Naslovnica Kolumne

Hercegovina, zatočena zemlja

10. prosinca 2017. u 07:40 0 komentara 446 prikaza

Prema zapisima drevnih putopisaca, put od Mostara do Sarajeva, na dobrom konju, prevaljivao se jahanjem za dvadeset i četiri sata. Pješaku su bila potrebna tri dana i dva para opanaka. Prva dionica puta završavala je u Aleksin-hanu kod Jablanice, druga na prijevoju Bradina i treća, posljednja, na izlazu iz Alipašina polja. Putovanje od Mostara do Sarajeva i natrag trajalo je cijeli tjedan.

To je bila stara mostarska “džada” koja je spajala Hercegovinu s Bosnom i Sarajevom, glavnim društvenim, gospodarskim i političkim središtem cijele zemlje.

Na putu dugom stotinjak kilometara nije bilo pravih prihvatišta. Ni za konje ni za konjanike. Nije bilo pravih potkivačnica u kojima su se konji mogli potkovati i majstora koji su kotače na drvenim zaprežnim kolima mogli popraviti. Kuće koje su se nalazile uz put sličile su pravim jazbinama. Onaj tko je mogao izgraditi konformniju kuću, bježao je od te mogućnosti. Plašio se da mu je, bez suda i postupka, ne bi uzeo nezajažljivi aga.

Svijet se skrivao u kutku svoje neimaštine. Skrivao je i zdravu mušku djecu u strahu da je vezir, paša ili aga ne bi u sepet ubacili, odveli i poturčili. Ničija glava nije bila sigurna! Kada su po Mostaru pitali koji je paša najbolji, oni su šeretski odgovarali:

- Najbolji je onaj koji ovamo nikada nije došao.

Fra Petar Bakula, svećenik franjevačkoga reda (1816. - 1873.), lijepo je pisao prozu i poeziju. Bio je kroničar svoga vremena. U knjizi “Bakulina škola poštenja” prof. Ivan Sivrić, aktualni predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, na posebno vrijedan način sažeo je misli velikana franjevačkoga reda. Svaka od tri stotine njegovih uputa i poslovica zanimljiva je.

Našem vremenu odgovara 14. fra Petrova poslovica koja kaže: “Za stjecanjem blaga i imanja svi se utrkuju i proviruju i kud mogu i kud ne mogu. Bogatstvo je izvan nas, a poštenje unutarnje dobro koje ispunjava našu dušu”.

Put od Mostara do Sarajeva, piše fra Petar, pravio se sustavom kuluka. Svijet zaprćen torbama o svom ruhu i svom kruhu, od sunca do sunca po vremenu i nevremenu, po kiši i snijegu morao je raditi. I kulučiti. Ljudi su bili svjesni da je to za opće dobro pa su svoju muku lakše podnosili.

U ropotarnici povijesti nestao je osmanlijski zulum. Za kratko vrijeme prohujala je renesansna epoha austrijske monarhije i nejasne prve, stare Jugoslavije.

S dolaskom na svijet, s čovjekom dolazi nagon za samoodržanjem i potreba za susretom s drugim ljudima i daljim prostranstvima. Povijest svjedoči da su se u stjecanju bogatstva mnoge zajednice utrkivale i provirivale gdje god su mogle. Zato su im bili potrebni dobri, prohodni i sigurni putovi.

Prije stotinu godina kroničari vremena pisali su kako je austrougarska uprava prionula izgradnji i obnovi putova diljem Bosne ponosne. Svakom putaru ili štrasen-majstoru, dodijelili su kućicu, službenu odjeću, komadić zemlje i dio puta koji su trebali paziti i održavati. Suhozemni i plovni putovi bili su prijeko potrebni da se iz svakog kutka zemlje mogu izvući prirodna blaga i bogatstva. Prije 175 godina Alois Negrelli, austrijski graditelj željeznica, počeo je praviti nacrte i konačne planove kako bi kroz egipatsku pustinju mogao izgraditi plovni kanal, razdijeliti azijski i afrički kontinent i povezati Sredozemno i Crveno more. Gradnja Sueskog kanala bila je veliko strateško pitanje.

Uz projektanta Aloisa Negrellija, prvi inženjer bio je Anton Luković iz Prčanja, maloga kotorskog prigradskog naselja. Uz radove na gradnji Sueskog kanala, Anton Luković projektirao je melioraciju Nila i rijeke Neretve. Njegov drugi projekt za koji je bio emotivno vezan nije zaživio. Nije bilo sredstava za melioraciju sliva rijeke Neretve.

Radove na gradnji Sueskog kanala dobila je francuska velekompanija Ferdinanda de Lessepsa. Na gradnji kanala svakog dana radilo je 25 tisuća radnika različitih zanimanja. Tisuću i šest stotina deva, u vlasništvu kompanije, donosilo je pitku vodu. Kronike bilježe da je za vrijeme gradnje kanala umrlo 125 tisuća ljudi. Kolera je harala! Nije joj bilo lijeka.

Na velikoj svečanosti, Sueski kanal dugačak 163 kilometra, širok 70 i dubok 8 metara, otvoren je 16. studenog 1869. godine. Od svih kraljeva, careva i vladara, najponosniji je bio austrijski car Franjo Josip.

Zašto?

Zato što je projektant bio Alois Negrelli, glavni inženjer Anton Luković, što je Hvaranin Andrija Lončarić svladao posljednju prepreku i pustio vodu da kanalom poteče. Posebno je bio ponosan što je blagoslov kanala povjeren fra Andriji Ćurčiji, dubrovačkom svećeniku, teologu i književniku. Četiri glavna čovjeka na gradnji Sueskog kanala bila su iz njegova carstva. Zato je Andriji Lukoviću car dodijelio titulu plemića s pravom prijenosa na nasljednike, a Andriji Lončariću u Kairu podignut je spomenik.

U vrijeme kada su se iskopi radili krampom i lopatom, kada se na devama dopremalo pitku vodu, kada nije bilo rovokopača i kamiona kipera, za dvadeset godina “probijen” je kanal dug 163 kilometra, širok 70 i dubok 8 metara.

Cesta od Bijače u Hercegovini do Tarčina u Bosni znatno je kraća od Sueskog kanala. Njezina širina ne treba biti sedamdeset metara. Ne treba je ukopavati na dubinu od 8 metara. Živimo u vremenu suvremenih građevinskih strojeva: rovokopača, utovarivača, bagera, tegljača, dizalica i kranova. Vode i hrane ima na svakom koraku. Ima i novca! Sve je to tako, ali ceste kroz Hercegovinu ne idu.

Ne idu, pa ne idu!

Sueski kanal probijen je i pušten u promet za dvadeset godina. Od završetka rata u našoj zemlji prošle su 22 godine. Na međunarodnom graničnom prijelazu u Ljubuškom, u mjestu Bijača, prestaje suvremena mreža autocesta. Vrijeme u Hercegovini stalo je i ne pomiče se.

Sredstva za gradnju autoceste osigurana su. Ugovori za gradnju dionice Međugorje - Bijača potpisani su. Svake godine u milijunskim iznosima plaća se interkalarna kamata zbog nekorištenja odobrenih kreditnih sredstava. Problemi se javljaju gdje ih ne bi trebalo i ne bi smjelo biti. Dogovor o trasi autoceste, natječaju i izvođačima radova moraju se usuglasiti. Radovi se moraju otvoriti. Gospodo vladari, ministri i doministri, zaostajemo.

Kasnimo.

Zaustavite cirkus zvani koridor Vc.

Za Hercegovinu neupućeni ljudi znaju reći kako je to zemlja s puno kamena i malo čega ostalog. Očito je da ne znaju da se u kamenim naslagama nalazi hercegovačko blago. Pisci, pjesnici i slikari opisivali su, opjevavali i oslikavali hercegovačka polja, rijeke, more i planinske visoravni. Malo tko ili zapravo nitko se nije bavio fenomenom kamena. Tek ponetko - jedan pjesnik i jedan pjevač.

Tako pjesnik Slavo Antin Bago piše:

“Na kamenu sidin, ležin, na kamenu jeden, pijen, na kamenu ljubav vodin”, a Mate Bulić, “kralj dijaspore”, iz sveg glasa podvikuje: “Bećarina ova kada sklopi oči, kamenom me pokrij, Neretvom poškropi”.

Najljepši i najkorisniji prinos u slavu hercegovačkoga ukrasnog kamena dao je Vinko Bilopavlović, istaknuti mostarski geolog.

U svojoj knjizi “Ukrasni kamen u Hercegovini” na 220 brižno složenih stranica i još više fotografija opisuje nalazišta i osobine hercegovačkoga ukrasnog kamena. O teneliji piše kao o cvijetu magnolije, o rumenkastom vapnencu kao šipcima ispod Kule hercega Stjepana, crvenkastoj breči s bijelim zrncima kao o slikama Marina Topića, o modroplavom pješčenjaku kao oblucima s plaže o Tučepima.

Posrećilo mi se pa sam mogao doći na promociju ove vrijedne knjige. Slušao sam savršena izlaganja autora i recenzenata. Nakon te večeri kamen mi je postao još bliži. I topliji!

Čudno je da je promocija ove knjige prošla tiho, bez dovoljno odjeka u javnosti. A, ona je, zaista, na ponos autoru ing. Vinku Bilopavloviću i nakladniku - Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.