Počela je druga ofenziva otvorene ruske agresije na Ukrajinu. Prvu ofenzivu obilježili su stravični zločini ruskih agresora i ohrabrujući uspjesi ukrajinske obrane, koji su sjajni, posebno nakon senzacionalnog potonuća "Moskve", ali zbog kojih se nitko ne treba žuriti predati osjećaju ukrajinske pobjede. Ovo nije pobjeda, ovo je više onakav trenutak kakav je Daleka Obala opjevala i na početku našeg Domovinskog rata: "Oni nas gađaju, oni pucaju u nas… ali s druge strane se začuo krik jer i mi pucamo u njih". Pucanje u arogantnog agresora, u njegove navodno nepotopive krstarice kakva je bila "Moskva", ima za Ukrajince slatki osjećaj pobjede i ohrabrenja. Ali to još nije i pobjeda. Iako jest ohrabrenje, kojim je popločan svaki put do pobjede.
Bitka za Donbas, koja je započela drugom ruskom ofenzivom koncentriranom na istoku Ukrajine, mogla bi izgledati kao velike bitke II. svjetskog rata. Samo na steroidima, sa svim onim sofisticiranim, novim vrstama naoružanja koje se pokazuje kao nešto što donosi prevagu u modernim bitkama. Ali i s gomilom "starog", odavno prokušanog naoružanja. Ukrajinci su u proteklih tjedan-dva počeli dobivati sve veće količine i jednog i drugog, u obliku pomoći koju im šalju pojedine članice NATO-a. Ne NATO kao savez, nego pojedine saveznice, predvođene Amerikom, Velikom Britanijom, Poljskom, Češkom, Litvom… Nema informacija o tome šalje li i Hrvatska kakvu vrstu vojne pomoći, puno tih operacija događa se tajno, ali telefonski razgovor premijera Andreja Plenkovića i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog vjerojatno je sadržavao nešto više od onog što znamo iz objave na Twitteru, a to nešto više možda se ticalo i vojne pomoći. Ne toliko u naoružanju, koliko u topničkom streljivu, navodno.
Prva ruska ofenziva na Ukrajinu završila je još jednim nevjerojatnim razvojem događaja, koji se tiče samog NATO-a. Finska i Švedska spremaju se pristupiti NATO-u i napraviti zaokret od svoje (polu)stoljetne politike vojne neutralnosti. To je golema geostrateška posljedica Putinove pogrešne kalkulacije s kojom je krenuo u invaziju na Ukrajinu, a postigao izoliranost Rusije i jedinstvo NATO saveznika koje se nadao podijeliti i oslabiti. Finski i švedski zaokret prema članstvu u NATO-u tek se događa, nije gotova stvar, parlamentarna i druge procedure tek trebaju biti odrađene, ali sve ide prema tome da pozivnicu za članstvo te dvije nordijske zemlje dobiju već ovog ljeta, na NATO summitu krajem lipnja u Madridu. Nakon toga slijedi proces ratifikacije u parlamentima 30 postojećih država članica NATO-a, a taj proces može potrajati i do 18 mjeseci. No, moguće je da se, zbog specifičnosti ovog pristupanja, dogovori i jedno specifično rješenje za prijelazno razdoblje dok traje ratifikacija. Zbog ratnih okolnosti u kojima se to pristupanje odvija, i zbog činjenice da Finska dijeli 1340-kilometarsku granicu s ratoborno raspoloženom Rusijom, moguće je da NATO saveznici odluče proširiti svoja sigurnosna jamstva odmah, istog trenutka kad se te dvije zemlje i pozivaju u članstvo. Bio bi to presedan, nikad se to nije dogodilo, jer je logično da sigurnosna jamstva dolaze u paketu s punopravnim članstvom koje se događa nakon završene ratifikacije. Ali, za sve postoji prvi put.
Rusija je, kroz izjave Putinova igrača s klupe Dmitrija Medvedeva, zaprijetila da će rasporediti nuklearno naoružanje u Kalinjingrad i da Baltik više neće biti "beznuklearna" regija. Ali iz zemalja poput Litve stižu otvorene tvrdnje da je ta prijetnja isprazna jer je Rusija već prije invazije na Ukrajinu rasporedila nuklearne bojeve glave u Kalinjingrad, samo tajno, bez javnog priznanja da je to učinjeno.
Na NATO-ovom summitu u Madridu krajem lipnja očekuje se i odluka o trajnijoj naravi prisustva savezničkih borbenih skupina u istočnoeuropskim državama članicama saveza. Na tom istočnom krilu NATO do 2014. nije ni imao praktički nikakve trupe, gdje ih je uputio kao reakciju na ilegalnu rusku aneksiju ukrajinskog Krima. Potom ih je, kao reakciju na rusku invaziju na Ukrajinu, udvostručio. A ovoga ljeta bi neke od tih baza trebale dobiti pridjev trajnih, umjesto privremenih, kako ih se dosad percipiralo. Putin postiže rezultate suprotne od onih koje je priželjkivao. Ali to, nažalost, još ne znači da je izgubio.
