Uvijek sam skeptičan kad država pruži šapu prema mojem djetetu, bilo to izravno ili preko škole. Podozriv sam tako prema svim tim školskim “odgojima”. Da, i tu sam crna ovca: i dalje me podiže na uzbunu čim se sjetim “odgoja” koji mi se ponajviše zamjerio – vjerovali ili ne – tjelesni odgoj, čije “torture” sam morao ponovno proživljavati i sa svojim potomstvom.

Unaprijed sam tako paranoičan i kad mi razni ideološki obojeni aktivisti najavljuju razne građanske (pre)odgoje. Naravno, to ne znači da sam automatski protiv svih sadržaja koji se u tim “odgojima” nameću ili nude, naravno da ne, jer djeca moraju naučiti sve što treba znati o svojem tijelu i o uzusima građanskog društva. No, tijelo mi se buni protiv svega što kroz te “odgoje” pokušava proći ispod radara, gurajući se poput slona kroz mišju rupu. Stara je to ideja da država (a kad kažu “država”, podrazumijevaju partiju ili vođu koji su u tom trenutku na vlasti) – uvijek zna bolje od nas, roditelja. Da nije važno što mi, roditelji, mislimo o tome i kako mi želimo odgajati vlastito dijete.

To zapravo i jest bila osnovna ideja vodilja početaka suvremenog školstva još u doba prosvijećenog apsolutizma: kako stvoriti savršenog službenika-podanika, dotjerana što do savršenstva što do karikature u fašističkim, komunističkim i socrealističkim društvima XX stoljeća, u kojima su pranje mozgova te usmjerena indoktrinacija počinjali od najranijih dana. Svi mi koji smo prošli te škole zapravo nismo uvijek svjesni koliko nas je duboko ta indoktrinacija oblikovala te i danas uvjetuje naše predodžbe i odluke, recimo u gospodarstvu.

Naravno, to nikako ne znači da mi roditelji ne možemo zastraniti, niti da zato što smo roditelji imamo odgovore na sva pitanja ili da nas škola više ničemu ne može naučiti. No, puna istina u ovom trenu je da baš nitko – roditelji, učitelji, liječnici, znanstvenici, državni dužnosnici – ne mogu staviti ruku u vatru i ustvrditi sa 100-postotnom sigurnošću da je cijepljenje djece apsolutna nužnost ili da opća dobrobit, kolikogod potencijalno bila velika, nadmašuje pojedinačne rizike, kolikogod oni statistički bili maleni. Kao što ne mogu ustvrditi ni suprotno od toga. Sve što imamo su vrlo promjenjive znanstvene indicije, ili pak već kronično nepotpune statistike.

Roditelji imaju puno pravo biti oprezni i skeptični kad je riječ o cijepljenju djece i nošenju maski u školama. Virus za sada jednostavno nije dovoljno opasan za djecu da bi cijepljenje za njih postalo obvezno ili nametano posredno preko sveprisutnih obveznih propusnica. U takvim okolnostima, cijepljenje djece i dalje bi trebalo biti prije svega prepušteno (ne)educiranoj odluci roditelja. Što se pak tiče cijepljenja samih roditelja, tu sam manje siguran, pogotovo kad se radi o zdravstvenim radnicima!
No, kad je riječ o maskama u školama, odluka definitivno treba prije svega biti na ravnateljima i epidemiolozima. Otac nesretnog mališana iz Krapinskih toplica ostavio je dojam da mu je više stalo do vlastite samopromocije, nego do dobrobiti vlastitog djeteta. Na koncu je ipak popustio. Nošenje maski samo za vrijeme odmora na hodnicima dovoljno je mala žrtva, ako se time može osigurati da u slučaju izbijanja žarišta na koncu u karanteni ili u virtualnoj nastavi ne završi cijela škola nego samo taj razred.
Koju god odluku o cijepljenju država donese, ona će biti više političke, arbitrarne ili logističke prirode nego epidemiološke. Kakva je na samom početku bila i odluka o nošenju maski. Naravno, one nisu nikakav čarobni štapić no to nitko niti danas ne tvrdi, kolikogod antivakseri galamili o tome.

Po n-ti put: Baš nitko ne tvrdi da će kirurška maska spriječiti da udahnete pojedinačni virus u aerosolu u neprozračenoj zatvorenoj prostoriji. Neće. Ali će spriječiti da zaraženi ispljuje sve oko sebe, jer će prilično efikasno zaustaviti kapljice s većom količinom virusa. Dakle, kao pojedinci nismo zaštićeni, ali kao zajednica statistički svakako dugoročno jesmo. Isto tako po n-ti put: Laž je da cjepivo ne usporava epidemiju. Tvrdnje Lauca i sličnih koji vode antikampanju protiv masovnog cijepljenja na granici su kriminalne (ne)odgovornosti. Njihov nemar prema znanstvenim uzusima debelo je onkraj šarlatanstva. Koliko života oni nose na duši?

Da, cijepljeni se i dalje mogu zaraziti, razboljeti, pa i umrijeti, no, količina virusa koju takvi u prosjeku u mnogo kraćem vremenu prenose je dramatično manja. Razlog zašto se epidemija još ne zaustavlja je i dalje u milijunima necijepljenih, te u lažnoj sigurnosti i preranom opuštanju kad se sve mjere naglo ukinu. Udio necijepljenih na respiratorima najbolja je potvrda te tužne statistike. 

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura