petrica. “Trebate doći”, govori mi. “Doći će vaši iz Matice. Doći će akademik Stjepan Damjanović, predsjednik Matice hrvatske, profesor Božidar Petrač, predsjednik Društva hrvatskih književnika, profesor Milan Bešlić, glasoviti likovni kritičar. Doći će gospićko–senjski biskup u miru Mile Bogović i vaš prijatelj dr. Vlado Petric”, govori mi i ponavlja kako svakako trebam doći.

Pošao sam u malo i pitomo posuško mjesto zanimljivog imena. Na izlazu iz Posušja, nakon kružnog toka i stare crkve, put se odvaja prema Čitluku i Viru. Stotinjak metara od glavne ceste jedan krak odvaja se na desnu stranu i vodi do dvorišta kuće Mire Petrica. Vozilo sam parkirao u dvorištu prelijepe kuće. Kuće kakva se može vidjeti samo s jedne ili druge strane dubrovačkog Straduna. Kuća nije velika. Nije ni mala. U prizemlju je veliki dnevni boravak, kuhinja i blagovaonica, u podrumu vinoteka i bazen. Na katu su četiri apartmana. Kuća je skladno u kamenu građena kao da je u čipki izvezena.

Od izlaza iz kuće do asfaltirane ceste zelenom ogradom odijeljen je vrt s njegovanom travom i raslinjem koje je karakteristično za posuški kraj. Na sredini parka spomenik je Juditi, ženi biblijskog lika u kojem su inspiraciju pronašli brojni autori, a ponajviše Marko Marulić, otac hrvatske književnosti.

Autor velikog umjetničkog djela hvarski je svećenik fra Joakim Jaki Gregov. Za sebe voli reći kako je ribar, pjesnik i pomalo kipar. Skroman čovjek!

“Moj dugogodišnji prijatelj Miro Petric zamolio me je da u tvrdom bračkom kamenu san giorgio isklešem spomenik Juditi. Dvojio sam i pitao se mogu li odgovoriti takvoj zadaći. Prije svega, na Hvar je trebalo dopremiti golemu kamenu gromadu dimenzija deset puta deset metara. Dopremiti je i početi oblikovati do trenutka kada će biti svedena u zamišljene oblike spomenika veličine tri i pol metra.

Po vremenu i nevremenu, svaki dan, po pet-šest sati tesao sam i klesao spomenik - i evo ga. Bog je ženu stvorio kao senzualno biće, a ja sam čekićem i dlijetom oblikovao ono što je On stvorio.” Nije ni dovršio govor, a pedesetak odabranih gostiju toplim pljeskom zahvalilo je sjajnom kiparu fra Joakimu.

O vremenu u kojem je djelovao Marko Marulić govorio je akademik Stjepan Damjanović, sveučilišni profesor i predsjednik Matice hrvatske. Na pragu Splita bili su Turci. Upadali su s Klisa i pljačkali. Vođene su ljute bitke. Tako je nastala pučka pjesma “Jao Klisu kad je na kamenu i kamenu kad je Klis na njemu”.

O Juditi kao biblijskom ženskom liku govorio je predsjednik Društva hrvatskih književnika profesor Božidar Petrač.

Profesor Milan Bešlić, glasoviti likovni kritičar, govorio je o fra Joakimu i njegovu velebnom djelu, o umjetničkom oblikovanju Judite kao braniteljice hrvatskog naroda. Judita je bila na glasu po svojoj ljepoti, odanosti prema svome narodu i svojoj vjeri i neobičnim svojstvima zaštitila je svoj narod. Kipar je prepoznatljiv u umjetničkom svijetu i dobro je, zapravo, veličanstveno je, da će ovo djelo biti ovdje - u središtu Hercegovine. Ovom velikom obiteljskom slavlju molitvom se pridružio gospićko-senjski biskup Mile Bogović.

U vremenu kada se svijet natječe u tome tko će prije i što dalje odmaknuti se od ove zemlje, gospodarski gorostas i domoljub Miro Petric podizanjem spomenika u dvorištu svoje rodne kuće pokazao je da se u ovoj zemlji, pa bila ona i ovakva kakva jest, može živjeti i obitelj podizati. Svečanost je doživjela vrhunac kada su najmlađi potomci povukli zastor i pokazali Juditu, veličanstvenu posušku ljepoticu.

Dok se zastor spuštao, kroz glavu mi prođoše stihovi renesansnog dubrovačkog pjesnika Luke Paljetka

“Tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tom.

Vjetar i oluje kidali su nju,

al’ ona tu je sve dok mi smo tu”.

U istom času u podsvijesti začuh glas Vice Vukova. Sjetih se naših susreta u Matici i posljednjeg na trajektu s Brača do Makarske, puta do međugorskog hotela “Anamarija” i višednevnog druženja, razgovora i rasprava.

“Jednostavno, postoje ljudi čije bi ime trebale nositi planine, gradovi i mjesta. Postoje ljudi čija bi imena trebao spominjati vjetar jer jednom će svijet koji poznajemo nestati. Nestat će gradova, knjiga i zapisa o nama. Kada se to dogodi, ostat će samo planine i vjetar, a između njih muk i tišina”, piše Ivo Andrić.

Kada iziđe iz dvorišta obiteljske kuće, prvi pogled Mire Petrica mora zastati na ovom veličanstvenom spomeniku. Kada nas ne bude u posuškom Čitluku, u naselju Petrici, kroz sva vremena vjetar će razgovarati s lijepom Juditom i spominjati ime ponosnog Posušaka i Zagrepčanina, čovjeka i domoljuba - Mire Petrica.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.