Ovogodišnji blagdan Svih svetih treba zabilježiti masnijim slovima, kako bi se istaknuo od nekih prošlih, a možda i budućih. Obilježio ga je jedan zanimljiv fenomen koji, doduše, nije od jučer, ali je ove godine dobio veliki zamah.
Radi se o Holywinu, manifestaciji tj. manifestacijama, koje su organizirane u župama diljem Hrvatske kao svojevrstan pandan Hellowinu ili Noći vještica, poganskom običaju koji je kroz konzumerističku transformaciju zajahao cijelu zapadnu hemisferu i postao parablagdanom i konkurencijom Svim svetima i Dušnom danu, posvećujući pažnju trivijalnoj zabavi koja je polako poput hrđe počela nagrizati smisao spomenutih katoličkih blagdana.
Holywin (svetost pobjeđuje) sramežljivo se pojavio prije gotovo 20 godina, kada su se mladi 2003. godine u župi bl. Augustina Kažotića, koju vode dominikanci u zagrebačkom kvartu Peščenica, na prijedlog ondašnjeg župnika, okupili u noći prije Svih svetih na bdjenju - duhovnom susretu, koji je osim misnoga slavlja uključivao i igrokaze o životima svetaca. Kroz njih je, naime, valjalo pokazati kako je svetost dostupna tj. moguća svakome. No, kao službeni start Holywina uzima se 2006. godina i odonda broj župa i gradova neprestano raste, a da je pobrojati sve župe ove godine, rekord je zacijelo srušen.
Trenda rasta Holywina pokazuje na nekoliko važnih stvari u samoj Crkvi. Najvažnija je zacijelo činjenica da je Holywin nastao i izrastao iz baze, tj. nije osmišljen u crkvenom vrhu i spušten kao direktiva prema dolje. Lišen institucionalnog pritiska odozgo, slobodno se razvijao i širio kao zdrava i poželjna duhovnost ponajviše među mlađim generacijama vjernika, koji su iz jedne u drugu župu iz godine u godinu prenosili svjetlo Holywina, pokazujući da im je stalo do smisla blagdana Svih svetih, a ne ispraznih dubljenja bundeva i maskiranja u vještice.
Holywin, kao pokret mladih, postaje tako dio trenda buđenja vjere među mladima, koje se itekako vidi i osjeća prošlih godina u našoj javnosti, na brojnim duhovnim obnovama i koncertima, na kojima upravo mladi, obrazovani i urbani vjernici javno i otvoreno svjedoče svoju vjeru. Taj trend je u porastu i naprosto ga je nemoguće ne vidjeti.
Dakako, osim ako nisi slijep pokraj zdravih očiju, kao što su to zagrebačke gradske vlasti, koje su svojom ideološkom nesnošljivošću prema katoličkim vjernicima odlučile učiniti ne dopustivši da se ove godine na zagrebačkim fontanama za Sve svete i Dušni dan projiciraju likovi hrvatskih svetaca i blaženika. Ove je godine to trebala biti sedma takva manifestacija po redu, ali je diverzijom nižih gradskih činovnika perfidno spriječena.
Udruga Kristov stol, koja je tu manifestaciju organizirala iz godine u godinu, podastrla je javnosti cijelu prepisku s gradskim činovnicima, iz koje se vidi da su sve radnje poduzeli na vrijeme. No Grad Zagreb ipak ih je odbio, s obrazloženjem da su fontane ove godine dodijeljene Alžirskom danu neovisnosti. Svaka čast alžirskom oslobađanju iz francuskog kolonijalnog ropstva, ali sveci i blaženici nisu trebali biti žrtve njihove slobode.
Odnosno, Grad Zagreb mogao im je na neki drugi način izaći ususret, a na internetu se mogu pronaći informacije da je Alžirski dan neovisnosti u nekim susjednim zemljama obilježavan i u drugim mjesecima, a ne samo 1. studenoga, pa se očito radi o nečemu bez čega se moglo upravo na blagdan Svih svetih. Razlog bi, zacijelo, razumjeli i u alžirskom veleposlanstvu, jer barem iz pristojnosti ne bi prekidali nešto što se u nizu odvija iz godine u godinu.
Mjesto kao što su gradske fontane ne bi smjele biti front za ideološke i svjetonazorske obračune. Svi sveti blagdan su koji su poštivali i komunisti. Doduše kao "dan mrtvih". Od socijalističkih republika samo Slovenija ga je obilježavala kao neradni dan, a u Hrvatskoj bio "poluradni", tj. mnogi su toga dana radili na pola radnog vremena i izostajali s posla kako bi odali pijetet svojim preminulima i otišli na groblja diljem zemlje.
Smrt nije izmišljotina koju politički skorojevići donose ili odnose sa sobom kada dolaze i odlaze s vlasti, pa se prema njoj, bez obzira na svjetonazor, treba odnositi s respektom. Osobito kada se u danima poput ovih sjećamo života najbližih koji su zakoračili kroz vrata smrti. I nemaju nikakve veze ni s bundevama ni s vješticama, a zacijelo ni s oslobađanjem Alžira od francuskog kolonijalnog ropstva.
