Naslovnica Kolumne

Ja sam ponosni Livnjak i domoljub

23. srpnja 2018. u 14:25 0 komentara 410 prikaza

Zastor je spušten!

O minulom Svjetskom nogometnom prvenstvu pisali su i još pišu sportski novinari i kolumnisti, pričaju televizijski i radijski reporteri, a televizijske kuće, u svaki kutak kugle zemaljske, slale su i šalju slike i zapise. Crveno-bijele hrvatske kockice vidio je i upoznao cijeli svijet.

Na pola puta između Havaja i Novoga Zelanda, u vodama Tihog oceana, nalazi se mala, minijaturna država Samoa. Ima 200 tisuća stanovnika. Po površini je veličine Lukine Zadarske županije. Glavni grad Apoa ima 30 tisuća stanovnika, po prilici – kao naša Čapljina.

U toj maloj dalekoj zemlji rođena su dva velika glazbenika. U bezbroj televizijskih spotova mogli smo ih vidjeti i čuti kako, na tečnom hrvatskom jeziku, s potpuno ispravnim naglascima, pjevaju: “Nije u šoldima sve, neka te tu kraj mene, nek’ u zlatu sja, mati Croatia!”. Toliko o blagodatima kojima su vatreni nogometaši pridonijeli popularizaciji svoje domovine.

Kao stalni kolumnist Večernjeg lista odlučio sam napisati nekoliko redaka o veličanstvenim i nezaboravnim trenucima s ovogodišnjeg svjetskog nogometnog sleta, ali i o nekoliko kancerogenih poruka na koje je potrebno obratiti pozornost.

Kako je sve počelo i o čemu je, zapravo, riječ?

Prije četiri godine šest kontinentalnih saveza s 210 nacionalnih vrsta započelo je natjecateljski ciklus za plasman na Svjetsko nogometno prvenstvo. Svatko je želio vidjeti Rusiju i sudjelovati u svjetskoj smotri najvažnije sporedne stvari na svijetu. Doći u Moskvu, predstaviti se i natjecati, bio je san svakog nogometaša, pa tako i svakog nacionalnog saveza.

Jer, nogomet je više od svake igre. On je postao društveni fenomen za proizvodnju nacionalnih emocija, on je prerastao u test opće vitalnosti i sposobnosti jednog društva. U hrvatskom slučaju, to je bila zraka svjetlosti koja je ljude i naciju povela u pravom smjeru.

Oprema: fotografija Zlatka Dalića

S kraja na kraj prostrane Rusije, od Moskve do Rostova, San Petersburga, Sočija i drugih dalekih destinacija, deseci tisuća ljudi hrlili su i željeli stati iza jednoga čovjeka (Zlatka Dalića) i njegova stručnog stožera, iza kapetana i zapovjednika jedne sportske bojne – Luke Modrića.

U teškim gospodarskim prilikama ljudi su odvajali od svojih obitelji, zaduživali se po bankama i drugim novčarskim kućama kako bi na licu mjesta bili uz one koji njihovu zemlju predstavljaju. U kritičnim trenucima nogometnog nadmetanja iz svega glasa uzvikivali su: “U boj, u boj za narod svoj”.

Organizatori otpora, crtači svastike na poljudskom stadionu, saborski zastupnik koji žali što na Bleiburgu posao nije obavljen do kraja i kako je trebalo, oni kojima smeta suodnos sporta i religije i radost aktualne predsjednice, moraju posramljeni hodati. Naravno, ako nacionalnog ponosa i morala uopće imaju.

Nisu oni Zlatko Dalić, ponosni Livnjak, vjernik i domoljub. Ovakvu gromadu od čovjeka mogli su isklesati samo vjetrovi Troglava, Dinare i Veleža.

“Nema smisla ulaziti u trule kompromise; radije ću pasti za vlastita uvjerenja. Ja sam ponosni Livnjak, domoljub, odazvao sam se pozivu svoje reprezentacije. Ja sam kršćanin i vjernik. Sve sam spreman oprostiti, ali preko svojih uvjerenja neću i ne mogu. U džepu držim krunicu i uvijek je rukom dotaknem kada mi je najteže”, kaže izbornik Zlatko Dalić.

Vratimo se na početak!

Na putu prema Rusiji sve nacionalne reprezentacije bile su podijeljene u kvalifikacijske skupine. Prvoplasirane ekipe imale su izravan plasman, a svaka drugoplasirana morala je proći dodatno natjecanje. U drugome ciklusu, kroz tvrda baražna vrata, provukle su se i neke renomirane reprezentacije. Među njima i nogometna reprezentacija Hrvatske.

Na kraju kontinentalnih natjecanja na veliku nogometnu smotru plasirale su se 32 nacionalne nogometne reprezentacije. Svi su bili sretni! Svi su slavili svoj sportski uspjeh i nadali se. Oni drugi, s potocima sportskih suza, ostali su izvan velike sportske gozbe. Među “otpadnicima” našlo se 78 nacionalnih vrsta, a među njima i Talijani, bivši svjetski prvaci; Grci, bivši europski prvaci, te nekoliko reprezentacija koje su redovito sudjelovale u završnim natjecanjima: Nizozemska, Češka, SAD, Čile…

Sustav natjecanja takav je da samo četiri prvoplasirane ekipe, one koje igraju polufinalne i finalne utakmice, sudjeluju u prvenstvenim okršajima od početka do samog kraja. Na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu to su nogometne reprezentacije Hrvatske, Francuske, Belgije i Engleske.

Samo ove ekipe ne ispadaju jer se bore za zlatnu, srebrnu i brončanu medalju. Nitko nije vjerovao da se u ovoj fazi natjecanja, za jednu od medalja, neće naći dosadašnji svjetski prvaci: Brazil, Urugvaj, Argentina, Španjolska i Njemačka.

Na velebnom stadionu Lužnjiki u Moskvi 15. srpnja finalnu utakmicu odigrale su nogometne reprezentacije Francuske i Hrvatske. Jedni su željeli povratiti zlatni sjaj iz 1998. godine, a ovi drugi osvetiti se za polufinalni poraz iz iste godine i s nadarenom generacijom pokoriti nogometni svijet.

Bilo je kako je bilo. Ne pobjeđuje uvijek najbolji.

Uz veliku pomoć argentinskog suca Nestora Pitane, nogometna reprezentacije Francuske okitila se zlatnom medaljom. Dostojanstveno su ušli u finalni susret, sportski se ponašali i na civiliziran način otišli u svoju prijestolnicu. Sjaj uspjeha zasjenili su neredi navijača na dočeku reprezentacije.

Za razliku od ponašanja civiliziranih Francuza, doček hrvatske nogometne reprezentacije zasjenio je sve drugo. Pola milijuna ljudi okupilo se oko središnjeg gradskoga trga u Zagrebu i uz visoko podignute zastave, pjesmu i oduševljenje, iskazalo poštovanje svojim sportskim junacima.

Zatekao sam se u Zagrebu i sudjelovao u tom slavlju. Ovakvo nešto nisam i – sigurno je – neću doživjeti u svom životu. Danas, nekoliko dana poslije, kada letimično pogledamo što je o dočeku pisalo 250 akreditiranih novinara, možemo biti ponosni. Uredno, civilizacijski dostojanstveno.

Polufinalni susret između Belgije i prepotentne i bahate Engleske odigran je u San Petersburgu na novom stadionu, za čiju gradnju je uložena milijarda eura, koji više podsjeća na muzej Ermitraž, nego na livadu na kojoj će se igrati jedna utakmica.

Bez zlata, srebra i bronce, engleska nogometna reprezentacija vratila se kući, poražena i ponižena. Nije se zlato vratilo kući, kako su govorili; nije se ni nogometna igra rodila u njihovu kraljevstvu. Kako su porobljavali, prisvajali i osvajali sve čega su se mogli dočepati, tako su i za ovu danas najpopularniju igru počeli pričati kako je nastala na njihovim zelenim livadama. Istu priču pričaju i o elitnom golferskom sportu.

Dok je civilizirani svijet slavio jedinstvo u sportu, s istoka su našu naciju zapljusnule kancerogene poruke. Unatoč tomu što je Ivan Rakitić, planetarno popularni nogometaš, rekao kako mu je Mladen Krstajić, izbornik nogometne reprezentacije Srbije, kao rođeni brat i da svim srcem navija za njega i Novaka Đokovića te slavi njegov uspjeh na Wimbledonu, na najvećoj i najprestižnijoj teniskoj smotri.

Unatoč tome, nekoliko odgovornih ljudi uzvratilo je ružnim, neprimjerenim i neprijateljskim porukama. Na pitanje za koga će navijati u susretu između Rusije i Hrvatske, Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, kaže kako će navijati za Rusiju. “I kada bi se ta utakmica ponovila tisuću puta, ja bih svaki put navijao za Rusiju”.

Uoči polufinalnog susreta između Engleske i Hrvatske, rekao je da Englezi ne mogu pretpostaviti koliko će Srba za njih navijati. U tijeku utakmice, kada je televizijski komentator hvalio igru hrvatske reprezentacije, kaže kako je ton morao stišati kako to ne bi slušao. Dakle, radi se o čovjeku koji u svojoj mržnji nije evoluirao od 1990. godine i sudjelovanja Zvezdinih Delija u rušenju maksimirskog stadiona za vrijeme utakmice Dinama i Crvene zvezde. Niti od ratnika koji je izvikivao da Lika i Kordun nikada neće biti hrvatski.

Onda je zastupnik njegove stranke, visokopozicionirani Vladmir Đukanović, rekao da samo psihopati i luđaci navijaju za Hrvatsku, a da je Novak Đoković zbog poruke “Naprijed, vatreni” zaslužio epitet psihopata.

Kao i obično, u svemu ovom bio je nenadmašan dr. Vojislav Šešelj, vojvoda i ideolog Aleksandra Vučića:

“Ne razumijem ta srpska g***a koja navijaju za Hrvatsku!”

Eto, i Novak Đoković, ovogodišnji pobjednik Wimbledona, obično je g***o samo zbog toga što je na svojoj stranici napisao: “Naprijed, vatreni”.

Tko je tu vitez bijelog sporta, a tko ono drugo, čitatelji će sami prosuditi.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.