Pobjeda Freda Matića u Bruxellesu ima svoje svijetlo sretno lice i ružno, otužno naličje! S jedne strane trijumf eurozastupnika za kojega su mnogi bili, a mnogi su i dalje uvjereni da je kao guska u maglu zalutao u Bruxelles, a s druge dvojba je li “njegova” rezolucija o pravima žena dugoročno potkopala ili možda zapravo – ojačala pro-life pokret na našim meridijanima.
Naravno, kad bi bilo samo pitanje zabrane pobačaja, pitanje je koliko bi “katolička Hrvatska” stala uz katoličke kanone, a koliko uz ljevičarske dogme novovjekovnog konzumerizma, među koje spada i ona da ubijanje nerođenih nije ubojstvo, već isključivo pitanje emancipacije žena. Ubijanje u – ime slobode! No, “Fredova rezolucija”, usvojena većinom glasova u Europarlamentu, zapravo je, posve po uzoru na Istanbulsku konvenciju, drobljenac svega i svačega, bosanski lonac legitimnih i opravdanih pokušaja da se prava žena podignu na novu razinu, te ideološke revolucije u kojoj se rodna ideologija ponovno podvaljuje kao muda pod jajnike. Kao nekadašnja obvezna “žunta” kod mesara. To što je netko u europskom parlamentu odbio prihvaćanje takvog nezgrapnog paketa nipošto nije znak da je taj protiv napretka prava žena, već prije svega da ne pristaje na takvu ucjenu, u kojoj se prihvaćanje ozbiljnog napretka u pravima žena uvezuje s teškim retrogradnim pogledima na pravo na život. Sam Fred je svoj najgori odvjetnik! Da je mogao šutjeti, ne bi mogao niti uprskati svoj neprijeporni uspjeh. No, kako bi onda mogao likovati nad “porazom” hrvatskih “desničara”? Na njegovu žalost, njegovo trijumfiranje vraća ga tri koraka natrag nakon tog jednog odlučnog koraka naprijed. Boriti se protiv zabrane abortusa uvođenjem zabrane priziva liječničke savjesti samo je jedan od primjera dubokih kontradikcija iz kojih progovara arhetipski totalitarni sklop hrvatskih “ljevičara”. “Kultura” nametanja zabrana iz njih progovara čak i kad se bore protiv zabrana koje im u tom trenutku oportunistički ne odgovaraju.
“Ne možeš biti mesar ako nisi u stanju priklati pile ili svinjče, ne možeš! Nevjerojatno, ali istinito” - riječi su Freda Matića kojima hrvatsku javnost pokušava pobuniti protiv priziva savjesti hrvatskih liječnika! Fredova izjava kao klasična Freudovska omaška! Pitanje koje se nameće samo od sebe: Je li itko ikada od propagatora abortusa kao nekakvog civilizacijskog dosega tako plastično razotkrio anticivilizacijsku prirodu abortusa kao što je to ovom rečenicom napravio Fred? Fredova usporedba ginekologa s mesarima odzvanjat će u desetljećima koja nadolaze! A Fred nije jedini koji se ovih dana bacio u jezovite prispodobe.
Tako jedan domaći “mudrac” odvažno poručuje ginekolozima: Ne možeš biti profesionalni vojnik ako nisi spreman ubijati! Nevjerojatan sumrak pameti – uspoređivati liječnika s ratnikom! Ima toga još, no nisu svi pokušavali biti tako plastično krvavi. Jedan kolega tako reče: Ako nisi spreman voziti nekim cestama – ne možeš biti profesionalni vozač! Naravno, to je apsolutna besmislica, jer prava paralela u ovom slučaju glasila bi potpuno drugačije: Ne možeš biti profesionalni vozač - ako nisi spreman pregaziti pješaka! Prihvatimo li to kao novo normalno, sutra će nam se sasvim sigurno dogoditi novi trend “progresivaca” koji će reći: Ne možeš biti liječnik ako zbog priziva savjesti nisi u stanju eutanazirati, dakle – ubiti pacijenta kojemu je dosta života! Kako je moguće da se oni koji to zagovaraju pozivaju na Hipokratovu prisegu koju su tako besramno krivotvorili? Kako je moguće da su iz te prisege izbačene Hipokratove riječi: “Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda”!
Gdje i kad se to dogodilo da tako mnogi misle da bi ginekolog, dakle onaj sa svetom misijom donošenja života na svjetlost dana zapravo po sili zakona morao(!) biti i profesionalni ubojica?
Naravno, ima situacija kad liječnik mora birati koji život će spasiti, majku ili dijete. Ali onda je to pitanje života ili smrti, a ne konzumerističkog komoditeta!
Sve ovo pišem ne u zagovoru neke zakonske zabrane abortusa, premda sam protiv njega svim svojim srcem. Nije mi cilj nit dijeliti pljuske, packe ni moralne lekcije, premda ovo prije svega jest pitanje morala i etike, a ne religijskog uvjerenja. Vjerujem da država ni društvo nemaju moralno pravo nametati apsolutne zabrane, prije no što su dali apsolutno sve od sebe kako bi omogućili ne samo dolazak novog života na svijet, nego i sigurno i uspješno odrastanje te zaštitu dostojanstva i punine života sve do njegove – prirodne smrti. Apsolutna zabrana mogla bi doći tek nakon toga. No, tu je i kvaka: kad bismo to dosljedno proveli – nakon toga više nikakva zabrana ne bi ni bila potrebna!

Želite raditi za plaću od 1.050 eura neto? Traže se zaposlenici za više hrvatskih gradova