Davno, prije dvije stotine i četrdeset godina (1778.), u vrijeme vladavine Fridrika II. i austrijsko-pruskih ratova, kada su se postrojbe spremale poći u vojsku njegova carskog veličanstva, iz pera hrvatskoga vojnog kapelana izašao je jedan humanistički nadahnut esej.
Bio je to umjetnički složen govor i prosvjed protiv rata te poziv na mir. Govor je preveden na više europskih diplomatskih jezika. Na neke više puta. Prema povijesnim dokumentima, duh govora bitno je utjecao na izradu europskih konvencija o pravilima rata i ratnog djelovanja.
Zanimljivo je i to da je, nakon izlaska iz tiska, svoje prvo predstavljanje esej imao u Haagu, u gradu u kojemu je pravdu i nepravdu, 25 posljednjih godina, dijelio Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. Vojnicima koji su pozvani u rat kapelan je govorio i savjetovao ih:
- Braćo moja, kosti mi se tresu, žile mi drhte, krv mi se ledi kada pomislim da se rat, ta nakaza, najstrašnija od svih nakaza, može okomiti na moj dom, na moj narod i moju domovinu.
Ako pođete u rat, braćo moja, ne smijete biti pljačkaši i palikuće, krvoloci, bludnici i razvratnici. Morate biti vjerni Bogu, svome caru i svojim stjegovima kao svojim svetinjama. Morate biti junaci časti, ponosa i mira. A Ti, Nedokučivi, silnicima koji staviše ruku na mač, božanski zapovjedi: Mir vam! - govorio je hrvatski vojni kapelan.
Ovako nekako pjeva i nobelovac Ivo Andrić:
- Gospode, ugradi nam mir u srca i slogu u gradove. Dosta je vatre ratničke, mirnog smo kruha željni.
Životna iskustva ljude su naučila da su kuga, rat i zla godina (danas karcinom, privatizacija i nemiri), tri velika, najveća zla ljudskoga roda i svakog vremena. Zlo koje leluja po visovima iznad nas i čeka trenutak da ga bezumnik, neka neodgovorna spodoba, pozove da na zemlju siđe.
Među ljude!
Često i rado se sjetim moje pokojne bake Ive. Odmjerena, skromna, tiha i pobožna žena, satkana od niti Deset Božjih zapovijedi, ujutro, na podne i uvečer, Bogu se molila. Ritualne i prigodne molitve znala je napamet. Nije joj trebao molitvenik. Ni očenaši joj nisu bili potrebni.
Kada bi ujutro, na podne i uvečer, i svaki put, čula zvona s obližnje crkve, ruke bi sklopila, pogled prema nebu usmjerila i tiho rekla: - Slava tebi, glasu nebeski!
Svaki put! Slavila je glas crkvenih zvona kao svetinju, kao utjehu i nadu za svoje patnje.
Molitvom se uvijek sjećala svojih sinova nestalih u vihoru poraća II. svjetskog rata. Nikada nije saznala gdje su nestali “njeni ptići”. Tako ih je zvala. Znala je da nikome nisu bili krivi. Ni Stanko sa svojih 19, ni Marko s dvije godine više. Znala je da im nitko, bez sukoba i suda, nije smio krila potkresati.
Crnu odjeću nikada sa sebe nije skinula. Ni iz svoje duše nije je mogla odagnati. S jednakim ufanjem, kao i za svoje nestale sinove, molila se i za 365 muževa međugorske župe. Svi su nestali u ratu. Najviše u prvoj i drugoj godini poraća.
Zašto?
- Da bi Jugoslavija u miru mogla živjeti! - urlao je Milovan Đilas.
U petak, 19. siječnja, na naslovnoj stranici Večernjeg lista dominirala je fotografija aktualne predsjednice Republike Hrvatske.
Prilikom posjeta našoj zemlji, manirom velikog Willyja Brandta, skrušeno je molila i suosjećala sa žrtvama minulog rata. Na velikoj bijeloj ploči, u srednjobosanskom selu Ahmići, u četiri reda, sitnim slovima zgusnula su se imena 116 poginulih žrtava. Stotinu i šesnaest obiteljskih tragedija. Stotinu i šesnaest živih mrlja na duši i obrazu svakoga čestitog hrvatskog čovjeka.
U susjednom Križančevu Selu, na jednako velikoj crnoj ploči, popisana su imena 64 ubijene osobe. Stradale su u istome ratnom sukobu. Za zločine počinjene u Ahmićima procesuirano je i osuđeno cjelokupno vodstvo Hrvatskog vijeća obrane.
Za zločine počinjene u Križančevu Selu i nekoliko okolnih mjesta, pripadnici Armije BiH, Zelene beretke i crni mudžahedini, žive u postratnom miru i trajnom nemiru svoje duše i savjesti.
Počinili su nečuvene zločine!
U travničkom selu Čukle Sarafini Lauš, jedne noći, ubijen je suprug i tri sina.
U kakanjskom selu Kovači istu sudbinu doživjela Anica Jurić. Na njene oči ubijen joj je muž i jedan za drugim – tri sina.
Nitko nije optužen ni tamo, ni amo! Ni pred Haaškim, ni pred domaćim pravosuđem.
Kako?
Eto, tako!
To je naša stvarnost.
I to je teška sramota svakoga čestita Bošnjaka i veliki, neoprostivo veliki grijeh, domaćeg i onog drugog – međunarodnog pravosuđa.
Pred jednom i drugom pločom, onoj bijeloj i onoj crnoj, predsjednica Republike Hrvatske u obraćanju kazala je:
- Moramo učiniti sve da nijedna majka nikada više ne oplakuje svoje dijete, sestra svoga brata, supruga svog muža. To je trajna zadaća nas i svih onih koji će doći poslije nas.
Hoće li ove poruke doći do onih koji ovih dana javno, urbi et orbi, pozivaju političke čelnike svojih naroda da se za nove ratove, nove obračune i sigurno još veća stradanja na vrijeme treba pripremiti?
Hoće li čuti oni koji pripremaju paravojne formacije? Zašto? Zašto će im trebati?
U proljeće 1990., u vrijeme koje po svemu sliči početku nove 2018. godine, nad prostorom bivše države nadvili su se crni oblaci. Nevrijeme je prijetilo teškim sukobima, orkanskom burom, tučom i svakom nevoljom.
Mudri ljudi proročanski su predviđali što bi se moglo dogoditi. Pozivali su na mir. Majkama koje su sa svih strana došle u Zagreb vratiti sinove iz Jugoslavenske narodne armije, na platou ispred V. vojne oblasti, govorio je književnik, filozof i humanist Vlado Gotovac. Ovaj gandijevski govor često se citira i ponavlja.
Evo ga još jednom:
- Onaj tko tuđu djecu ubija, nema svoju djecu. Onaj tko tuđe majke ucviljuje, nema svoje majke. Onaj tko tuđe domove ruši, nema svoga doma. Vi, majke, morate znati da na ovoj zemlji za njih nema majki, nema sinova ni domova. Umrijet će u pustoši svoga srca. Kada bih trebao birati hoću li s vama umrijeti ili s ovim generalima i strašilima živjeti, odabrao bih smrt!
Vladu Gotovca nitko čuo nije.
Rat je krenuo.
Vukovar je sravnjen sa zemljom. Petrinja malo manje. Kada je došao posjetiti razorenu petrinjsku crkvu svetog Lovre, blagopokojni kardinal Franjo Kuharić održao je evanđeoski govor.
Dojmljiv je!
U ovoj kolumni, s kraćim izvodima, želim ga još jednom predstaviti. Korisno ga je čuti i nad njim razmišljati.
- Ako je moj protivnik razorio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja njegovu ni dirnuti neću. Čuvat ću je! Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom. Poštovat ću život njegova oca, majke, brata, sina i sestre. To je evanđelje. Možda je pogaženom i poniženom čovjeku i narodu teško shvatiti ovo, ali to je evanđelje kao zalog konačne pobjede. To moraju biti naša načela. Takvi moraju biti postupci naši.
Životni tijekovi na druge obale odnijeli su vojnog kapelana, pjesnike i kardinala. Za naše nemirne, nestabilne i još uvijek malodobne zemlje, neprocjenjiva je vrijednost humanističkih poruka i poziva. Duhovnici i pjesnici uvijek su se molili za mir. U svakome žitu ima kukolja, kaže drevna pučka poslovica.
Koliko su korisne ove, beskrajno su opasne poruke jednoga duhovnika koji bjelosvjetskim moćnicima piše i moli ih da njegov narod odvoje i razdvoje od drugih i malo drukčijih.
Ne možemo živjeti s njima!
Ni u kakvoj državi!
Ni u kakvoj državnoj zajednici!
Od prvoga susjeda otkinite veći komad!
Od onoga drugog, bližeg, barem jednu polovicu zemlje i to pripojite mojoj zemlji i eto vječnog mira!
Bože, oprosti mu, iako je znao što piše i što zagovara!
Ovu kolumnu završit ću mislima vojnog kapelana i pjesnika:
- Gospode, koji si nad svjetovima, vladaš i znaš: Donaldu Trumpu, Kim Jong-unu, Vladimiru Putinu, Taipu Erdoğanu, silnicima i bratiji koja je stavila ruku na mač, božanski zapovjedi:
MIR S VAMA! AMEN!
